<img height="1" width="1" style="display:none" src="https://www.facebook.com/tr?id=198245769678955&ev=PageView&noscript=1"/>

Vanja Stojković: Lažna pozitiva i "idealni životi" na Instagramu su jedan veliki paravan

INTERVJU

zgubila sam se u oscilacijama koje sam uvela u svoj život prerano. Sve je to eskaliralo kada su mi pre dve godine pronašli početak karcinoma na grliću materice, pa sam posle operacije postala jako paranoična i hipohondar, počela sam da se gubim...

23. august 2019, 10:09

Ako je znate s Instagrama, poznatija vam je kao @albino_srna. U tom slučaju je verovatno posmatrate kao modela i modnu influenserku, iako se njoj ovakvo etiketiranje sigurno ne bi dopalo. U stvarnom životu, Vanja Stojković je studentkinja istorije umetnosti, spremna da otvoreno govori o stvarima koje većina ljudi prećutkuje, naročito ako su poznati i prelepi poput nje (ovako smo je zadirkivali dok je bila modni urednik NOIZZ-a, što ne znači da ova šala nije sušta istina).
Kad smo odlučili da pokrenemo kampanju protiv depresije #NOTJUSTAMOOD, Vanja je prva koja je pristala da učestvuje. Tako sam saznala da više od godinu dana uzima antidepresive, a da kod psihologa ide od srednje škole, jer je bavljenje modelingom od tinejdžerskih godina samo pojačalo napade anksioznosti.

 
- Izgubila sam se u oscilacijama koje sam uvela u svoj život prerano. Sve je to eskaliralo kada su mi pre dve godine pronašli početak karcinoma na grliću materice, pa sam posle operacije postala jako paranoična i hipohondar, počela sam da se gubim, nisam znala da vladam sobom, pa mi je zbog ogromnog stresa opao imunitet i nisam se oporavljala kako treba - počela mi je svoju priču.

Posle uvođenja terapije, Vanji se život kroz tri meseca vratio ne u normalu, nego joj se, kako sama kaže, mentalno zdravlje stabilizovalo prvi put posle pet godina. Sebi je rešila razne probleme, ne samo onaj najveći.

Pitam je koje su najgore poštapalice koje se govore osobama sa depresijom.

- Definitivno one bablje tipa “Motku u ruke i videla bi kako si depresivna”.

A šta ti s druge strane najviše pomaže u ponašanju ljudi s kojima si bliska? 

Razumevanje, prihvatanje i slušanje. Sve između preuzimanja odgovornosti na sebe i one druge krajnosti, potpunog negodovanja.

Kako bi nekome ko nikad nije bio sklon depresivnim raspoloženjima ili patio od depresije objasnila kako se osećaš, a da te koliko toliko razume?

Nemoć, beznađe, nikad neće biti bolje. Za one sa slabijim stomakom: sekunde nakon što udariš malim prstom o ćošak. Ali je tako stalno.


Da li su, iz tvog iskustva, ćutanje i pretvaranje i dalje dominantni kad se radi o ovoj temi?

Nadam se da nisu. Na sva usta pričam o tome i nije me sramota, ne sme nas biti sramota. Potiskivanje vodi u ozbiljnije mentalne probleme, razgovor je prvi korak, zatim preduzimanje nečeg po tom pitanju, nalaženje adekvatne stručne pomoći. Mnogi se zaustave samo na prvom koraku, a od toga je slaba vajda.

Kako to izgleda na svakodnevnom nivou u tvom životu? Šta sve prepoznaješ kao konkretne posledice depresije? Šta ti je uskratila, na koji način te oblikovala? Kako zamišljaš život bez nje?


Ranije mi je potpuno kontrolisalo život, od svakodnevne rutine, obaveza pa do većih stvari. Dok se ne napravi konkretan korak ka izlečenju, u mom slučaju odlazak kod psihijatra, ne psihologa, i uvođenje terapije, nisam mogla da razumem do koje mere sam sebe kočila. Ne bih romantizovala depresiju i anksioznost, mislim da bih dalje otišla i imala više iskustva da nisam imala tih problema. Mislim da je ono „što me ne ubije čini me jačom“ samo floskula. Treba imati hrabrosti i preći preko svog ega i potražiti pomoć.

A kako izgledaju najgori dani i u čemu nalaziš snagu?

