<img height="1" width="1" style="display:none" src="https://www.facebook.com/tr?id=198245769678955&ev=PageView&noscript=1"/>

Umjetnica Nina Babić za BUKU: Moramo prestati cenzurisati nasilje!

UMJETNOST

Upravo iz duboko ukorijenjenog mišljenja da ono što se dešava između četiri zida tamo treba i da ostane nasilje je sve češće i agresivnije

13. juli 2021, 10:13

 

Nina Babić rođena 16. 9. 1983. godine u Banjaluci. Akademiju umjetnosti u Banjaluci upisuje 2002. godine koju je pohađala dve godine, a zatim školovanje nastavlja u Atini, Grčka. Tamo upisuje visoku školu slikarstva sa kostimograjom i scenograjom, na kojoj je diplomirala 2006. godine. Nakon četvorogodišnjeg školovanja u Atini vratila se u Banjaluku na Akademiji umjetnosti, gdje je diplomirala na odsjeku slikarstvo. Svoj intimni doživljaj stvarnosti u kojem kao umjetnica osluškuje stanje u društvu prezentuje kroz svoja djela pokušavajući da riješi određene probleme savremenog društva.

Često su njeni radovi direktno povezani sa položajem žene u današnjem društvu. Kao žena umjetnica, osvrće se na probleme savremene žene, ali i na obrazsce koje su na našem podneblju uticale na sliku žene danas. Kao umjetnica koja živi i stvara u 21. vijeku ima potrebu da se tradicionalni izraz očuva prateći savremene tokove. Dobitnica je dvije nagrade Akademije umjetnosti u Banjaluci.

U Velikom izložbenom salonu Banskog dvora 15. jula (četvrtak) 2021. godine u 20.00 časova biće otvorena izložba NASILJE U NASLJEĐE? akademske slikarke Nine Babić. Prije izložbe u Banjaluci sa Ninom razgovaramo o nasilju nad ženama, generacijskom nasilju, patrijarhatu i drugim temama.

Nina, ubrzo će u Banskom dvoru biti otvorena tvoja izložba „Nasilje u porodici“, koliko je važno o ovoj temi progovarati, jer živimo u društvu u kojem se prećutno toleriše porodično nasilje, odnosno, ono se dešava unutar četiri zida i često tamo i ostaje?

Upravo iz duboko ukorijenjenog mišljenja da ono što se dešava između četiri zida tamo treba i da ostane nasilje je sve češće i agresivnije i sve češće dolazi do ekstremnih posljedica, jer ignorišemo prve znakove. Zaboravljamo naravno jednu stvar, a to je da ono što se dešava u četiri zida ima svoje svjedoke, a to su djeca, koja u većini slucajeva nastavljaju taj obrazac i sami postaju nasilnici ili ulaze u toksične odnose. Prije svega, svjedočimo ogromnom porastu nasilja u porodici, pogotovo u periodu od početka epidemije, gdje se zaista sve svodilo na četiri zida, gdje smo bili fokusirani samo na ljude s kojima živimo, i u momentu eskalacije nasilja nismo imali kome da se obratimo. Ova tema je nažalost, još uvijek svojevrsni tabu, jedan začarani krug poricanja, ćutnje, osuda, a i velikih cenzura. Mislim da moramo da prestanemo prije svega da cenzurisemo nasilje, da stvari nazovemo pravim imenom i prikažemo onako kako jeste, ma koliko ružno bilo. Jer samo tako ćemo imati pravu sliku nasilja i kao društvo ćemo možda početi i reagovati.

Na koji način trebamo mijenjati društveni narativ u kojem živimo kada govorimo o nasilju u porodici?

Treba prvenstveno da promijenimo obrasce. Znači treba da osvjestimo i nađemo uzrok nasilja. Nasilje najčešće dolazi u nasljeđu, tako što djeca svjedoče nasilju, prihvataju to kao normalnu pojavu i društveno prihvatljivu i nastavljaju da oponašaju naučeno, bilo da postaju nasilnik ili žrtva. Društvo ne prihvata istinu, sklono je osudama, možda i pojedinac koji osuđuje negdje podsvjesno prolazi isto, ali iz sramote i straha ne može sebi to da prizna, tako da je napad najbolja odbrana. Ovdje je riječ o podršci, i prije svega brojnosti te podrške. Moramo da promijenimo duboko ukorijenjena moralna načela, te pravila ponašanja da bi mogli promijeniti drustveni narativ.

