Severina se nekoliko mjeseci nakon poroda ukazala na stranicama neke tiskovine odjevena samo u mrežu i fotošop. Očekivala sam da će to učiniti mnogo ranije.
Poznate žene koje drže do sebe slikaju se gole već sedmi dan nakon poroda. One moraju pokazati mužjacima da porod nije uništio ono što one jesu.
A one jesu, sve mi žene jesmo, pune sise koje nikad ne vise i neće visjeti, kapilare koje nikad ne pucaju, trbuh ravan i čvrst poput dna rostfraj padele, vitke, dugačke noge bez debelih vena, vratovi su nam poput onih u labudova, kosa gusta i blistava, struk pedeset, bokovi osamdeset…
To nas žene čini ljudskim bićima vrijednim pažnje onih zbog kojih jesmo na ovome svijetu a to su muškarci. Muškarci, gospodari naših života i smrti, ne vole opuštena bedra, izdojene sise, masnu kosu, strije na trbuhu.
Sve žene nakon poroda moraju nekoliko sati kasnije biti spremne raširiti noge i primiti u svoju krvavu utrobu komad junaka našeg života. Naravno da njemu nije do toga, nije ni nama, a i dijete se negdje u kutu sobe dere…
Govorim kakvu mi poruku o sebi moramo slati ne o onome što osjećamo. Tko smo, mi žene? Mi smo drugorazredna bića opsjednuta dojmom. Netko nam je rekao da mozak, ako ga imamo, moramo dobro sakriti da ga naši gospodari ne skuže.
Većina njih nema mozga, vladaju šakama, pa nam to i nije neki problem. Ali jest problem roditi pa tjednima i mjesecima biti u teretani na vodi bez kruha jer nitko na cesti ne smije ni pomisliti da smo nedavno iz sebe istisnule dijete.
Žalosno? Same smo krive? Da li je rađanje, ako iza poroda izgledaš kao da si rodila, nešto prljavo što treninzima i fotošopom treba sakriti?
Razumijem svijet u kome živim jer je jednak onome u kome nisam živjela. Nekad su žene bile okovane krinolinama, stezane steznicima, na glavama su nosile šest kilograma teške perike, među nogama lokot, nikad nam nije bilo lako.
Pa ipak…Ne gubim nadu. Možda će jednom negdje na svijetu roditi neka poznata ženska i slikati se za žensku reviju masne kose, obješena trbuha, sisa punih mlijeka i sa djetetom koje urla u naručju.
To smo, htjele mi to priznati ili ne, prave mi. Zašto se skrivamo, zašto se valjamo u mreži kad kapilare jesu ispucane, sise vise kad ostanu bez mlijeka, žena u četrdesetoj izgleda poput žene u četrdesetoj koliko god se dečki u redakciji trudili.
Žao mi je što smo toliko opsjednute muškarcima kojima nije lako. Moraju glumiti da podržavaju naše nadljudske napore da bismo vratile ono što smo porodom izgubile i što više nikad nećemo vratiti.
Ne poznajemo vlasnike naših sudbina. Uzalud se trudimo. Ne kužimo jedinu i vječnu istinu. Muškarci najviše na svijetu vole muškarce.
Zato bivše, buduće i trenutne dojilje, opustite se. Izađite iz mreže i uživajte debele u svome djetetu. Dok je dijete. Dok ne postane muškarac.
A ako ste rodile djevojčicu stalno joj ponavljajte, curo, nisu važne sise, nisu važne sise, nisu važne sise…Možda će jednom postati gospodarica svijeta.
Tekst preuzet sa bloga
