“Valja se čuvati bosanskih i srpskih koronavirusa, pravoslavnih i muslimanskih mutacija…”: Ante Tomić o virusu koji je odjednom postao bezazlen

Nevolja je, međutim, što nas uništava jeftiniji, ali daleko lošiji, uvozni koronavirus, onaj koji još nije oslabio, promenio se u nešto bolje, čovečnije, a dolazi obično, treba li uopće napominjati, iz Srbije i Bosne i Hercegovine

Ante Tomić / 28. Juni 2020

Kad bi Ćiba prošao, mršav, duge kose, čupavih brkova, s cigaretom na rubu usana, tetoviranom golom ženom na žilavoj podlaktici, medaljonom na rutavim prsima, u strukiranoj košulji i širokim zvoncarama iznad oguljenih kaubojskih čizama na špic, svi bi mališani u ulici zanijemili.

Zaustavili bi se otvorenih usta dok bi im se sladoled od vanilije cijedio niz prste i kapao po sandalicama. Dječaci bi zaboravili trčati za balunom, a djevojčice preskakivati laštik. Tkogod bi se i upiškio u gaćice. Pa ni odraslima nije bilo svejedno. Utišale bi se nogometne rasprave ispred dućana, penzionerke na zidiću prestale bi kukičati.

Takav je užas Ćiba izazivao da se činilo kao da je nekakav studeni vjetar iznenada zapuhao u toplo predvečerje između zgrada na Spinutu. O poznatom lupežu i nasilniku u kvartu se šapatom pričala legenda da je ubio čovjeka jednim udarcem i nitko zapravo nije bio miran dok je on bio na slobodi.

Svi bi odahnuli kad bi Ćiba ponovno nešto zasrao i kad bi ga uhvatili, a uvijek bi ga uhvatili jer nije bio od onih genijalnih zločinačkih umova koji se sjete navući rukavice i najlonsku čarapu preko glave prije nego s nabijenom sačmaricom upadnu u poštanski ured. Jednom su ga tako ugurali s čeličnim lisičinama na zapešćima u milicijsku Zastavu 101 i nitko ga više nije vidio. Netko je čak rekao da je umro.

Mnogo godina kasnije jednom se prijatelju ugasio auto kod starog rodilišta. Koliko god je okretao ključ, motor je svejedno bespomoćno lajao, sve dok iznenada nije osjetio kako se kreće. Isprva polako, a zatim sve brže i brže. “Ajde sad!” zavikao je promukli glas iza njega.

Prijatelj je još jednom pokušao i auto je upalio kao grom. I šta mislite, tko ga je nepozvan spasio? Tko je bila čista, neiskvarena kršćanska duša koja je sama od sebe priskočila da nepoznatome na ulici pogura auto? Naravno, Ćiba. “Moj šjor, kakva su ovo vrimena došla, ne bi više niko nikomu pomoga”, jadao se poznati lupež i nasilnik otpuhujući dim iz Opatije, nešto oronuo, proćelav, sijedih brkova, ali u istoj onoj strukiranoj košulji i širokim zvoncarama koje je nosio u doba Hrvatskog proljeća.

Svijet, kao što znamo, iz dana u dan, nezaustavljivo, postojano ide gori. Svako je naše jučer mrvicu ružnije od našega sutra, ali dogodi se ipak, tako iznenadno i rijetko da i ne primijetimo, da se nešto okrene u suprotnom smjeru, da nešto što je bila muka postane podnošljivo, gotovo ugodno. Pogledajte samo što se dogodilo s koronavirusom.

Ne treba ići u daleku prošlost, još samo u ožujku i travnju trpjeli smo neizrecivi teror od podlog mikroorganizma. Zaključani u kućama kroz odškrinute smo škure prestravljeno gledali kako zaraza kosi siromahe koji su se neoprezno zatekli na otvorenome.

Deseci tisuća su umirali u bolnicama zureći raskolačenih očiju kroz prozirnu masku respiratora, a danas, u lipnju, ništa. Duša bakina. Sve se promijenilo. Zaraženi su nasmijani i krepki, trče kao mladići. Zuje uokolo na motociklima veselo dobacujući gospođicama. Natječu se na izborima za Sabor. Koronavirus je postao blag, bezazlen. Pretvorio se u nešto, usudili bi se čak kazati, prijateljsko i milo, upravo kao što je onaj Ćiba iz Spinuta nekako mutirao iz zloglasnog kriminalca u ljubaznog susjeda koji će pogurati tuđi auto.

Članovi Nacionalnog stožera civilne zaštite, koji su jednom izbezumljeni od straha zvali policiju da hapsi starije gospođe na ulicama, danas gledaju kroz mikroskop i jedva mogu vjerovati svojim očima. “Virus je oslabio”, izjavljuje svečano ministar Beroš. “Strašno je oslabio”, slaže se Krunoslav Capak. “Oslabio je sigurno petnaest, ako ne i dvadeset kila”, primjećuje ministar Božinović. “Da mi nisu rekli, ja ne bih prepoznao da je to onaj koronavirus otprije dva mjeseca”, priznaje Capak. “Da mu se nije nešto desilo?” upita zabrinuto doktorica Alemka Markotić. “Da nije možda nešto pokvareno pojeo?” šapne preneraženo Božinović. “Tko, koronavirus?” iznenadi se Beroš. “Pa da, možda se nečim zarazio?” predloži ministar unutrašnjih poslova.

“Ne sjećam se da sam u literaturi vidjela takav slučaj”, reče doktorica Markotić, “ali tko zna…?” Štogod bilo, koronavirus u Hrvatskoj nije više nikakva opasnost za građane, ni za ugostiteljstvo, ni za turizam, ni za obrazovanje, ni za sportske manifestacije, ni za autobusni promet, ni za vjerske službe. Koronavirus danas takoreći dobijete za krizmu.

Valja samo imati na umu jednu stvar, da bude naš, domaći, s oznakom “kupujmo hrvatsko”. Nevolja je, međutim, da nas uništava jeftiniji, ali daleko lošiji, uvozni koronavirus, onaj koji još nije oslabio, promijenio se u nešto bolje, čovječnije, a dolazi obično, treba li uopće napominjati, iz Srbije i Bosne i Hercegovine. Nacionalni stožer zbog toga je u četvrtak čvrsto zatvorio naše granice prema istočnim susjedima da bi spriječio širenje tri opasne mutacije koronavirusa.

Na jednoj je kroz mikroskop opaženo da oni maleni roščići na površini idu u grupama od tri, kao da koronavirus podiže tri prsta. To je takozvana pravoslavna mutacija, zovu je još i Aleksandar. Druge dvije su muslimanske mutacije, dolaze iz Bosne, lagano su zelenkaste, a zovu se Mujo i Haso. Sve je to naša medicinska znanost do detalja objasnila. Struka je u ovome, kao i inače, imala zadnju riječ.

Valja se čuvati bosanskih i srpskih koronavirusa, pravoslavnih i muslimanskih mutacija, ali ako ćapate neki naš, slabiji, od biskupa, župnika, časne sestre ili Andreja Plenkovića, sve je u redu, nemate se čega bojati.


Buka preporuka

Kolumne

Najnovije

Posmatrajte događaje izbliza.

Prijavite se na naš Newsletter.