VIKTOR IVANČIĆ: "Kako hrvatski pisac može biti netko tko se zove Semezdin? Kakvo je to uopće ime?"

Budući da je kriterij isključivo etnički, u tom posvećenom polju za pisca Semezdina Mehmedinovića nije predviđeno mjesto. Napokon, kako hrvatski pisac može biti netko tko se zove Semezdin? Kakvo je to uopće ime?

Viktor Ivančić / 07. Juni 2021

Foto: BUKA

 

Otkad je početkom devedesetih na općem planu trijumfirala revolucionarna težnja prema skučenosti, hrvatska kultura uzdiže se metodom dokidanja. U oficijelnoj percepciji ona postaje utoliko većom što joj se više toga oduzima. Metodičnim i obilnim izbacivanjem nepoćudnih sadržaja iz njezina korpusa, hrvatska kultura dobiva na težini. Rasterećivanjem joj raste kilaža. A isto je i u pogledu gabarita: svako skraćivanje za glavu doprinos je njenom stremljenju u visine.

Eliminacija, likvidacija, ekskomunikacija – to su najpoželjnije kreativne tehnike kojima se gradi konstrukt nacionalne kulture. Izgon je pretpostavka uzgona. Desetkovanje je pretpostavka kohezije. Samosakaćenje je pretpostavka zdravlja. Veličina hrvatske kulture, po sudu dežurnih ideologa, proporcionalna je veličini pomora koji ima biti počinjen da ona opravda svoj pridjev i ostvari se kao hrvatska.

Budući da je kriterij isključivo etnički, u tom posvećenom polju za pisca Semezdina Mehmedinovića nije predviđeno mjesto. Napokon, kako hrvatski pisac može biti netko tko se zove Semezdin? Kakvo je to uopće ime? Njemu je slobodno zvati se Semezdin negdje drugdje, čak i kao pisac, no time ne stječe pravo da kao ravnopravna biljka participira u našem od korova očišćenom vrtu. Čijom se nesmotrenošću zatekao s ove strane bodljikave žice?

Možemo ga eventualno pripustiti na kulturnu scenu kao gostujući dekor, kao egzotični dodatak, orijentalni ukras – dokaz da preferiramo velikodušan pogled iz bunkera – ali ni slučajno u svojstvu autorskog subjekta s licencom za nastup u službenom programu, pogotovo kada taj program, preko sustava obrazovnog drila, prodire do školske omladine. Što bi tu imao činiti jedan Semezdin? Kvariti ugođaj regrutacije? Unositi konfuziju u redovne procedure ispiranja mozga? Jer zna se koja je stvarna svrha školsko-obrazovne mašine: da u nju uđeš kao dijete, a izađeš kao Hrvat.

Administrativno osoblje koje brine da ta stvar teče po planu upražnjava široki dijapazon stvaralaštva, kakav već priliči operacijama etničkog čišćenja. Uz nasilje, tu je još nasilje, a zatim i nasilje. Može vatrenim oružjem, može metlom, a može i državnim pečatom. Izoštreni senzori za otkrivanje kukolja se podrazumijevaju. Zbog epidemijskih prilika, taj samoprijegorni personal kao da i na vizualnom planu dočarava profil vladajućeg banditizma. Ministrica kulture Nina Obuljen Koržinek, recimo: s unezvijerenim pogledom, maskom preko lica – obično u boji koja korespondira s dezenom bluze – i revolverom za pojasom. Ili je to ipak futrola za grablje? Vrag će ga znati, glavno da alatka posluži čišćenju...

Izuzev u tekstu Igora Lasića u ovome listu, događaj od prošlog mjeseca nije zabilježen ni u jednoj kulturnoj rubrici ni jednoga hrvatskog medija, što je rječito samo po sebi, barem kao pokazatelj da su stanoviti vidovi kulturnog terora odavno postali normalizirani, da se odvijaju kao dosadna ajhmanovska rutina, te ne zavrjeđuju biti prepoznati kao vijest, čak ni kada poremećaj u uobičajenoj dramaturgiji zamiriše na skandal. Evo fakata.

Institut za promicanje čitanja pokrenuo je projekt "Nagrada mlade kritike", po uzoru na sličan u Norveškoj, uz financijsku podršku Ministarstva kulture i Ministarstva obrazovanja (više od dvjesto tisuća kuna), s idejom da neovisni stručni žiri izdvoji pet djela živućih autora napisanih na hrvatskom jeziku, pa bi onda te knjige, otkupljene od izdavača, dospjele u ruke dvjesto srednjoškolaca iz raznih gradova koji bi imali obavezu da ih pročitaju, pa bi se onda organizirale radionice s učenicima uz sudjelovanje nominiranih autora i članova žirija, gdje bi se razgovaralo o književnosti, čitanju, literarnim kriterijima i konkretnim knjigama, da bi poslije svega srednjoškolci, "mladi kritičari", izabrali djelo koje je po njihovu sudu najbolje.

