<img height="1" width="1" style="display:none" src="https://www.facebook.com/tr?id=198245769678955&ev=PageView&noscript=1"/>

U Bosni odgajamo patriote, a ne novinare!

<p>Izgleda da neko na fakultetima žurnalistike studente uči da trebaju biti patriote, a ne novinari. Pri tom se zaboravlja da je novinar patriota samo onda kada je odgovoran pred svojim čitaocima, slušaocima i gledaocima, kada ih štiti od laži tako što plasira objektivne informacije, a ne ako se stavi u službu bilo koje politike, kaže za BUKU dugogodišnji novinar iz Banjaluke Željko Raljić</p>

26. februar 2011, 12:00



BUKA nastavlja seriju razgovora na temu medija i javnog govora u Bosni i Hercegovini. Posljednji istup poslanika u Parlamentarnoj skupštini BiH Drage Kalabića, o kojem je BUKA pisala, bio je povod za razgovor sa Željkom Raljićem, novinarom TV1 iz Banjaluke.

Bosanskohercegovački medijski prostor prepun je vulgarizama i javnog govora koji je često na granici krivične odgovornosti. Jedan od primjera je slučaj Drage Kalabića koji je gostujući na televiziji K3 osuo po svojim političkim protivnicima nazivajući ih budalama, a i predsjedniku Dodiku se često omaknu neprimjereni izrazi...

Medijski prostor u BiH je odavno zagađen lažima, vulgarnostima i jezikom mržnje, što je direktna posljedica međunacionalnih sukoba na ovim prostorima. To je tek dijelom ublaženo od rata naovamo, ali se zato medijske prljavštine, po prestanku sukoba, zavlače u sve sfere javnog života, i baštine kao trajno naslijeđe. Zato se danas sve češće u medijima, na brutalan način i ne birajući sredstva, međusobno razračunavaju politički neistomišljenici, poslovni rivali i drugi, čak i kada potiču iz istog nacionalnog obora.

Zbog čega je to tako?

Sve se to dešava zbog neodgovornosti dobrog dijela medijskih uposlenika- urednika, novinara, koji im to iz ovih ili onih razloga omogućavaju. Naravno, pritom se ne smije zanemariti uloga  samih političara, koji svojim odlukama kreiraju takav ambijent. Političari su sebi stvorili medije po vlastitoj mjeri. To se najbolje vidi na primjeru javnih RTV servisa čije upravne odbore biraju parlamenti, a oni opet postavljaju direktore koji postavljaju urednike.

Možemo li u takvom poretku stvari govoriti o bilo kojoj vrsti odgovornosti za izrečeno?


Odgovornosti nema, jer ona političarima ne treba. Ne treba im, jer bi to bilo nešto što bi se, kao sankcija, moglo primijeniti i na njih. Ne moram podsjećati kako su u ovoj zemlji političari zvijerke zaštićene pred zakonom, što nije teško dokazati.

Dok političari časte svoje protivnike pogrdnim imenima, građani kao da se dobro zabavljaju? Da li i oni snose nekakvu odgovornost što je javni govor političara takav?

Mislim da građani previše očekuju od političara. Političari nisu izabrali bavljenje politikom ni zbog koga drugog osim zbog sebe i vlastitih interesa. Opšte dobro?! To je floskula! Pogledajte malo kolika su primanja naših poslanika, ministara, direktora u javnom sektoru, pa će vam biti jasno zašto su izabrali politiku kao životno opredjeljenje, iako danas svi pljuju na nju.

Političar radi u javnom interesu samo onda kad mora, kada je prinuđen da zbog izborne kampanje podilazi građanima da bi ponovo bio izabran. Naravno, radi i onda kada ga to ništa ne košta. Kod nas veliki broj građana živi u iluziji da će političari kada zasjednu na funkciju raditi i za njih. Ne! To je socrealistička bajka koja u našem slučaju nema srećan kraj. Javno mnjenje, mediji, građani, nevladine organizacije, to su oni koji jedino mogu natjerati političare da rade za opšte dobro.
Kod nas staze između pobrojanih nisu dovoljno utrvene i zbog toga, uz loš rad pravosuđa, imamo ovoliko malverzacija, korupcije i svega onog što odlikuje društva u tranziciji.

Samo djelimično možemo govoriti o odgovornosti svih nas, građana, pa i medija. Stvarna, neposredna odgovornost realno je među onima koji donose odluke u naše ime-političarima. Naša, građanska odgovornost je indirektna i mi je plaćamo tokom četiri godine mandata onih koje smo birali. To što je politička scena donekle isto što i šou biznis, zabava, ne mijenja mnogo na stvari.


Spomenuli ste da su političari su sebi stvorili medije po vlastitoj mjeri....

Mediji su, ustvari, ogledalo naše svakodnevice. Neko ogledalo manje ili više iskrivi sliku, ali to smo mi. Javni servisi svoje favorite pokušavaju napraviti pametnijim i značajnijim, podilaze im. Komercijalni mediji uglavnom idu za temama i informacijama koje prolaze na tržištu, pa često završe u raljama senzacionalizma. I, naravno, i kod medija imamo svrstavanje u nacionalne tabore.

Izgleda da neko na fakultetima žurnalistike studente uči da trebaju biti patriote, a ne novinari. Pri tom se zaboravlja da je novinar patriota samo onda kada je odgovoran pred svojim čitaocima, slušaocima i gledaocima, kada ih štiti od laži tako što plasira objektivne informacije, a ne ako se stavi u službu bilo koje politike, pa i one za koju smatra da radi u interesu naroda ili zajednice kojoj pripada.

Na žalost, vrtimo se u začaranom krugu. Mediji ne mogu funkcionisati bez novca, političari bez medija, pa otud ta simbioza čiji se prljavi vrhunac manifestuje kroz  medijsko linčovanje i političke obračune čiji smo svjedoci i ovih dana.

Kako uopšte mijenjati ovakvu situaciju, gdje je izlaz?

Nema brzih promjena. Barem ne onih koje bi dale pozitivne rezultate. Dekreti u ovom sklučaju ne bi popravili stanje u medijima, niti na političkoj sceni. Stanje u javnim medijima, koji su pod patronatom države, odnosno entiteta, najbolje pokazuje kako se radi pod dekretima. Upravo u javnim RTV servisima i ima najviše onog o čemu govorimo: jezik mržnje, fabrikovanih laži i neodgovornosti prema građanima.

Izlaz je u pokušaju da eter i papir ne zagađujemo dodatno mržnjom i prljavštinama. To vam je kao čistoća jednog grada. Komunalci jedini čiste grad, ali njegovi žitelji mogu doprinijeti čistoći tako što će manje prljati. Zato gledajte, čitajte i slušajte one medije koji jesu, ili bar pokušavaju biti objektivni  i nepristrasni.