<img height="1" width="1" style="display:none" src="https://www.facebook.com/tr?id=198245769678955&ev=PageView&noscript=1"/>

VELIKI ZEMLJOTRES POTRESAO JE BANJALUKU PRIJE PEDESET GODINA: Ovo je priča o obnovi i solidarnosti

GODIŠNJICA

Vladan Vukliš, istoričar i arhivista priča nam o velikom zemljotresu koji je potresao Banjaluku prije 50 godina

26. oktobar 2019, 12:40

 

Vladan Vukliš rođen je 1984. godine u Banjaluci. Istoričar je i arhivista, zaposlen kao pomoćnik direktora u Arhivu Republike Srpske. Istražuje i piše o istoriji društvenih pokreta, radničke klase, jugoslovenske revolucije i samoupravnog socijalizma. Magistrirao je 2013, a sada piše doktorsku disertaciju. Autor je većeg broja publikacija.

Povodom 50. godišnjice velikog zemljotresa koji je pogodio Banjaluku napisao je tekst za katalog izložbe „Zemljotres u Banjaluci 1969: solidarnost, obnova i izgradnja“ koja se otvara večeras u Banskom dvoru sa početkom od 19 časova. Izložbu su priredili Arhiv RS, Muzej savremene umjetnosti RS i Udruženje arhivskih radnika. Arhivsku postavku potpisuje Saša Đukić, a umjetničku Žana Vukičević.

Sa Vukišem za BUKU razgovaramo o uticaju ovog zemljotresa na Banjaluku, solidarnosti u tom vremenu i izložbi koja će biti otvorena.

Vladane, ove godine obilježava se 50 godina od razornog zemljotresa koji je pogodio Banjaluku. Sa ovim vremenskim odmakom šta danas možemo reći, koliko je ovaj zemljotres uticao na grad i ljude iz Banjaluke?

Mislim da je to pitnje na koje nije lako dati jedan jednostavan odgovor. Iako se da primijetiti kako je u popularnoj percepciji zemljotres iz 1969. uzet kao apsolutna prekretnica s kojom govorimo o istoriji ovog grada „prije“ i „poslije“ zemljotresa, taj događaj ipak ne čini totalan rez. Prisutno je pogrešno ubijeđenje kako je Banjaluka u 20. vijeku građena u nekoliko kraćih navrata, prvo dolaskom Austrougarske Monarhije, zatim tokom bana Svetislava Milosavljevića početkom 1930-ih, a onda nakon zemljotresa. To, naravno, nije baš tako. Banjaluku je intenzivno preoblikovao graditeljski polet u dvije decenije neposredno prije zemljotresa, kada se u gradu razvijaju ne samo poznati industrijski i drugi privredni pogoni, nego i lokalni akteri u građevinarstvu, arhitekturi i urbanizmu. U uslovima društvenog finansiranja stambene gradnje, od kraja 1950-ih u Banjaluci se podižu stambeni mikroblokovi kao što su oni na Bulevaru, Čairama i Mejdanu (jedan više Gradskog, a drugi kod Zelenog mosta). Banjaluka od rata do zemljotresa doživljava najveći demografski bum i raste sa 25 na 75 hiljada stanovnika.

 

Foto: BUKA

 

Zemljotres koji je pogodio Banjaluku ostavio je građane u stanju šoka. Bio je potrebno više godina da se vidljive posljedice saniraju u onoj mjeri u kojoj više ne bi bile u prvom planu. Što se tiče procesa kroz koje je grad prolazio kada ga je zemljotres zatekao, u različitim djelatnostima postojale su različite tendencije u razvoju, koje su potom imale različite, često protivrječne izlazne rezultate. Velika sredstva su morala biti uložena u oporavak privrede, koja će ponovo stati na noge i ući u nove razvojne programe, no, zbog različitih, specifičnih faktora, ona će se konstantno boriti sa uvijek prisutnim teškoćama. U svakom slučaju, grad je u godinama obnove dobio novi graditeljski polet, ali on nije predstavljao apsolutnu novinu, nego je u neku ruku bio nastavak prethodno iskazanih tendencija.

Naziv izložbe koja se otvara u Banjaluci je „Zemljotres u Banjaluci 1969: solidarnost, obnova i izgradnja“. Koliko je bila važna solidarnost u tim vremenima, imajući u vidu da su mnogi ostali bez krova nad glavom i da su mnoge građavine uništene?

