Veljo Vučeković, Jebenhausen

Jugovići, koji su ga zadirkivali zbog imena mjesta, smislili su da njegovu adresu još dokite: govorili su kako Veljo stanuje u Frauenstrasse Nummer seks

Sinan Gudžević / 17. Novembar 2019

Jednoga ljeta među ljetima proveo sam mjesec i po u mjestu Eislingenu na rijeci po imenu Fils. Radio sam na crno, na gradnji hotela Eichenhof. Stanovao sam kod svoje bratučede Šefćete i njenoga muža Džema. Oni se prezivaju Ljajić, a Šefćeti je djevojačko prezime Kalčinić. Otac Šefćetin je Iljaz Kalčinić, moj tetak, muž Nehin, a Neha je bila sestra moga oca.

U Eislingenu na rijeci Fils upoznao sam Veljka Vučekovića. Veljka su svi zvali Veljo, valjda što je Veljo kraće, iako baš i nije nešto kraće. Bio je rodom od planine Golije, ali ne od moje Golije, već od Golije iznad Nikšića, rođen u selu Kazancima. Našli smo se malo preko te Golije, pa bismo se zvali i zemljaci. Zemljače je drugim jugovićima bila uobičajena riječ za međusobno oslovljavanje, nama je bila po Golijama. Pitao me je da li hodam po Goliji, kad sam mu rekao da hodam, pitao me je s kime. Rekao sam mu uglavnom sam. I onda mi je ispričao kako je on član planinarskog društva Javorak iz Nikšića. Po obrazovanju je bio stolar, ali je u Njemačkoj radio više poslova koji nisu imali veze sa stolarstvom. Veljo je bio kafanski čovjek, razgovorljiv, duhovit, otvoren. Veljo je jednom zamolio svoga kafanskog druga Vladimira Šćekića koga su svi zvali Mujo i koji je živio u Eislingenu na rijeci Fils, da mu dozvoli jednu stvar: da mu pisma od rodbine stižu na Mujovu adresu, u Eislingenu. To je još bilo u vrijeme pisama, kad se pisalo na papiru, papir se stavljao u koverte, na koverte se lijepila marka, pa se adresiralo, pa se ubacivalo u poštansku sandučad, pa je poštar donosio i raznosio. Telefoniranje je tada bilo rijetko i skupo. Pisma su se još nekako držala, a s njima i na njima i jugoslavenske poštanske marke.

Veljo Vučeković je Muja Šćekića molio da mu pisma stižu na Mujovu adresu, zato što bi ga, govorio je, živi sram jeo pri samoj pomisli da mu rodbina sazna ime mjesta gdje živi. Jer je Veljo stanovao u mjestu Jebenhausen. A Jebenhausen je danas predgrađe Göppingena, danas ima poštanski broj 73035, i na pečatima pošte ne stoji više Jebenhausen već Göppingen. U vrijeme kad je Veljo molio Muja, možda je na pismima moralo stajati Jebenhausen, pa crtica pa Göppingen, ili tako nekako, ne znam. Mujo je bio čovjek drag i dobar, ali na duhovitost jako tankoćutan, pa na ovakvu molbu nije mogao ostati nijem, već ju je nekom ispričao, a taj neko nekome drugom, i tako se raščulo. Mujo Šćekić je bio iz Metohije, negdje od Đakovice, od jednog Albanca iz Eislingena, ime mu je bilo Markaj Pren, čuo sam da Mujo zna albanski kao da je Albanac. Možda je Mujo, kakav je bio pogodan, otvoren i bezazlen, kazao nekome i na albanskom šta muči Velja Vučekovića.

Kad je i meni doprlo do ušiju šta je Veljo molio Muja, jedva sam dočekao da sretnem Velja, da mi objasni kakve to ima rođake da im ne smije na oči izići ako saznaju kako se zove mjesto u kojem živi. I sreo sam ga jednog dana, u Eislingenu, prolazio je pored velikog izvora sa četiri česme sumporne mineralne vode. Ja sam stajao kraj vode i točio svoje kanistere, on se odnekud tu stvorio. Je li, Veljo, kakve to imaš rođake, te im ne smiješ izići na oči ako im kažeš da živiš u Jebenhausenu? Odgovorio mi je munjevito: moji su rođaci ka tvoji, a tvoji su baš ka i moji. Ako mi ne vjeruješ, a ti svojima, evo ne moraš baš ocu i majci, moš i stricu, napiši pismo i ostavi moju adresu, pa ćeš vidjeti kako će te dočekati kad budu saznali da si otišao u krasni Jebenhausen! Čim im na oči iziđeš, ima da te pitaju, aman Sinane, đe nađe da od onolike Njemačke uzmeš stan u onaj kako se ono zove, ne umijemo da pogodimo, pomogni nam, svega ti! Ako mi ne vjeruješ, evo, ja ću ti dati i papir za pismo i olovku i koverat i marku, napiši, pošalji, pa ćeš vidjeti. A meni se mjesto sviđa, ja u njemu živim po svojoj volji, samo mi njegovo ime nije po volji, ama nikome od naših ne ide u glavu da se tako može zvati. Čuo sam da ima u Berlinu ulica Jebbensstraße, sa dva b i sa dva s ujedno, ni tamo da sam ne bih baš sretan bio da mi stižu pisma iz Nikšića, a da ljeti odem na odmor pa da me pitaju, e svega ti Veljo, je li čemu ta ulica tvoja, te ono ima dva b u imenu, a što joj ne maknu ono jedno b, taman bi joj bilo jedno, obadva s neka ostave.