Žiri, u čijem su sastavu uz predsjednicu Đurđicu Čilić bili Tomislav Brlek, Ivica Prtenjača, Roman Simić i Anđela Vukasović Korunda, odabrao je dakle pet suvremenih proznih knjiga, a među njima i roman "Me'med, crvena bandana i pahuljica" Semezdina Mehmedinovića. Iz Ministarstva kulture, međutim, stigao je ukaz da "Mehmedinović ne može", jerbo da "nije hrvatski pisac", to jest da "ne piše na hrvatskom jeziku", premda je spomenuti roman izvorno objavljen u Hrvatskoj, uostalom poput svih drugih Mehmedinovićevih knjiga, i premda je napisan na perfektnome hrvatskom, odnosno perfektnome bosanskom, odnosno jednom te istom. Tvrdokorna ministrica pritiskala je članove žirija da "priznaju pogrešku", da pisca koji se zove Semezdin naprosto izbace s popisa odabranih, a na njegovo mjesto uvrste "prvog ispod crte" – u ovome je slučaju to bio Ante Zlatko Stolica s knjigom "Blizina svega" – na kraju krajeva: zna se tko daje pare i tko utvrđuje sanitarne kriterije, naime što nije hrvatsko, što ne može biti pripušteno u atar nacionalne književnosti i što učenici ne trebaju čitati da bismo od njih proizveli poželjnu sortu državljana.

Sve je dotad bilo uobičajeno, posve u duhu tradicije što je za ovu priliku možemo nazvati desemezdinacijom hrvatske kulture, a ta je izrazito bogata: od uklanjanja i uništavanja stotina tisuća knjiga iz hrvatskih biblioteka obavljenih u spektakularnoj tišini, preko diktature lektora koji su pristupili organiziranom silovanju hrvatskoga jezika, nastojeći izumiti što više razlika u odnosu na susjede koje na nesreću razumijemo bez prevoditelja, pa je preko noći korištenje "tačke" umjesto "točke" ili "hiljade" umjesto "tisuće" povlačilo sumnju na nacionalnu izdaju, preko programskog zbornika Tuđmanove akademske garde, pod naslovom "Duhovna obnova Hrvatske", kojim je izdano upozorenje da će, ne odupre li se kancerogenom uplivu tuđinskih kultura, hrvatska nacija biti osuđena na nestanak, pa do dirigirane histerije kojom je bio popraćen obračun s potpisnicima Deklaracije o zajedničkom jeziku.

Ono što dotad nije bilo uobičajeno – a u čemu hrvatski mediji nisu našli dovoljno intrigantnog štofa za vijest – jest da se žiri postavio u skladu sa statusom kakav mu je nominalno dodijeljen, dakle kao uistinu neovisan i stručan, odbivši prihvatiti argumente ministrice kulture, a napose njeno tutorstvo: ako kao birokrat s izvršnim ovlastima držite da knjiga pisca koji se zove Semezdin nije poželjna za srednjoškolske učenike – otprilike su joj poručili – tada vam ne može biti poželjan ni žiri koji je, rukovodeći se interesom književnosti, tu knjigu predložio. Pa su se kolektivno povukli iz projekta. Debakl državotvorne rutine zatim je podvukao "prvi ispod crte", Ante Zlatko Stolica, odbivši mogućnost da ga se iskoristi za ad hoc rješenje i posadi na upražnjeno mjesto. "Iz konkurencije za nagradu kojoj nisam doznao ni ime istupio sam primarno vođen običnim refleksom da se ne nađem negdje gdje Semezdin Mehmedinović ne smije doći", rekao je Igoru Lasiću.

Samo što je taj "obični refleks" u zagušljivome hrvatskom književnom brlogu prilično rijedak. Kod tihe i staložene većine u pravilu izaziva čuđenje: tko još na takav način krči put prema izlazu i friškom zraku? Zar ovdje nije ugodno i toplo? Zar nismo svi solidno zbrinuti u svojoj prosječnosti i navici da jedni druge milujemo pohvalama?