Ne želim da ustanem iz kreveta, sve je sivo i besmisleno. U verbalizovanju problema i provođenju vremena sa nekim ko mi želi dobro.


 
Kakvo je za tebe iskustvo bila terapija? Koja su ti bila očekivanja a šta si od toga dobila, da li ti je razbilo neka preduverenja?

Plašila sam se da će mi isprati mozak, da ću postati bledi obris onoga što sam bila. Ja sam osoba koja je veoma strastvena, posebno po pitanju svoje profesije, i smatrala sam da neću biti toliko predana jer će me terapija iznivelisati. To je baš kromanjonsko stanovište, ali većina ljudi upravo iz tog razloga ne preduzima taj korak i ostaje u začaranom krugu svojih misli i mehanizama odbrane. Isprva sam očekivala neke radikalnije promene u ponašanju, ali svakog dana mi je bilo bolje, za toliko bolje da mi se svaki dan činio lakšim od prethodnog. Odnos sa ljudima sa popravio, lakše spremam ispite i gajim zdraviji odnos prema sebi, stvarno pazim na sebe i praštam stvari koje nikada pre ne bih. Razuverila sam se da je terapija skupa ili da državni psihijatri nisu stručni. Za sve redovne studente Beogradskog univerziteta ispod 25 godina je lečenje u studentskoj poliklinici potpuno besplatno, kao i prepisana terapija. Tako da apsolutno nema izgovora da se sebi pomogne.

U svetu uveliko postoje „depression influencers“ koji na mrežama otvoreno govore o ovom problemu. Mi još nismo stigli do tog stadijuma a naše Instagram zvezde i dalje su uglavnom u fazonu da je sve super i da je život bajka. Činjenica da si izloženija javnom mišljenju od „običnih ljudi“ verovatno svakodnevno stvara dodatni pritisak, kako to za tebe lično izgleda i kako se nosiš s tim?

Ne podnosim neiskrenost, lažnu “pozitivu” i idealne živote. To je pre svega predosadno, a drugo, očigledno jedan veliki paravan. Žao mi je ljudi koji se pecaju na takve profile i priče, ali ih takođe ne razumem jer je lako prozreti kroz taj fol. Što se tiče naše scene, izdvojila bih @laylareiko koja na svom profilu otvoreno priča o anksioznosti. Lično ne vidim sebe u tome ali Teodora ima tu predivnu sposobnost da svojim zvonkim glasom i savršenom dikcijom svaku temu učini slušljivom. Koliko god mi to hteli ili ne, oblikujemo ljude koji nas prate i obrnuto. Što se tiče nekog ličnog iskustva, nemam presiju da uvek budem nasmejana i vedra, jer ja to privatno nisam. To nema veze sa šifrom koju imam ili terapijom, to je prosto crta ličnosti. Mislim da bih razvila facijalis kad bih se stalno kezila u kameru.


Šta treba da se promeni u svetu medija i mreža da bi ljudima koji se bore za mentalno zdravlje bilo bar malo lakše?

Pre svega je problematično što se traže uzori na društvenim mrežama. Ja tokom odrastanja nisam imala idole, niti ih imam sada, a posebno ih ne bih tražila na ekranu telefona. Kao student istorije umetnosti profesionalna deformacija me tera da povlačim paralele sa prošlošću. Zaista ne vidim ništa loše u tome da sebe prikazujemo u najboljem svetlu, smatram da je to ljudska potreba od vajkada. Problem nastaje kada slepo verujemo tim reprezentacijama, pažljivo i smisleno odabranim fragmentima tuđih života. 

Sa ciljem da doprinesemo tome da se patnja od depresije i drugih mentalnih poremećaja, kao i njihovo lečenje, isteraju iz mraka u kom ih većina i dalje čuva, NOIZZ je, u pet zemalja u kojima postoji franšiza, pokrenuo međunarodnu kampanju #NOTJUSTAMOOD. U okviru nje razgovaramo sa ekspertima i onima koji pate od ovih poremećaja, objavljujemo intervjue i ispovesti ljudi iz Srbije, Poljske, Nemačke, Slovačke i Mađarske, nadajući se da će ove priče pomoći, jer je spas samo jednog ljudskog života vredniji od svega drugog.


Izvor: Noizz.rs