<img height="1" width="1" style="display:none" src="https://www.facebook.com/tr?id=198245769678955&ev=PageView&noscript=1"/>

U zemlji Majkla Daglasa i Formule 1

<p><strong>Fruktona, Mljekara, Jelšingrad, Fabrika duvana, Čajavec, Kosmos...O ovim nekadašnjim privrednim gigantima, a danas samo istorijskim artefaktima Banjaluke, raspravljalo se na posljednjem zasjedanju Narodne skupštine RS,  koje je bilo posvećeno stanju u privredi ovog entiteta. Nekako paralelno sa ovom žestokom raspravom u Skupštini,  Banjalukom su odzvanjale drugačije riječi, uhu zasigurno milozvučnije-Majkl Daglas, Formula 1.... </strong></p>

30. oktobar 2011, 12:00

Još od dolaska Džonija Depa na otvaranje prvog festivala dugometražnog filma BLIFF ( treba li napominjati da se Džoni nije pojavio, niti da je festival BLIFF nastavljen slijedeće godine ), Banjaluka se nije više upinjala ka Americi i Holivudu u nadi da će i nju obasjati glamurozno nebo prepuno sjajnih, spektakularnih Zvijezda...Banjaluka voli glamur i spektakle, a ovoga puta oni se čine tako dostižnima....

Jasenovac i ona plavuša iz Dinastije

Vratimo se dvije godine unatrag, tačnije juli 2009 godine. Tadašnjeg premijera RS, inače strastvenog ljubitelja filmova, posjetio je bračni par Van Dien – Oksenberg, sjećate se? Ketrin Oksenberg, inače kćerka srpske princeze Jelisavete Karađorđević ( i glumica popularne „Dinastije“ ), zajedno sa svojim mužem, glumcem holywoodskih B filmova i manekenom Casperom Van Dienom, posjetila je glavni grad Srpske kako bi sa premijerom narisala skice za veliki filmski spektakl o Jasenovcu. Premijer je, kako je i saopšteno iz njegovog kabineta, podržao taj projekt i izrazio spremnost Vlade RS da pomogne snimanje filma.

Dvije godine kasnije, projekat se više ne spominje ni u kafanskim pričama, a Ministarstvo kulture za film u 2011. godini izdvaja ukupno 0 konvertibilnih maraka, što jasno govori o strategiji razvoja sedme umjetnosti u RS. Podsjetimo, prvi i jedini gledljiv i gledan film u RS bio je prošlogodišnji “32 decembar” Saše Hajdukovića, kojega ćemo se svi rado sjećati. Hajduković trenutno piše scenario za svoj drugi igrani film.

Jedan drugi filmaš, našoj javnosti nepoznat, Miodrag Džakula, uspio je odškrinuti vrata trenutno najzanimljivijeg trezora u RS –  Kabineta predsjednika Dodika, istog onog zaljubljenika koji je odobrio snimanje filma o Jasenovcu, te javnosti predstaviti svoj plan, za koji je bio unaprijed ubijeđen da će dobiti finansijsku podršku Predsjednika RS- snimiće se film o stradanju 12 beba u banjalučkom Kliničkom centru za vrijeme rata, sa, ni manje ni više, nego Majklom Daglasom u jednoj od glavnih uloga!

Film bi se trebao početi snimati u februaru naredne godine i biće, kako je najavljeno, u vlasništvu Republike Srpske. Ovaj uradak, iako u vlasništvu entiteta, biće snimljen na engleskom jeziku, jer je namijenjen za američko tržište, a snimanje bi se trebalo odvijati u Banjaluci i u Kaliforniji.

Radnja filma “ The Weight of the heart” govori o sudbinama troje ljudi koje povezuje centralni događaj, a to je tragična smrt 12 beba u banjalučkom porodilištu, koje su ostale bez kiseonika, jer u bolnici nije bilo struje usljed ratnih previranja na području BiH. Film bi se trebao baviti “univerzalnim ljudskim vrijednostima i opraštanjem kao iscjeljenjem duše”.

”Želja nam je da film bude dio svjetske kulturne baštine, a ne da bude u kontekstu politike”, poručio je jedan od producenata filma, Žarko Malinović za beogradski Blic.

