U Beograd krećem sutra, tamo ću promovirati novu knjigu “Kosturi okruga Madison”. Svi oko mene mi zaviđaju. Moji vršnjaci jer se prisjećaju svojih beogradskih dana iz doba kad smo bili braća, vršnjaci moje djece zato jer im je netko rekao da su tamo ludi tulumi, fenomenalan roštilj, Cigani na splavima rasturaju…
Radujem se svakom odlasku u Beograd jer je to jedini strani grad na svijetu u kome njegovi stanovnici govore mojim jezikom. Ja u Klubu književnika mogu naručiti pohovane tikvice i biti sigurna da mi konobar neće donijeti kuhani, ovčji bubreg.
Znam naći i Kalenić pijacu na kojoj moram Ivi kupiti ajvar i kajmak, Leli pinđur i kajmak, Heli sremski sir i kajmak, Miri ljute feferone u plastičnoj boci i kajmak, za sebe i djecu alevu papriku i kajmak…
Srećom moj izdavač, VBZ Beograd, pojma nema što me u Beogradu obara s nogu. Zato je organizirao promociju knjige u petak u 18.00 u velikoj sali Doma omladine u kome, sigurna sam, neću moći pojesti pečenu patku sa brusnicama koju uvijek sanjam na putu od kuće do Beograda.
Velika sala? Zašto velika sala? Što ako u nju može stati stotinu ljudi a dođu samo Tanja i Tanja i Flavijo i Arsenijević?
Pokušavam, luda od treme, samoj sebi govoriti kako brojke nisu bitne iako znam da jesu. Dom omladine? Samo mu ime govori za koga je izgrađen taj Dom? A možda zgrada ima šezdesetak godina pa ipak ima nekakve veze i sa mojom mladošću?
Da li će me novinari pitati što mislim o njihovom novom predsjedniku? Ne mislim o njemu kao što ne mislim ni o svom. A kako se u Hrvatskoj živi? Da li je pristojno pljuvati po svojoj zemlji u zemlji koja je istovremeno tamo daleko i sve bliže?
A opet, tko sam ja da bih morala toliko paziti na svaku riječ? Ministrica vanjskih poslova? Zašto sam toliko uznemirena? Zato jer će mi baš svaki dan od četiri biti ispunjen obavezama i neću imati ni sat vremena da sjednem na rub neke od fontana i gledam kako ljudi prolaze.
Neću moći do pola noći bauljati mojom omiljenom knjižarom. Obaveze? Ili ipak užitak? Može li biti tlaka susret sa ljudima koji čitaju tvoje knjige? Zašto uvijek imam jebenu tremu?
Samo nesigurni ljudi od sebe traže da budu svakoga trenutka savršeni. Zato mi je krevet prekriven košuljama, trapericama, haljinama, torbama, naočalama, bodijima koji će mi skinuti šest kila.
Tko sam ja? Zašto sebe ne vidim onako kako me vide ljudi sa strane? Ja sam gospođa koja pod stare dane putuje u omiljeni grad da bi se tamo susrela sa dragim ljudima.
Kakve veze odjeća i frizura imaju s tim? Ne, neću sutra otići najboljem zagrebačkom frizeru. Ne, neću kupiti u Zagrebu na proputovanju nove sandale, ni haljinu, ni majicu.
Ja sam pisačica! Pisačica! Pisačica! I ovo što sam napisala previše me otkriva. Trebala bih imati sebe pod kontrolom. Uvijek glumiti osobu sigurnu u sebe i punu sebe. A ja sam van sebe. Zašto starost ne donosi pamet?
Morala bih se opustiti. Tome ima lijeka. Ako me užas zgrabi za vrat prije nastupa u onom Domu mogu pola sata prije skočiti u neku od njihovih apoteka i kupiti…
Da li se tamo može kupiti apaurin bez recepta? A kako se zove apaurin na srpskom? Dragi prijatelji, ako dođete u onu veliku salu ne morate kupiti knjigu. Ali apaurin, apaurin mi donesite. K’o boga vas molim!
Tekst je preuzet sa bloga autorke