Oni koji trpe nasilje su uglavnom žena i djeca, razmišljamo li o posljedicamna tog nasilja?

Ne razmišljamo o posljedicama, jer ne vidimo uzrok i početak tog nasilja. Ignorišemo prve znakove dajući razna opravdanja prije svega verbalnom i psihološkom nasilju. Švedska spisateljica Kasja Ekman kaže da kada muškarac prvi put uvrijedi ženu pogrdnim rijecima, tad počinje nasilje koje eskalira kasnije do najgorih posljedica. Mi smo negdje u svom nasljeđu prihvatili te rijeci kao normalne, ne nazivajući ih pravim imenom, nego to gledamo kao normalnu komunikaciju na koju smo navikli, tako da u našem jeziku možemo naći sijaset pogrdnih rijeći za ženu koja se prenosi sa koljena na koljeno, i mi ih koristimo u svakodnevnom izgovoru, uzimajuci čak i nazive životinja da bi uvrijedili zenu: kravo, krmačo, gusko i slično. Posljedice koje ostavlja nasilje nisu samo vidljive tjelesne povrede, koje mi kao društvo jedino prihvatamo kao nasilje. Psihološke posljedice su mnogo jače, koje žrtve vrlo često nikad ne zaliječe, jer nemaju adekvatnu pruženu pomoć i podršku, tako da podsvjesno prenose svoje traume svojoj djeci, i nasilje kao takvo uvijek ostaje u porodici kao naslijeđena trauma koja teži ponavljanju.

Koliko nam umjetnost može pomoći da sagledamo suštinu ovog velikog društvenog problema?

Oduvijek sam vjerovala da umjetnost može da mijenja svijet. Osjećam da umjetnici treba da nose jednu odgovornost koju im je njihov dar dao, da svojim alatima ukažu na određene probleme. Umjetnost budi određena čula kod posmatrača, bilo da pričamo o likovnoj, muzičkoj, pozorišnoj umjetnosti ili književnosti, svaka od njih ima alat da probudi u posmatraču neke emocije. Treba na neki način da pravilno koristimo te alate, da iskoristimo vidljivost umjetnosti da ukažemo na ovako veliki društveni problem. Konzumirajući određenu umjetnost posmatrač teži poistovjećivanjem sa autorovom problematikom i ako umjetnost na najiskreniji nacin predstavi ovaj problem, posmatrač će se poistovjetiti i zaista osjetiti emociju žrtve nasilja, i samim tim prvi stati u redove odbrane. Umjetnost je glasna i svojom jačinom može dosta toga uraditi.

 

 

Kako bi ti ocijenila položaj žena u našem društvu, da li smo još uvijek u raljama patrijarhata?

Prividno, može nam se činiti da smo daleko odmakli od patrijarhata. Uočavamo slobodnije izbore žena, svjedočimo novim pokretima za prava žena i veliki broj pristalica istih. Međutim čini mi se, da je to zaista samo privid. Ako pogledamo samo društvene mreže koje su postale naš mikro svijet, možemo uočiti određene profile žena koje jasno znaju šta hoce, svjesne su sebe i tako se i prezentuju. Zatim pogledamo komentare pune uvreda i lekcija kako treba da se ponaša jedna žena, majka i slično. Znači nama pojedinci stvaraju privid da idemo naprijed, dok se masa i dalje poziva na već davno prihvaćene postulate patrijarhata. I dalje žene treba da budu nečije, da pripadaju mužu, djeci, da se ponašaju shodno pravilima kako žena treba da se ponaša i slično. Ako smo premršave dobićemo osudu, ako smo debele dobićemo osudu, ako smo previše posvećene djeci , ili suproto poslu, dobijamo osudu. Čini mi se da šta god da uradimo nikad neće biti dobro.

Koliko smo kao društvo otvoreni da pružimo podršku ženama koje su preživjeli rodno zasnovano nasilje?