Solidarnost se odvijala i iskazivala kroz različite aktivnosti. Već u prvim minutama, solidarnost i osjećaj odgovornosti unutar samog grada došli su do izražaja. Vojska je građanima podijelila šatore i druge materijale iz svojih zaliha da bi oni što bezbolnije provodili hladne noći po parkovima i dvorištima. Šira zajednica se brzo uključila, tako da je iz drugih gradova stizala pomoć, prvo u lijekovima i hrani, a zatim u drugim potrepštinama. Angažovala se i međunarodna zajednica, pa su u Banjaluku stizale strane delegacije crvenog krsta, razni entuzijasti, građani, privatna lica, slali i donosili novac, kamp prikolice, nudili radnu pomoć... Stručna javnost je takođe odigrala značajnu ulogu. Na primjer, seizmolozi iz Skoplja su već u prvim danima postavili prvu mjernu stanicu kojom je bilo moguće pratiti dalja podrhtavanja tla. Naravno, problem se u narednom periodu rješavao ne samo kroz solidarne inicijative nego i sistemski. Direkcija za robne rezerve je u prvim danima alocirala značajne količine materijala i ustupila ih Opštini Banjaluka. Naredne godine, Savezna skupština donijela je Zakon o učešću Federacije u obnovi Bosanske Krajine, kojim su određena značajna novčana sredstva, ne sasvim jednaka podnesenim procjenama štete ali opet blizu tom iznosu, od kojih je oko 80% bilo bespovratnog karaktera, a ostatak u vidu dugoročnih niskokamatnih kredita. U kasnijim godinama pojedinačne solidarne inicijative su nastavljene, tako da su razne zajednice direktno ustupale sredstva za realizaciju određenih projekata, pri čemu su mnoge nove građevine u Banjaluci bile svojevrsni pokloni drugih gradova ili organizacija. Na primjer, zgrada Banjalučke gimnazije poklon je tadašnjeg Grada Sarajeva, Republika Bugarska je poklonila zgradu OŠ Georgi Stojkov Rakovski, a Grad Skoplje današnju OŠ Vuk Karadžić.

Koliko su zemljotresi i u ranijoj istoriji Banjaluke bili prisutni?

Prema već poznatim i objavljenim seizmološkim studijama, Banjaluka leži na rasjedu, u zoni visokog tektonoskog rizika, tako da su zemljotresi ne samo normalna nego i očekivana pojava. Poznato nam je nekoliko serija zemljotresa, od kojih najstarija zabilježena teče kroz 19. vijek, sa najvećim zemljotresom u 1888. godini, a praćena je serijom od sedam potresa u 1935. godini. Za njima dolaze potonji zemljotresi, od kojih najjači dva u 1969. i jedan u 1981. godini.

 

 

Banjaluka se više puta suočavala sa uništavanjem, da spomenemo bar dva, tokom Drugog svjetskog rada i usljed zemljotresa 1969. godine. Koliko je bilo teško ponovo dignuti grad iz prašine i pepela?

Iskreno, mislim da je proces obnove od 1945. bio teži. Nedostajalo nam je svega što je bilo neophodno, od radne snage, preko mašinerija, do adekvatnog iskorišćavanja sirovina. Pritom, čitava zemlja se podizala iz pepela, nismo jedini bili u mukama. No, mukotrpnim radom i novim načinom društvene organizacije kombinovala se podržavljena planska privreda sa volonterskim radom izraženim prvenstveno kroz omladinske radne akcije. Ova kombinacija će naknadno dobiti novi radni polet kroz uvođenje radničkog samoupravljanja. Istina, katastrofa iz 1969. zatekla je mnogo veći grad nego onaj koji je, na primjer, bombardovan 1944, pa je samim tim i obim poslova bio mnogo veći. Međutim, bili smo dio velike, već razvijene, zemlje koja je sistemski pristupila rješavanju problema. Još važnije, nakon zemljotresa imali smo radne snage više nego dovoljno, sirovine nisu manjkale, a na raspolaganju nam je bila mašinerija o kakvoj se u godinama nakon Drugog svjetskog rata moglo samo sanjati.

Koliko je brza reakcija nadležnih organa?

U roku od nekoliko minuta nakon prvog, nedeljnog zemljotresa, u zgradi Skupštine opštine već su se počeli okupljati članovi Štaba narodne odbrane, garnizona JNA, funkcioneri, aktivisti i stručno osoblje. U roku od pola sata, na ulicama su već bili pripadnici armije, milicije, civilne zaštite i medicinskih službi. U roku od sat vremena, već su se sakupljale informacije sa terena, a poduzete su i prve mjere. Te večeri, Radio Banjaluka objavila je nalog da škole sutra prestaju sa radom, da se u zgrade ne ulazi dok ne budu pregledane, a da se radnici ujutro jave na posao. U prvoj noći između dva potresa u Banjaluku su stigli prvo mnogi republički, a zatim i savezni funkcioneri. Neki su se i sami uključili u terenski rad. Društvene službe organizovane su na otvorenom, pod šatorima, i funkcionisale su sasvim dobro, s obzirom na okolnosti.

Pomoć koja je stizala sa svih strana olakšala ljudima život u tim danima?