Veljo Vučeković je radio u mjestima bliže i dalje od Jebenhausena, ali je cijeloga svoga radnog vijeka gastarbajterskog stanovao samo u Jebenhausenu. I samo u jednoj ulici, u kojoj će 1999. kupiti stan. Jugovići, koji su ga zadirkivali zbog imena mjesta u kojem stanuje, smislili su da njegovu adresu još dokite: govorili su kako Veljo stanuje u Frauenstrasse Nummer 6, a za one koji ne znaju, to znači u Ženskoj ulici, broj seks. Bilo bi mi milo da saznam je li Veljo iz Jugoslavije ikada dobio pismo na adresu na kojoj je živio. Od njemačkih ureda svakako jest, ali to je nevažno, Nijemci i ne znaju šta je nama Jebenhausen.

Veljo je najčešće išao u kafanu Beograd u Eislingenu. U kafani se družio najviše s rečenim Mujom i sa Tomom Radovićem, svojim zemljakom s kojim je zajedno služio u ratnoj mornarici u Puli. Malo sam se kad našao s njime u društvu, ali sam jednom čuo zanimljivo Veljovo izlaganje za stolom: Bajo moj, svačiji život je jedan jebenhausen. Od svih jebenhausena, najbolji je ovaj u kojem ja živim. Ovaj moj Jebenhausen je, da ti pravo rečem, meni Lebenhausen. Jeste, čoek se naradi, ali bogomi i zaradi. U Jebenhausenu je lijepo živjeti dokle god ti je meso preko kostiju. A kad se meso od kosti počne odvajati, bježi iz Jebenhausena. Ja neću da mi ovdje kosti ostanu. Ovdje se kućim i još ću se kućiti, ali moje kosti neće dobiti zemlja u Jebenhausenu. Čim mandrknem, u sanduk, pa za Jugu. Tamo u Nikšiću ili pod Golijom, tamo su moji ostavljali kosti, ima i za ove moje da se nađe malo mjesta.

Veljko Vučeković se zaista skućio u Jebenhausenu. Kupio je i stan tamo, a izgradio je kuću i u Nikšiću. Sa suprugom Jovankom, koju je zvao Joka, djevojačko Bošković, dobio je bliznakinje Jasminu i Jasnu. Prva se udala za Nikšićanina, a druga još nije, eno je u Berlinu. Djecu su Jovanka i Veljo dobili koju godinu nakon moga kratkog boravka u Eislingenu. Nekoliko puta sam poslije toga išao u Eislingen, tamo mi se i brat Hazbo preselio, ali sam Velja vidio samo još jedanput, kratko, kao u TV dnevniku: kultura-sport-prognoza vremena i doviđenja do sutra. Kako si, Veljo? A kako sam, sve što vidiš dobro vidiš, a šta ne vidiš, znaš.

Nedavno sam proveo tri dana u onome kraju, u Salachu, i saznao da su s ovoga svijeta posljednjih godina otišli i Tomo Radović, i Vladimir Šćekić-Mujo, i Veljo Vučeković. Veljo je zadnji izdih na ovom našem pozemljarskom batrganju učinio prije dvije godine, 29. septembra 2107. Rak, s tek napunjenih 69 godina. Ostavio je amanet da bude sahranjen u Nikšiću. I sahranjen je u Nikšiću, na gradskom groblju. Ispraćaj je bio u crkvi u Göppingenu. Saznao sam da je posljednjih godina radio i u špediciji i na izradi građevinskih skela, a posljednji posao mu je bio na dalekovodima.

Ima još. Za 60. rođendan svojoj ženi Jovanki Veljo je kupio grobnicu u Nikšiću. Na sve je mislio dobri Veljo: živjeti u Jebenhausenu, a počivati u Nikšiću. Ili u Jugi, kako se nadao i govorio, ali Juga nije potrajala, od nje su ispali trajniji i sve Golije i Nikšić i Jebenhausen

 

Preuzeto iz Novossti


Buka preporuka

Kolumne

Najnovije

Posmatrajte događaje izbliza.

Prijavite se na naš Newsletter.