To smatram najvećim problemom, jer žene se jednako boje osude društva koliko i nasilnika što je paradoks. Umjesto da društvo bude glasno i jasno podrži ženu, ono na sav njen bol još više je slama. Pitanja zašto je to dopustila, šta je cekala do sada, iza tog postoji nešto što ona krije i slično, su pitanja koja ostavljaju posledice na psihu žrtve nasilja. Društvo generalno, kao pojedinci tog društva, ne mogu shvatiti da se to svakom može desiti, neovisno o nivou obrazovanja, statusa ili slično. I onda su skloni osudama. Čini mi se da ovakvim tretmanom društva prema žrtvama nasilja društvo samo produžuje to nasilje, mijenjajući oblik, a posljedice su iste.

Koliko je važno da se ovom problemu pristupi institucionalno, da se nasilnici adekvatno kazne, a da i društvo pruži podršku ženama koje su preživjele nasilje?

Ne postoje adekvatne kazne za nasilnika. Postoje različiti tipovi nasilnika, a institucije mahom prepoznaju i daju malo strožije kazne za najgore posljedice, kao što je femicid. U većini slučajeva, institucije ne prepoznaju obrasce i tipove nasilnika. Recimo za verbalno i psihološko nasilje, nasilnik će dobiti novčanu kaznu i eventualno uslovnu kaznu i opomenu. Problem je što na vrijeme ne prepoznamo nasilje. Mi vidimo, a i institucije prepoznaju isključivo najgoru posljedicu, a tad ne postoji kazna koja bi vratila ženu u život. Mnogo je slučajeva gdje se nije reagovalo na vrijeme i obezvrijedilo se žrtvino prijavljivanje i njen subjektivni strah i onda da bi došlo do najgoreg scenarija. Psihološko nasilje ima istu težinu kao i fizičko i institucije treba to da počnu da prepoznaju. Od prošle godine se tek psihološko nasilje tretira kao krivično djelo, do tada je bio samo prekršaj. Mislim da se prave koraci ka promjeni, međutim čini mi se da su ti koraci sitni. Treba da se pooštre kazne, da se nasilje spriječi u korijenu, dok ne bude kasno. Treba da se pozabavimo sa tim, da društvo počne da kažnjava nasilnika, a ne da osuđuje žrtve. A moramo prvo kao pojedinci da to osvjestimo i reagujemo. Moramo shvatiti, da treba da nas se tice, da ne zatvaramo vrata i ignorišemo zvukove iz komšiluka i slično, treba da reagujemo, a institucije treba da otvore svoja vrata. Saradnja društva i institucija je jako važna.

Šta je po tebi potrebno da se žene osjećaju sigurno, da ne strijepe za svoju kožu?

Adekvatna kazna za nasilnike i podrška institucija. Pod podrškom podrazumijevam ne samo bavljenje sa nasilnikom, nego ozbiljno bavljenje sa žrtvom nasilja. Znači moramo da shvatimo, da ne postoji stvar koja opravdava nasilje. Moramo da razumijemo da je odnos žrtva – nasilnik  jako kompleksan, i da tu postoje mnogi, prije svega, psihološki procesi pogotovo žrtve. Treba da naučimo faze kroz koje prolazi žrtva da bismo razumjeli i mogli da joj pomognemo, a ne da osuđujemo. Faze kroz koje žrtva prolazi, od poricanja, odbrane, preispitivanja sebe, opravdavanje nasilnika, ponekad i počinje i ona da istim sredstvima se bori protiv njega, sve to moramo razumjeti da bismo mogli da shvatimo i pomognemo.

Koliko je pademija uticala na tvoj rad?

Pandemija je na globalnom nivou sve stopirala. Posljedice će se tek osjetiti na ekonomskom području, ali i na svim drugim. Pandemija je meni bila jako produktivna. Tada smo svi bili okrenuti ponajviše sebi i bliskim ljudima. Čini mi se da sam izvukla najbolje što sam mogla iz te situacije. Ovaj projekat je potpuno nastao u vrijeme pandemije, bila sam mu posvećena maksimalno. Mnogo sam naučila, a vjerujem i svi mi u pandemiji. Suočila sam se sa svojim obrascima, promisljala sam mnogo , istraživala i radila. Želim da vjerujem da smo svi osvjestili neke stvari tokom ovog globalnog problema, te da ćemo kao pojedinci, osvješteni pojedinci, moći promjeniti stvari koje smo u nekom brzom hodu potpuno zanemarili.