Svakako. Uzmite u obzir da je bila kasna jesen. Noći su već bile hladne, a bilo je potrebno pripremiti se za neminovnu kišu, snijeg i hladnoću. Gotovo 46 hiljada građana provelo je određeno vrijeme pod šatorima. Oni su ubrzo zamijenjeni tvrđim objektima kao što su montažne barake, vagoni, kamp prikolice i autobusi. Većina toga je došla sa strane, kao vid pomoći. Nekih 15 hiljada porodica će provesti narednu zimu u tim objektima, ili sa drugim porodicama čiji su stanovi prošli inspekciju. Od velikog značaja bilo je preseljenje banjalučkih škola i đaka u druge gradove Jugoslavije, što je provedeno u novembru i trajalo je do kraja školske godine, kada su se đaci mogli vratiti u popravljene, adaptirane ili sagrađene objekte.

 

 

Kako su prema dostupnim svjedočenjima obični ljudili nosili sa tako velikom katastrofoma? Koliko su se mogli snaći u stanju koje ih je zadesilo?

Snašli su se kako su morali, i, po svemu sudeći, stoički su podnijeli nedaće. Srećom, vodovod je relativno brzo popravljen, nakon 10-ak dana. To je umnogme olakšalo nelagodu. Snabdijevanje hranom bilo je redovno, službe su radile svoj posao, nije bilo većih problema zbog ljudskog faktora. Najveći problem predstavljala je zima, koja je donijela sezonske bolesti, sniježne nanose, a u januaru i velike poplave. Pritom, u novogodišnjem danu zadesio se još jedan zemljotres, što je izazvalo razumljivu nelagodu. Izlazak iz tog početnog grča bio je moguć tek na proljeće. Do maja 1970. izrađeni su projekti za sanaciju, a mnoga gradilišta su već bila otvorena, u punom radnom naponu.

Nakon velike obnove koja je uslijedila poslije zemljotresa kako se Banjaluka dalje razvijala tokom sedamdesetih i osamdesetih godina. U devedesetim je, pretpostavljam, nastupilo nazadovanje?

Velika sredstva su bila uložena u obnovu privrede. Uzmite u obzir da su najveća preduzeća bila potpuno zaustavljena zemljotresom. Na primjer, u „Incelu“ je uništen novi pogon koji je dan prije zeljotresa bio stavljen u probni rad. Bilo je potrebno četiri godine da se sustigne planirana godišnja stopa proizvodnje. Velika sredstva su bila uložena u bolnice i škole, tako da je impuls razvoja zdravstve i školstva dat tom finansijskom infuzijom, čime je omogućena gradnja savremenih školskih objekata i bolničkih kompleksa. Veliki su bili i novi projekti stambene gradnje. U proljeće 1970. nastavljen je rad na već pripremljenom gradilištu u Novoj varoši i započeta je gradnja već planiranog blokovskog naselja u Boriku. Mnogo je projekata završeno u narednih dvije decenije. Banjaluka je dobila trg, nove ulice, nova naselja, nove privredne pogone, nove javne građevine... Problem je bila stagnacija koja je nastupila od sredine 1970-ih. Nekontrolisan demografski rast u gradu koji je dobio značajna finansijska sredstva za obnovu usporio je rješavanje stambenog pitanja. U kombinovanim teškoćama, privreda je pokazivala rezultate slabije od očekivanih, a stopa zaposlenosti je bila niža nego u drugim industrijskim centrima u SR BiH. Stopa rasta tokom 1980-ih bila je ispod republičkog prosjeka. Naravno, ono što dolazi sa 1990-ih nije bilo samo nazadovanje, nego i propadanje.

Da li smo naučili lekciju iz prošlosti imajući u vidu današnji izged grada, veliki broj zgrada koje su tu samo da zadovolje interese investitora i za koje ne znamo kako bi se ponašale pri jakim zemljotresima?

Iskreno, o tome vam ne bih znao mnogo reći. Mislim da je to pitanje za stručnu javnost. Govoreći o očiglednom, mogu samo da napomenem da danas živimo u radikalno drugačijem sistemu od onog u kojem smo dobili prve stambene blokove. Tada je stan bio društveni proizvod i javna investicija, stvoren zbog svoje upotrebne vrijednosti. Danas je stan tržišni proizvod, roba. Interesi investitora i bankarskog sektora definišu predodređene zone građenja. Arhitektonske, urbanističke i funkcionalne vrijednosti su nešto o čemu bih možda laički mogao govoriti, ali što se tiče osnovnih postulata seizmološkog građevinarstva, da li su oni ispoštovani, to je pitanje na koje ja zaista nemam odgovor.

 

Da li smo spremni za izazove ukoliko ih priroda stavi pred nas?

Vidjećemo. Moje je mišljenje da gradska administracija dobro obavlja svoj posao u domenu koji je pod njenom kontrolom, od saobraćaja, preko javnih površina do drugih pitanja. Problem su klimatske promjene, ljudski izazvane, a taj problem je globalni, ne lokalni. A u tom, globalnom smislu, konzervativne procjene i modele smo već premašili. Trudim se da budem optimista, ali optimizam izuskuje sve veći trud i napor, pa ne mogu sad ni da zamislim šta na sve čeka u narednim decenijama.