Srpska protiv Srpske

Banjalučki filmaši muku muče sa finansiranjem svojih uradaka na teritoriji Republike Srpske. Zadati budžetski okvir od 0 konvertibilnih maraka predstavlja prilično nezgodnu okolnost. Kako se uklopiti u ovaj, nepostojeći, budžet, a istovremeno ispoštovati sve svoje ideje i planove? Odgovor se nalazi, dakako, u bivšem premijeru, a sadašnjem Predsjedniku Republike Srpske, kojeg, sudeći po dosadašnjem iskustvu, fasciniraju megalomanski projekti ko-produkcijskog karaktera, u kojima, kako se uvijek ispostavi, Republika Srpska mahom izvuče deblji kraj ( većina filmskih projekata sa Republikom Srbijom ).  Ili se, netom nakon realizacije, ispostavi da su projekti bili ortodoksna glupost, a njihova finansijska dubioza se na kraju ne smije ni predočiti javnosti ( već pomenuti filmski festival BLIFF ) .

Svi relevantni filmski radnici u BiH smatraju kako ozbiljne koproducentske zamisli svakako treba podržati i da u njima leži budućnost BH ali i regionalnog filma, ali bi se one trebale odvijati pod striktnim nadzorom Ministarstva kulture ili nekog filmskog centra ( ako već razmišljamo o sedmoj umjetnosti kao strateškoj kulturnoj grani onda je osnivanje jednog takvog Centra krajnje očekivan ishod ),  koji bi pratio svaki utrošeni fening iz republičke kase, ali koji bi imao odgovornost za kvalitet realizacije finansiranih projekata. Jer, koga bi trebalo optužiti za neuspjeh i pozvati na odgovornost za propast jednog megalomanskog filmskog festivala u Banjaluci kao što je BLIFF? Organizatora? Svakako, ali i lica koja su neposredno odobrila sredstva u visini od gotovo 2 miliona za ovaj projekat.  

Koprodukcije u kojima će Republika Srpska učestvovati kao kofinansijer i istovremeno kao pasivni posmatrač ne bi se smjele ni razmatrati, bez obzira na ingenioznost realizovanog djela. Na mnogim festivalima nagrađivani film “Turneja” Gorana Markovića ničim nije uzvratio podršku koju je Republika Srpska pružila pri finansiranju ovog filma. Da li se iko zapitao da li je “Turneja” bila finansijski isplativa te zaradila neke novce, da li se igdje spominje da su Turneju finansirali i građani RS? Nesretni “Sveti Goergije ubiva ažahu” je propao sam po sebi, a bio je najavljivan kao spektakl vijeka. I niko za njegov neuspjeh nije preuzeo odgovornost. Išlo se po sistemu – puj pike ne važi, ko će se sjećati Georgija.

Tražiti od Predsjednika novce za film zvuči apsolutno totalitaristički. Dosad nije zabilježen primjer u novijoj istoriji da predsjednik jedne države odobrava utrošak sredstava za nekakvo celuloidno djelo, osim u Sjevernoj Koreji, na Kubi, ali to sigurno nisu primjeri koji bi nam trebali služiti kao uzor. Utoliko je projekat sa Majklom Daglasom problematičan, jer predstavlja model finansiranja filmskog ili bilo kojeg drugog djela kakav bismo morali napustiti. Taj model ogleda se isključivo u poznanstvu sa Predsjednikom, koji se svaki put oduševljava predočenom idejom, da bi ju zatim prepustio svojim saradnicima-podanicima, koji bi ideju trebali pretvoriti u nešto konkretno. Po mogućnosti gledljivo.

Majkl Daglas u filmu o 12 beba? To mora da je Predsjednikovom uhu zazvučalo sjajno, baš kao i dolazak Džonija Depa u Banjaluku, baš kao i svjetsko prvenstvo u raftingu ( od kojeg sem kratkotrajnog marketinga nismo dobili ama baš ništa ), baš kao i “Sveti Georgije”, baš kao što će mu zazvučati sve i jedna ideja koja će od Republike da napravi Kategoriju o čijim su se kvalitetima mogli uvjeriti i svijetu je predočiti baš ti svjetski radnici. Koji onda najčešće nama ni ne svrate.

Takva Republika, a oličena u projektima Miodraga Džakule i Ketrin Oksenberg, nije ništa drugo do blagajna velikog tržnog marketa koja izdaje novac bez pokrića, dok radnici istog skapavaju od gladi. Takva Republika probleme malog građanina ne poznaje, njegovim se problemima ne bavi jer želi biti potvrđena na globalnom planu. Želi da sebe prikaže u što glamuroznijem svjetlu.

I zato Kosmos, Frutkona, Fabrika duvana i Mljekara nisu bitni, bitna je vladina administrativna zgrada, nije bitna Boska, bitna je Zekstra Delta. Zato nije bitna ni autopista u Zalužanima i budućnost lokalnih autotrka kod nas, bitna je samo Formula 1, još jedan od sanjivih projekata Republike i Banjaluke najavljen početkom sedmice.