Josipa Lisac otpjevala je hrvatsku himnu. Danas možda neki ljudi znaju tko su bili muškarci u mantijama i oni u odijelima koji su stajali i držali ruke na srcu ili kurcu dok je Josipa pjevala. Tamo su bile i dvije žene koje su pokazale lijepe haljine. U Gloriji ćemo pročitati čime su nas zadužile.
Mnogi od nas davno smo naučili tekst himne, ali ne razumijemo sadržaj. Lijepa? Naša? Junačka? Koga briga. Nitko normalan ne može u “lijepoj” i “našoj” i “junačkoj” prepoznati ovo u čemu živimo. Organizator fešte imao je na umu učiniti jedino što je bilo moguće, skrenuti pažnju sa teksta na glas.
Napravio je odličan posao. Konačno svi u Hrvatskoj znaju tko je Josipa Lisac. Za deset će godina samo neki moći prepoznati ljude koji su u neposrednoj blizini slušali Josipu.
Za dvadeset godina nitko osim njihove najuže rodbine neće znati tko su ljudi kojima je Umjetnica pjevala. Zaboravit će se i povod.
Glas. Glas. Samo će glas Josipe Lisac zvoniti, zvoniti i zvoniti onima koji će doći iza nas. Ako ih bude.
Izvor: službena stranica autorke