U želji da što prije sanira štetu i pregrmi neočekivanu sabotažu vrhovnoga koncepta – koncepta stroge nacionalizacije i etničke unifikacije onoga što službeno slovi kao hrvatska književnost – činovničko je osoblje formiralo novi žiri. Umjesto neposlušnih prethodnika, sada će žirirati Jagna Pogačnik, Dorta Jagić, Mirela Barbaroša Šikić, Miroslav Kirin i Anđela Vukasović Korunda (jedina koja se preselila iz ranijeg sastava), te će sve krenuti ispočetka, odabrat će pet knjiga suvremenih autora za srednjoškolce, figurirat će kao neovisno i stručno tijelo, ali uz gvozdeni uvjet koji tu neovisnost i stručnost unaprijed mrvi u prah: za svakog od izabranih pisaca nužno je da se ne zove Semezdin. Makar taj Semezdin svoje knjige izvorno objavljivao u Hrvatskoj, i makar ih pisao na perfektnome hrvatskom, odnosno perfektnome bosanskom, odnosno jednom te istom.

Mogli bismo, dakako, zamisliti i takav rasplet da novoizabrani arbitri, nakon što saznaju što je prethodilo njihovu imenovanju i apsolviraju činjenicu da se "Nagrada mlade kritike" sada gradi i na simboličkom odstrelu jednoga nepodobnog pisca, odbiju daljnje sudjelovanje u birokratskom igrokazu i nametnuti model, namijenjen tihoj fašizaciji svakodnevice, prokažu do kraja. No bojim se da je to preveliki zadatak za prosječnu maštu. Sveopća pobjeda nacionalizma, naposljetku, nije ostvarena zahvaljujući zažarenosti šovenske avangarde, već oportunističkoj krotkosti i disciplini pozadinaca.

Ni od pisaca koji će se naći u užem izboru – možda čak nominiranih od oba žirija, odmetnutog i pravovjernog – nije mudro očekivati kategoričnost "običnog refleksa" kakvu je demonstrirao autor "Blizine svega". Poznata je stvar da ni liberalno deklariranim ljepodusima nije sasvim neprivlačna ideja da striktno etno-nacionalno razgraničenje dovede do eliminiranja konkurencije, a da oni sami za to ne snose opipljivu odgovornost. Tada je moguće opustiti se u ambijentu koji je Nenad Popović nazvao komocijom provincije.

Provincijalizam je treperava duša hrvatskog državotvorstva. Malo je kultura koje svojoj beznačajnosti pristupaju toliko seriozno. Za tu himeru iz malograđanskog repertoara važi samo jedno pravilo: koliko je minorna, toliko je pompozna, uz bolesno neurotičnu predodžbu o vlastitoj važnosti. A pritom treba imati na umu da su nacionalistički ideolozi i njihovo operativno osoblje, suprotno deklamacijama, posvećeni samo i isključivo nanošenju štete onima u koje se slasno zaklinju. Njihovim stvarnim žrtvama ostaje tek pitanje za što će sve, u interesu punog nacionalnog ostvarenja, biti zakinuti.

Tako je i s malodobnim zatočenicima obrazovnog sustava, koji će u ovoj epizodi ostati uskraćeni za knjigu pisca koji se zove Semezdin. Realni cilj toga pogona je, naime, obogaljiti školsku omladinu po mjeri restriktivnog hrvatstva, pripremiti je za život u zatvorskoj ustanovi zvanoj hrvatsko društvo.

Stolica kaže da je u prvi razred osnovne škole upisan 1992. i da mu u sljedećih dvanaest godina nitko nije spomenuo Danila Kiša. "Kad sam kasnije prvi put pročitao prvu rečenicu 'Mansarde'", veli, "osjećao sam se prevarenim i nakratko sam odložio knjigu i pogledao s balkona uokolo da tražim krivca."

Osjećaji koji dominiraju na balkonu zgrade Ministarstva kulture bitno su drugačiji. Odatle bi se netko, ozaren srećom što je obranio hrvatsku duhovnost od jednoga bosanskog uljeza, možda mogao vinuti na sedmo nebo, ne uzevši u obzir izdajničko djelovanje sile gravitacije, što nikako ne bi bilo dobro, čak ni u crtanome filmu, jer bi onaj "fljas" koji ide uz nastanak oveće fleke na asfaltu zvučao jednako na hrvatskom, bosanskom i srpskom.

Rad na konstruktu čiste i ničim zagađene nacionalne kulture, budući da je usmjeren na isisavanje života, to je dugi pad prema toj fleki.

(portalnovosti.com)


Buka preporuka

Kolumne

Najnovije

Posmatrajte događaje izbliza.

Prijavite se na naš Newsletter.