Vedrana Rudan za BUKU: Britvom režem veze koje me opterećuju i ne žalim za izgubljenim „prijateljima“

Kako starim sve mi je lakše čistiti život. Britvom režem veze koje me opterećuju, bez obzira koliko su dugo trajale i ne žalim za izgubljenim „prijateljima“. Želim ostatak života provesti okružena ljudima koji mi ne piju krv. Trebala sam to prije učiniti.

Maja Isović Dobrijević / 19. Novembar 2019

Foto: Rino Gropuzzo

 

Vedranu Rudan ne treba posebno predstavljati. Književnica je bez dlake na jeziku i stalna je kritičarka društva u kojem živi.

Objavila je trinaest knjiga, koje su prevedene na engleski, mađarski, slovenački, poljski, francuski, talijanski, ruski i makedonski jezik. U Rusiji su joj prevedene čak tri knjige, u Americi nekoliko priča i tri knjige. Pozorišne predstave prema njenim knjigama igrane su u Rijeci, Zagrebu, Beogradu, Varšavi, Londonu, Santa Moniki, Budimpešti. Bila je novinarka, kolumnistkinja, radila je kao urednica na Hrvatskom radiju i voditeljica TV emisije. Svaki put je dobila otkaz.

Sa Vedranom Rudan za portal BUKA razgovaramo o njenom pisanju, temama kojima se uvijek vraća, ravnopravnosti žena, današnjim roditeljima, životu u Hrvatskoj i drugim temama.

Svakom svojom novom knjigom otvarate teme o kojima svi ljudi razmišljaju, ali često se boje direktno se suočiti. Koliko je Vama pisanje lična terapija sa životom i svim onim što on nosi?

Ne znam. Neko sam vrijeme mislila da me pisanje „liječi“, da ću se nakon napisane knjige konačno „smiriti“ i početi se baviti pravim stvarima. Šetanjem, pečenjem kolača, uređivanjem kuće, brisanjem prašine, ukratko, uživanjem u „malim“ stvarima. Pisanje knjige isključuje sve to. Uznemiruje, život čini napetim, imaš osjećaj da gubiš vrijeme dok ne pišeš. Pisanje je u mom slučaju moranje. Pišem protiv svoje volje, pišem jer ne mogu živjeti bez pisanja. Ne znam o čemu drugi ljudi razmišljaju i kakvi su njihovi strahovi. Pišem o svojim strahovima.

Tema starenja i smrti uvijek je prisutna kroz Vaše pisanje. Ovo je univerzalna ljudska tema koja nas opsijeda čim postanemo svjesni konačnosti života. Na koji ste se Vi način sa njom suočili, čini mi se da na ove teme gledate oči u oči, direktno i neustrašivo?

Da gledam „direktno“ s tim se slažem. Ovo „neustrašivo“ vidjet ćemo na kraju puta. U posljednje vrijeme odlaze mnogi moji prijatelji i znanci. U njihovim očima vidim strah i nadu da možda kraj ipak nije kraj. Velika hrvatska umjetnica Mani Gotovac umrla je ovih dana. Ona je bila neustrašiva. Odbila je liječenje, znala je da umire, ipak je nasmijavala sve oko sebe. Znala je ono što malo ljudi zna. Smrt je prirodna pojava. Ovih ću dana na lijevoj ruci dati da mi se tetovira „memento mori“. Gledat ću u to svaki dan da na kraju ne bude, nisam znala.

Kako se nosite sa „krpeljima“? Kako da kroz život idemo na lakši način, da nam ostane bar malo krvi u organizmu?

Kako starim, sve mi je lakše čistiti život. Britvom režem veze koje me opterećuju, bez obzira koliko su dugo trajale i ne žalim za izgubljenim „prijateljima“. Želim ostatak života provesti okružena ljudima koji mi ne piju krv. Trebala sam to prije učiniti.

I pored velike priče o emancipaciji i ravnopravnosti, i dalje je teško biti žena danas, ne samo kod nas, nego i u svijetu. Hoćemo li ikad dočekati tu ravnopravnost ili će ona uvijek biti neuhvatljiva za ljudski rod?

Ne vjerujem da će žene ikad postati „ravnopravne“. Mi smo ipak samo životinje. Kad mačka omaci mlade, sakriva ih od „oca“, jer bi ih požderao da bi nju mogao tucati. Nitko se ne pita kako promijeniti mačore, jer je svima nekako jasno da su nepromjenjivi. Zašto neke žene misle da se mužjaci mogu promijeniti, ne znam. Ja znam da ih ne možemo mijenjati, ali ih možemo prisiliti da s vremena na vrijeme, bar na trenutak, budu drugačiji. Ne globalno. Svijet je u rukama nekolicine mužjaka, žene nemaju nikakvu šansu da im pobjegnu. Međutim, u ratu jedna na jednoga šansa postoji. Oružje, hladno ili toplo, je najbolji način. Drugi je način osvojiti muškarca koji će biti jači od onog koji te zlostavlja. Treći način ne postoji. Mužjaci nama ženama određuju živote. Bilo jednom i ostat će tako. Žao mi je.

Posebno ste oštri prema današnjoj generaciji roditelja. U čemu griješimo u odgoju naše djece? Imamo li vremena da to ispravimo, ili je sve otišlo dođavola?

