Time što nisu osvojili mjesto srpskog člana Predsjedništva? Što nisu osvojili nadpolovičnu većinu ili što ne mogu komotnije koalirati sa Markom Pavićem? Ukratko, nezadovoljni su jer nemaju apsolutnu vlast, a to nam opet govori o nezajažljivim apetitima i nedostatku osnovne demokratske kulture u političkom djelovanju.
Protekli izbori su u RS-u trebali biti referendumski sa pitanjem: jesi li za ili protiv Njega? Polovina je ipak ostala kod kuće, u kafani, kladionici, gdje već, i opozicijski san o referendumu pretvorio se u tmurnu zbilju. Nije bitno ni to što je Tadić popravio svoj rezultat, što je Ivanić pobijedio, što su osvojili više mandata.
Računa se samo to da su oni, ovakvi kakvi su, sa svim svojim aferama, ostali i da nam se još keze svojim glavoboljama, jer nisu osvojili sve. Okrnjeni za uzdanicu u liku premijerke što pomaže poplavljenima, ali suštinski nekažnjeni, oni nastavljaju svoj utabani put osionosti.
I vrijeme je da si priznamo sada već nepobitne činjenice. Dodik je dobar predsjednik za nemali broj ljudi ovdje. On je najtačnije shvatio šta znači kandidovati se za predsjednika Srpske. Uostalom, njegova ustavna obaveza je da brani Republiku Srpsku i on to izgleda vraški dobro čini. Oni u to vjeruju.
On im se namjestio tako da vjeru ne izgube. Njegovo prvo obraćanje javnosti na fonu je te borbe. Ivanić je pobijedio jer su mu „Bošnjaci i međunarodna zajednica omogućili pobjedu“, zavapio je gubeći mjesto u Predsjedništvu. Nije slučajno da je upravo ova argumentacija iskorištena kao objašnjenje nešto slabijeg rezultata u odnosu na prošle izbore.
Mitska priča o Bošnjacima i strancima pretvorena je u relevantan politički faktor ovdje, a jedan čovjek je to doveo do savršenstva, shvatajući da su mu Republika Srspka i cijelokupno ustrojstvo odlična podloga za usavršavanje. Jeste li sigurni da bi ova polovina što je ostala kući zanemarila spomenuti faktor da se odlučila glasati?
Dodik je cijelu svoju, i ne samo svoju, kampanju i stranku pretvorio u front za odbranu Republike Sprske. Najveći pobjednik izbora je nastavljena priča o Republici Srpskoj, njenoj ugroženosti i odbrani. Željka Cvijanović je izgubila od Mladena Ivanića u trci za Predsjedništvo BiH tijesnom razlikom, ali pokušajte pronaći razliku u retorici. Ivanić je, odgovarajući Dodiku, izjavio kako ima podatke da su Bošnjaci glasali za Dodika i na taj način je odobrio igru denunciranja Bošnjaka kao unutrašnjih neprijatelja, sa kojima će se naravno boriti u „političkom Sarajevu“, kako njegova protivkandidatkinja naziva glavni grad.
Zašto se javnost nije animirala pričom o borbi protiv korupcije, za šta se vjerovalo da je siguran recept za uspjeh? Ili je možda bolje pitanje: da li je ova priča ispričana i ko ju je uopšte pričao? Da li je u kontekstu Republike Srpske i njene grčevite odbrane uopšte moguće pričati ovu priču? Svi su kandidati u izbornoj kampanji visoko kotirali u svojoj agendi odbranu dejtonskog uređenja i entitetskih ovlašćenja. To je konsenzus na kojem počiva Dodikova pobjeda. Ugroženost. Neprijatelji. Odbrana.
Jedini način da se pobijedi ziceraš odbrambene discipline bio je da se izbori pretvore u referendumsku bitku, ali za referendum je potrebno postaviti pravo pitanje. Protiv čega su to ljudi trebali biti animirani? Protiv jednog čovjeka i njegove autokratije? Da, između ostalog. Ali protiv čega još?
Protiv onog što mu omugućava takvu politiku. Protiv demagogije o Srbima, Bošnjacima, stranim plaćenicima i svim drugim mitskim bićima naše svakodnevnice. Ako se opozicioni pobjednik na krilima pobjede brani od Dodika istom argumentacijom kao i on, onda nam je valjda jasno koliko se stvarno pokušalo sa drugom i drugačijom pričom. Neka druga vožnja od one koju sada vozimo, ona nosi sa sobom rizike, ali duboko sam uvjeren da je to bio jedini način da Ognjen Tadić ne bude tek onaj mali što je neuspješno pokušao isprovocirati Dodika u tv duelu.
Istina, pitanje je koliko su ljudi ovdje spremni da dezertiraju sa fronta odbrane Srpske, ali to je politički proces u koji će se opozicija morati prva upustiti. Ostaje samo Mladen Ivanić.
