U uži izbor za NIN-ovu nagradu ušlo ju 10 romana:
1. Elvedin Nezirović, Ništa lakše od umiranja, Laguna
2. Stevo Grabovac, Mulat albino komarac, Imprimatur
3. Vidosav Stevanović, Paučina, Službeni glasnik
4. Slobodan Tišma, Grozota ili..., Čarobna knjiga
5. Draško Sikimić, Čvor na omči, Lom
6. Ana Vučković, Yugoslav, Partizanska knjiga
7. Nenad Racković, Biblija, Laguna
8. Milenko Bodirogić, Po šumama i gorama, Orfelin
9. Saša Ilić, Pas i kontrabas, Orfelin
10. Nemanja Jovanović, Rudi, Partizanska knjiga
Književnik Draško Sikimić za BUKU: Odgojeni smo tako da nastavimo sve nezavršene ratove!
Generacija koja je odrastala u ratu je više oštećena sada, u “miru”, nego tada, svakodnevno nas oštećuju “očevi rata” koji ne mogu da podnesu sopstveni poraz - poraz svih naroda; i zbog toga sve još traje. Mi, moja generacija, odgojeni smo tako da nastavimo sve nezavršene ratove, to je naš smisao života: da nastavimo i ovaj rat što upravo traje - “Rat sjećanja”, kako ga je Kundera nazvao, kaže u intrevjuu za BUKU književnik Draško Sikimić iz Ljubinja.
Pa, rat je jedna velika kataklizma koja te obilježi za sav život. I ma koliko god ovo zvučalo pompezno, to je naprosto tako. Ostane taj ožiljak koji nikad neće izblijediti, a mi ga možemo prepoznati u tome što ćemo prije ili kasnije da se vratimo na tu temu rata, barem kad smo s ljudima s kojima smo odrasli jer mnoge naše zajedničke uspomene nas vežu baš za rat. Poslije rata ne možeš više svijet gledati kroz ružičaste naočare. Naprosto, nešto je zauvijek iskinuto iz tebe, mislim da to svako kroz koga je rat projurio treba sebi da prizna na vrijeme.
Pisac Elvedin Nezirović za BUKU: Šutnja je oduvijek bila najisplativiji model slobode govora!
Ne postoji savršeno društvo. Čak i u mnogo naprednijim društvima u odnosu na ovo naše ili naša, kako god hoćete, postoje ljudi koji se ne osjećaju slobodnima. Svako društvo ima svoje mehanizme kojima nastoji ograničiti moć pojedina. To je naprosto tako. Između Pojedinca, dakle one društvene jedinke koja svoj identitet ne poima kroz bilo kakve kolektivne odrednice ili barem ne one društveno dominantne, i samog kolektiva s druge strane, uvijek je postojala i uvijek će postojati određena tenzija.
