Ispostavlja se da iz nekog razloga nije moguće smijati se u postratnoj Bosni i Hercegovini, jer zemlja koja se oduvijek hvalila osebujnim smislom za humor od popularnih i do pretjerivanja citiranih nadrealista nije zabilježila niti jedan ozbiljni humoristički poduhvat u svojoj novijoj tv istoriji. U to svakako ne možemo uračunati silne pokušaje jeftine reciklaže formata i montipajtonovskog sadržaja, u namjeri da se naprave novi-stari nadrealisti. Mogli bismo zaključiti da smo sa humorom zapeli negdje u vječitom navođenju nadrealista i njihovih proročkih moći.
Najnoviji primjer iz Srbije, pardon Vojvodine, pokazuje nam kako je ipak moguć ozbiljan, politički angažovan humor u dobu kada vlada opscena realnost koju je, naizgled, suvišno dodatno oblikovati i fabrikovati. “Državni posao”, smišljenim sadržajem i odabranim formatom, uspješno se referira na današnje aktuelnosti, ali i na tzv. uobičajena mjesta slabosti ovdašnjeg mentaliteta.
Dimitrije Banjac, Nikola Škorić i Dejan Ćirjaković odabrali su podrum imaginarnog državnog preduzeća kao paradigmatsko mjesto odakle demaskiraju običnog malog čovjeka, koji je u ovdašnjim pripovijedanjima oduvijek predstavljan sa suviše sladunjavog pijeteta i naklonosti. Ova trojka gradi arhetipske likove domaćeg mentaliteta, nešto već oprobano i viđeno, ali hrabro idući do kraja, predstavljajući svoje heroje, koji nemaju nikakve herojske odlike, u punoći njihove oportunosti, dnevnih malih pakosti i nasušnih predrasuda. Na ivici potpune karikaturalnosti, žonglirajući sjajnim glumačkim izvedbama, što s vremenom postaju sve uvjerljivije, Boškić, Čvarkov i Torbica ne završavaju kao prenaglašeni skeč likovi za jednokratnu upotrebu, već kao nosioci sada već dugovječnog serijala, pokazujući nam da je humor moguć dok god se ima šta smisleno kazati.
Ekipa “Državnog posla” očigledno je odabrala vraški pogodnu formu, smještajući se u srce državnog rasipništva, progovarajući odatle o doživljajima nimalo nevinog i naivnog običnog svijeta, ocrtavajući okolinu i nas same. Politička i društvena kritika je pozicionirana u osnovi same zamisli, jer su naši antiheroji stalno prikazani očima interne nadzorne kamere, koja nam otkriva njihovu radnu učinkovitost iz vizure nepostojećeg nijemog posmatrača. Na ovaj način, kritika je sustavna u svakoj epizodi, a svakodnevno prikazivanje na Radio-televiziji Vojvodine omogućuje nam da čujemo šta to mali čovjek sve misli o Evropi, Rusiji, književnosti, sapunicama, istoriji, devedesetima, Vučiću, računima za struju...
Ukratko, naši omiljeni “državni uposlenici”, koji imaju fanatične sljedbenike po društvenim mrežama, pišu tv istoriju, vraćajući humor na male ekrane i šire, dokazujući kako kvalitetni humor nije moguć samo praznim scenarističkim forama i doskočicama (na šta se takođe referiraju autoironijom), već kao pažljivo osmišljena zamisao paradigmatske snage koja nikako ne smije biti politički neutralna, jer u suporotnom nikome neće biti do smijeha.
Zatim, u vrijeme internet heroja i urnebesne realnosti, koja nikad nije bila dostupnija kao u trenutnom intenzitetu i pojačanom doživljaju prosječnog posmatrača, kada smo mi ti koji odlučujemo čemu ćemo se smijati, kom glumcu koje realnosti YouTubea. Klasični humor, uređivan kao nova realnost, nikad nije bio na većom iskušenju, jer potrebno je postati autentičan, a standardi i očekivanja nikad nisu bili viši. Potrebno je izmisliti sadržaj jednako zanimljiv i nemoguć kao što je produkt realnosti. Ako uz to postoji politička kritika što targetira razloge i potencijalne krivce, uspjeh je zagarantovan, a politički neistomišljenik pobijeđen, jer boriti se protiv satire nije ni plemenita donkihotovska borba, već prilog samoj satiri.
Zašto je svepopularni ubojiti politički humor u tv formatu nemoguć u Bosni i Herceogvini? Pored objektivnih teškoća, kao što je mogući nedostatak genijalaca poput Banjca, Škorića i Ćirjakovića i opterećenost nasljeđem TLN-a, da li je to možda zbog toga što se “državni uposlenici” sa Javnog servisa Vojvodine nikada ne bi mogli zaposliti na Javnom servisu Bosne i Hercegovine ili, daleko bilo, Republike Srpske?
Zamislite tv format, i to još humoristički, koji ismijava Dodika, makar i najuvijenije, na programskoj šemi RTRS-a, pola sata prije dnevnika u pola osam. Znam da već mislite da nam to nije potrebno, jer cijeli dnevnik je kao satirični uradak u našim glavama, ali to je ona suvišna stvarna realnost kojoj se iznova smijemo iz dana u dan, u intimi vlastite neuroze, a ne zdravi, pobjednički smijeh objelodanjene kritike pravo u lice gada.
Naravno da se politička elita u Bosni i Hercegovini sa pravom boji smijeha i zbog toga su uporno učmali, tmurni i nesnošljivi, plasirajući nam isti sadržaj posredstvom zaozbiljenih javnih emitera. Tu je i problem sa viškom apsurda u bh. Realnosti, sa entitetima, kantonima i inim vladama, koji je teško obraditi u formi uređivanog humora, a da se može išta novo dodati nečemu što je samo po sebi odviše smiješno.
Kad god se počnemo smijati izdašno, udruženo, otrovno, otvoreno, glasno, javno i smišljeno nekom režimu, na putu smo da ga oborimo, ili da se bar protiv njega borimo. Nešto što je takođe neprisutno još od popularnih nadrealista, koje su navodno svi kužili u denunciranju nacionalizama, iako je isti uporedno bilježio vrtoglavi rast (čak i među samim tvorcima), što postavlja pitanje o prirodi smijeha i percepciji satire. Ali o prirodi smijeha nekom drugom prilikom.
Do tada, gledajte ”Državni posao” i pazite čemu se i kako smijete kad već ne možete da se smijete osmišljenom sadržaju o našim državnim poslovima. Smijeh je ozbiljna i nimalo naivna stvar. Ako mi ne vjerujete, pogledajte intervju sa Dodikom ili bilo koji sadržaj RTRS-a, i zapitajte se zašto je ovim nesrećnicima duhovitost zabranjena.
