Hajde da se više na lažemo. Svi mi vrlo dobro znamo zašto se protesti u Banjaluci i ostatku Republike Srpske nisu održali. Nije to stoga što Republika Srpska, sa svojim selima, manjim gradovima i jednim velebnim administrativnim centrom, kako bi ga krstili neki, ne može da izrodi glas pobune, jer nema podsticajne atmosfere gradskih trgova.
Entitet, koji, kao i ostatak BiH, počiva na hranjenju nacionalizma, opstaje na poprilično raširenoj podršci običnih ljudi, u čiju odanost vjeruje aktuelna politička elita, iako nagovještaj izlaska iz kontrolirane kolektivne psihoze izaziva dovoljnu bojazan da se po hitnom nalogu odlazi u Beograd radi konsolidacije. Perverzni konsenzus elite i obespravljene većine vlada dvije decenije na vjerovanju da su zajednički ugroženi napadima na Republiku Srpsku. Tu su parazitski studentski savezi, boračka organizacija, opozicija i gotovo svi mediji da potvrde ugroženost, izmještajući Federaciju u 25. minut centralnog dnevnika. Tu je i odluka Aleksandra Vučića da poziva dužnosnike i političare druge države na konsultacije o njihovom daljnjem postupanju u kritičnoj situaciji.
Ako se uzme u obzir nemala popularnost samoprozvanog Robina Huda, jasno je da Vučić ne samo što se najgrublje miješa u unutrašnje odnosne susjedne države, što izaziva vrlo opasne asocijacije, nego izvodi i performans, na osnovu kojeg pokušava svojim čudnovato stečenim auotoritetom učvrstiti laž o nacionalnoj ugroženosti.
Ipak, niko ne garantuje da je postignuti konsenzus u nacionalizmu vječan. Čak ni Aleksandar Vučič. Još manje RTRS i kojekakve studenske organizacije. Ili premijerka Cvijanović.
Kako socijalni nemiri i protesti u Federaciji Bosne i Hercegovine ruše mnoge zablude kao što su one o neshvatljivo trpeljivim i apolitičnim stanovnicima, kao i da je ikakva stvarna promjena moguća redovnim putem u okviru političkih institucija, vrijeme je i da si u onome što premijerka Cvijanović naziva „apsolutno sređenom situacijom“ postavimo pitanje šta je to naša najveća zabluda? Je li to uvjerenje da je za Bosnu i Hercegovinu odgovorna samo Federacija i njeni kantoni? Je li to vjerovanje da je prošlost bitnija od sadašnjosti? Je li to činjenica da je u okviru i kontekstu Republike Srpske nemoguće opoziciono djelovanje?
Baš u vrijeme početka socijalnih protesta domaći mediji na čelu sa javnim servisom i banjalučkom ATV sramno su pravili nekakav „slučaj Orić, Manojlović i Đukić“, vapeći o nepravdi i dvostrukim aršinima, dok se žuč socijalnih nemira prelivala po Tuzli, Zenici, Bihaću, Mostaru...
Mislim da je zločin fabrikovati realnost ovim ratnim kreaturama i njihovim sudbinama gušiti javnost, zadovoljavajući logiku Emila Vlajkija koji govori o plaćeničkim pokušajima izazivanja nereda.
Poriv da se socijalnom buntu napravi protivteža nacionalno obojenim pričama izgleda sve besprizornije, baš kao i gotovo jedinstvena medijska logika kojom se nemali broj demonstranata naziva nasilnicima, dok se emituju izjave političkih funkcionera koji o sebi pričaju u trećom licu.
Nasilje nad institucijama koje se desilo zaslužuje pošteniji medijski osvrt u zemlji u kojoj gotovo ne postoji istraživačko novinarstvo, koje bi godinama ranije govorilo o prvotno učinjenom nasilju inih izvršnih, zakonodavnih i pravosudnih organa. Politikantske izjave udvaranja, poput onih koje je sastavio patriotski potrešen Bakir Izetbegović, progovarajući navodno o potrebi da se smanje plate državnih funkcionera, govore samo u prilog izvedenog nasilja, jer u slučaju mirnih protesta, gospodin Izetbegović bi vjerovatno zborio o Oriću ili Manojloviću. Kao i njegovi saradnici u Banjaluci.
Tuzlaci, Zeničani, Bišćani, Mostarci i ostali izašli su iz političke anonimnosti takođe sa optužbom da su bijednici što znaju samo trpjeti i ćutati, suočavajući nas sa svim našim elitističkim i liberalnim zabludama o nužno mirnoj i neosviješćenoj većini. I dok u Federaciji, zajedno sa zgradama, gore naše zablude, nije isključeno da i ostatak zemlje shvati ovo.
Tekstove od istog autora pročitajte ovdje
