Godinama sam radila na radiju, pisala za mnoge novine, često bila ne teve i uvijek se tresla. Da li će mi urednica radija, nekad su se na radiju čitali “komentari”, zaista prekrižiti “ubojitu” rečenicu ili će je pustiti?
Kad bih je stavila na kraj teksta prekrižila bi kraj, kad bih je ubacila u sredinu ona bi je našla. Pa drž’, pa ne daj. Rijetko bih u tekstu sačuvala ono što je meni bilo bitno. Tako je bilo u mraku.
A onda je na Haerteu svjetlo upalio Vrdoljak. Istini je preko noći slomljen vrat. Sa posla su letjeli Srbi jer su bili Srbi ili Hrvati kojima se praprapranona tucnula sa polusrbinom.
Odletjela sam i ja, u siječnju devedeset i prve, na to sam ponosna, jer sam i Tuđmana i Vrdoljaka, direktora zločinačke dalekovidnice, kad bi me bar taj nadrkani starac tužio, držala ratnim zločincima.
Bez kruha smo ostajali svi mi koji smo pred dvadeset godina pisali i govorili kamo ide Hrvatska. Hoćemo li ikad dočekati dan da nam se netko ispriča za ono što smo prošli pod Vrdoljakom i Tuđmanom? Evo prilike za ove nove koji su, navodno, drugačiji.
Hoće li ikad Vrdoljak odgovarati na sudu za svoje zločine? Zašto ne leži u Hagu? Haerte je u njegovo vrijeme za mnoge bila ubojitija od bombi sa osiromašenim uranom.
Na hrvatskoj medijskoj sceni danas nije bolje. Laž je umotana u raskošni, šareni papir, na teveu je izgovaraju komadi u tankim majicama, u tiskanim medijima pišu polugole, retardirane cure a sa ekrana nam se cere retardirani, nabildani dečki.
Medijima ne vladaju vrdoljaci u ime stranke ili vođa, u kandžama ih drže korporacije. Novinar se trese pred urednikom, urednik pred konzumima… Gore sranje samo bolje pakovanje.
Tko se ne prilagodi, tko poput mene misli da je Gaza koncentracijski logor a da su Amerika i Izrael fašističke tvorevine i da je Papa čelnik zločinačke organizacije nema nikakve šanse da piše za novine, govori na radiju ili se ukaže na ekranu.
A ja mislim da ne bi smjelo biti tako jer dobro pišem, knjige su mi prevedene na desetak jezika, sva baš sva bi mi vrata hrvatskih medija morala biti širom otvorena. :) A nisu. Kukam li ja to nad sudbinom kletom?
Naprotiv. Nikad u životu nisam bila sretnija i zato pišem o sebi na ovakav način. Postoji internet. Nemate pojma što to znači nekome koji je čitav život morao prosjačiti urednike da mu dozvole da napiše ili izreče istinu.
Internet, moja najveća ljubav. Ako zanemarim muža, ljubavnika, djecu, unuku, pokojnu mater, galeba, staroga oca, pismu našu i sve ostalo što je nama Hrvatima sveto. Internet! Voooooliiiiim interneeeeeet!
Sjećam se, kao da je bilo jučer, a bilo je prošle nedjelje. Napisala sam tekst “EU, jebi se”. Za svoju dušu. Ne, ne pušim priču naših političara koji su dvadeset godina na sceni.
Prvi mi padaju na pamet Čačić i Pusić. Oni urlaju da je EU ono bez čega ja ne mogu. Oni? Ja moram vjerovati Čačiću koji izjavljuje da je Hrvatska Todorić? Ej? To jest istina ali tko je odgovoran da je Hrvatska Todorić? Kad će Hrvatska prestati biti Todorić? To mene zanima.
Pusićka se smješka i dražesno nama budalama objašnjava da ćemo baš u EU naći bogate izvore i meda i mlijeka. Mnogi su ljudi alergični na med. Neki ne podnose mlijeko? Ima li u toj EU još nekih izvora?
I kad će nam političarka koja dvadeset godina nije za Hrvatsku učinila ništa ali jest za kriminalce koji je okružuju, objasniti zašto baš njoj moramo vjerovati? Neki njeni pajdaši odležali su svoje, drugi se spremaju leći na tvrdi krevet, kakva je organizacija EU koja se skompala sa takvom gospođom i onakvim gospodinom?
Nema šanse da nam se dobro piše. Elem, napisah ja tekst da bih mogla lakše zaspati, kad…Više od 63,000 ljudi preporučilo ga je na Facebooku, samo u jednom danu na moj je blog skočilo 47,000 ljudi, tekst je, dok ovo pišem, pročitan 77,500 puta i još se čita. Čitav je svijet moj.
Neki me podržavaju, drugi me pljuju, treći misle da imam opakih seksualnih problema i da bih mnogo lakše prihvatila ulazak u EU kad bih u svom domu ili izvan njega naletjela na dobar kurac…
Dragi moji čitatelji, ljubljeni članovi moje grupe, luda sam za svima vama iako vas ima gotovo 10,000. Predragi moji neistomišljenici ili čak neprijatelji, sve vas volim jer moj život činite beskrajno lijepim.
Čitam vaše komentare, vi ste jedini koji me možete do suza nasmijati ili dirnuti u srce. Nema uvrede na moj račun koja me vrijeđa, možda sam perverzna, držim da svi ljudi ovoga svijeta imaju pravo reći što misle jezikom koji im je najbliži.
Isključivanje “prostaka”, “divljaka” i “nepismenih” sa interneta najčišća je manipulacija jer nema većih prostaka, divljaka i nepismenih od nekih naših političara, a stalno ih gledamo. I nema većih prostaka i divljaka i zločinaca od nekih naših biznismena a svakoga dana ostavljamo lovu u njihovim marketima, na njihovim pumpama…
Tko može nabrojiti na koje nas sve načine dere ta gamad. Zato, dragi moji, uđite u EU ili ostanite ovdje. Kako god mi glasali oni će učiniti onako kako su zamislili. Njima je njihova guzica jedini Bog kome se mole.
Ali, previše sam danas sretna da bih si kvarila dan. Željela sam samo svima vama koji me čitate poručiti da ste svjetlost moga života, zahvaliti vam i reći kako svako jutro kad uključim kompjuter pogledam što ste napisali.
Na moju žalost ili na vašu radost EU nam je jako blizu. Ali kakve to veze ima? Mi razgovaramo. Pišemo što mislimo. Učimo jedni od drugih. Pljujemo po sebi ili drugima pa se tako opuštamo.
Pokušavamo, i vi i ja, nekako preživjeti ovu nepodnošljivu težinu hrvatskog postojanja. Mislite da sam slinava i patetična? Napišite mi to. Svima, svima vam zahvaljujem i pozdravljam vas od srca.
Ponavljam, i one koji se sa mnom slažu i one koji misle da bi tvrdi, muški spolni organ u mom životu mogao učiniti čuda. Provjerila sam. Nema šanse. Vi ste mi bitniji.
Tekst je preuzet sa bloga autorke