Današnji roditelji opterećeni su savjetima koje im nudi internet. Ne slušaju što im srce govori. Djecu ne treba previše maziti, čuvati, što bi rekao jedan trenutno popularni ruski psiholog, „tražiti što u njima čuči“. On tvrdi, ja se s njim slažem, „u djeci najčešće ne 'čuči' ništa“. Naši su potomci prosječni poput nas, dakle nemoćni da bi se mogli suočiti s teškim životom koji je pred njima. Roditeljima je to nepodnošljivo pa pronalaze hiljade načina kako „pomoći“ djeci da im bude „bolje“ nego roditeljima. Nema recepta. Ne vjerujem u odgoj. Ili se rodiš kao borac ili kao rob. To nikako ne znači da će „borci“ u životu bolje proći. Kad sam bila mlada mama nisam se mnogo opterećivala budućnošću svoje djece i nikad nisam mislila da su nešto „posebno“. Pogodila sam. Nadam se da ne čitaju vaš portal.

 

 

Prije šest godina kada smo razgovarale, na pitanje koji je najveći problem društva u kojem živimo, rekli ste da je to “beznađe koje se Hrvatskom širi poput kuge”. Da li se u međuvremenu nešto promijenilo ili je bolest samo napredovala?

Beznađe se danas Hrvatskom širi poput neke još opasnije bolesti od kuge. Zaguglajte da ja ne moram i otkrijte kako se ta bolest zove.

Sve više ljudi odlaze sa ovih prostora, mladi, stari, cijele porodice se sele. Koje je Vaše mišljenje o ovoj pojavi, sve više se govori da ljudi sa ovih prostora nestaju, da gradovi nestaju?

Ovi prostori postaju spaljena zemlja. To mi je nekako logično. Pale su granice, ljudi vide da su ih „vođe“ iznevjerile pa biraju zemlje u kojima će bezbolnije robovati. Ne brine me to. Na ove će prostore doći neki drugi ljudi ili neće doći nitko. „Od svih stvari na tom svijetu, samo stalna mijena jest.“ Petar Preradović. Sve je davno rečeno.

I pored svih problema koji su prisutni politika i političari se ne mijenjaju, pričaju iste priče, a narod im očigledno vjeruje jer ih i dalje biraju za vođe. Kako to tumačite? Jesmo li mi uopšte sposobni za bolje?

„Narod bira“. Stalno to slušamo. Da li zaista bira „narod“? Važnije pitanje od onoga zašto narod bira uvijek iste ljude je, tko sastavlja liste? Oni koji biraju, ja ne odlazim na birališta, biraju između onih koje im netko ponudi. Tko je taj netko? Zašto nam uvijek nudi isto sranje? Zašto uopće biramo između zla i goreg? Nemam visoko mišljenje ni o ljudima ni o „biračima“ pa me ništa ne čudi. Ako je zaista veliki broj zločinaca koji vladaju svijetom „demokratski“ izabran, zašto smo nemirni? Tražili smo, dobili smo. Tražit ćemo, dobit ćemo. To što nikad nećemo dobiti ono što tražimo, pravo na mir, slobodu, rad, sreću, naše gospodare ne brine. Na njima je da vladaju, na nama da pušimo ono što nam govore. Život je tako jednostavan.

Ipak, Vi ne gubite nadu da je moguća promjena, govorite, ako trebate i galamite dok Vas bar neko ne čuje. Gdje pronalazite snagu da radite i dalje bez obzira na haotičnost vremena u kojem živimo?

Ja sam nadu davno izgubila. Ne govorim i ne pišem zato jer imam „nadu“, govorim i pišem zato jer me to zabavlja. Volim ljudima reći što mislim. Od mnogih se razlikujem samo po tome što ne žmirim pred istinom. Nekima je lakše robovati u mraku. Ja volim blještavilo. Ono me grije. Mrak je vlaga, nelagoda, strah, nemir. Gledam istini u oči i osjećam se slobodno iako znam da sam ropkinja.

Često se ljudi sa nastalgijom sjećaju bivše Jugoslavije. Kako Vi gledate na to vrijeme, je li život tada zaista bio bolji?

U bivšoj Jugoslaviji smo se osjećali sigurnima. Oni koji su imali posao znali su da nikad neće dobiti otkaz. Imali smo pravo na liječnika, školovanje, krov nad glavom, penziju. Sve se to nekako podrazumijevalo. Doduše, nije bilo „demokracije“, nismo smjeli ni pisati ni govoriti da je drug Tito govno ni vikati:“Dolje, Jugoslavija!“ Danas se, još neko vrijeme, smijemo derati na cesti, štrajkati, birati „nove“ i „bolje“, zapravo, vrtimo se u krug. Za vrijeme Jugoslavije zazivali smo propast Jugoslavije jer smo željeli „bolje“, danas imamo to „bolje“. Ne žalim za Jugoslavijom, sve ima svoj rok trajanja. Nije nastala zato što su narodi na ovim prostorima nekad bili „mudri“, Jugoslavija je bila politički projekt. Kad su njezini tvorci odlučili da im taj projekt više ne treba, uništili su je. Žao mi je što smo mnogi, ja sam među njima, dobar dio svog „jugoslavenskog“ života proveli u nadi da će biti bolje. Da sam znala kako će biti uživala bih u onom socijalističkom „mraku“.

Možemo li Vas u nekom narednom periodu očekivati na promociji u Banjaluci?

Bila sam u Banjaluci. Jako lijep grad, ljudi su me primili otvorena srca. I vi i ja znamo da mogu na promociju doći samo na poziv. Pozovite me i bit ću s vama.

 

 

 


Buka preporuka

Intervju

Najnovije

Posmatrajte događaje izbliza.

Prijavite se na naš Newsletter.