Na djelu je uporno ismijavanje i nipodaštavanje svih institucija vlasti jer vlast se zapavo rotira oko jedne ličnosti.
Lagodni prelazak centralne ličnosti sa premijerske na predsjedničku funkciju podrazumijevajuće je sredstvo prakticiranja tako zamišljene vlasti. Prva stvar koja ne postoji u toj zamisli jeste javnost. Javnost kao nepredvidivo, prostrano i neuhvatljivo mjesto različitih, drugačijih ili bezobrazno opskurnih mišljenja noćna je mora naše centralne ličnosti.
Odatle strah od novinara i mržnja prema njihovim pitanjima. Tapšanja isključivo najpodobnijih među podobnima. Uporno fabrikovanje drugomišljenika u isfrustrirane nezadovoljnike sa ličnim problemima ili sarajevske podanike, ali i sistemska proizvodnja paralelne javnosti na čelu sa „paralelnim novinarstvom“ RTRS-a i srodnih medija.
Strah od javnosti i curenja nekontrolisanih informacija je toliko velik da se ulažu značajna sredstva u stvaranje kontrolisane i predvidive javnosti u kojoj vas, na primjer, unaprijed uobličena masa dočekuje transparentima zahvalnice na skupu na kojem obilježavate godišnjicu prirodne katastrofe. I to onda biva komentarisano. Paralelna javnost ima svoje teme (terorizam, odbrana Srpske), svoje drame (Radojičić i sve oko njega), i, naravno svoju opoziciju (Nenad Stevandić).
Ipak, da bismo shvatili suštinu vladanja Milorada Dodika, moramo mu priznati umjeće (o)vladanja(vanja) pitajući se šta ga to čini drugačijim i šta mu to omogućava treći mandat i pored svih afera, gafova i očigledno destruktivne politike koja se odavno ne trudi prikriti svoje poraze.
Na tom mjestu bi se valjalo zaustaviti. Dodikova otvorena poruka javnosti (koju opet tako srčano prezire), onoj kontrolisanoj i nekontrolisanoj, već duže jeste da se nalazimo u krizi, koja je prvo bila amortizovana tvrdnjom o svjetskoj ekonomskoj krizi, a na mnogobrojne korupcionaške afere njegovi poslušnici u posljednje vrijeme odgovaraju otvorenim priznanjem rugajući se pravdom i istragom koja će uslijediti. Ukratko, sistem oko naše centralne ličnosti dovoljno je siguran u sebe i nemoć svojih protivnika da se ne libi priznati svoje najgore poraze. I tu dolazimo do pitanja svih pitanja: ko su Dodikovi politički protivnici?
Nepredvidiva javnost kao neuhvaljtivo i neukrotljivo mjesto raznoraznih gledišta nikada nije doživjela svoj procvat u kontekstu Republike Srpske na koji pretenduje naš mali diktator, a kad god bi zaprijetila svojom pojavnošću bila bi denuncirana kao sarajevska podvala i to bi izazvalo automatsko povlačenje opozcije ili čak dijela stigmatizovane javnosti.
SDS, kao vodeća stranka opozcije, nikada se nije usudila ići do kraja, ruku pod ruku sa „sarajevskom podvalom“ u ismijavanju srži Dodikove populističke matrice o ugroženoj Srpskoj. I to ih je koštalo i koštaće ih izbornih poraza dok god ne shvate da je komuniciranje sa tezom o jedinstvenoj odbrani dejtonskog uređenja utakmica unaprijed pripremljenog rezultata u kojem vam zicere zakucavaju premijerka Cvijanović ili Staša Košarac jer spremaju vraški dobre parastose.
Ključ konačne materijalizacije onog osjećaja u zraku koji ljudi stalno tvrde da osjete, osjećaja da se sprema konačni pad našoj centralnoj ličnosti koja je uništila sve institucije vlasti, jeste stvaranje njegovih autentičnih političkih protivnika.
Dodik je svim svojim dosadašnjim postupcima pokazao da nas sve itekako zna držati zarobljene u svojoj stvorenoj stvarnosti, ponajviše svoje potencijalne protivnike. Zbog toga nam ništa ne daje za pravo da mu odbrojavamo vrijeme, osim nade na koju polažemo pravo. Pad svakom diktatoru jeste izvjesan, ali on može trajati dovoljno dugo da njegovu posljednju fazu možemo slobodno nazvati zagrijavanjem. Jedina utjeha u ovdašnjem najnovijem razvoju je formalno obznanjeni prelazak Nenada Stevandića u kontrolisanu stvarnost Dodikove opozicije, ali činjenica da je on otišao i da nije otjeran iz SDS-a nikako nije za utjehu. Jer ako je krtica u vašim redovima dugo bila gojena bez da je ikad otjerate, već da ona sama ode krojeći si daljnu politički sudbinu, to postavlja pitanje o okružju u kojem se ta krtica debljala.
Koliko god nam se paralelna stvarnost s početka teksta čini načetijom i nemoćnijom, radi se o varljivom i prevarnom osjećaju jer neophodno je shvatiti da se režimi urušavaju, ali da ne padaju sami od sebe. Režim traži protivnike. Mudre, beskompromisne i nepodmitljive.
Ako , i kada, Dodik konačno dobije protivnika u liku reformisanog i drugačijeg SDS-a koji ne prihvata mit o ugroženosti RS-a, i tada mogu proći godine do njegovog konačnog pada. Jer centralna ličnost oko koje se sve vrti stavila je previše toga na kocku, dok s druge strane, opozicija se odbija odreći i malog učmalog mita o Republici Srpskoj koji ionako sam od sebe blijedi. Osim u lažima Stvaralaca Srpske ili kritikama dobro ugojene krtice.
