<img height="1" width="1" style="display:none" src="https://www.facebook.com/tr?id=198245769678955&ev=PageView&noscript=1"/>

Više se ne bojim porodilišta u Banjaluci

POSJETA PORODILIŠTU

Kreveti su možda strašni na prvi pogled, ali sad kad pomislim na njih čine se dobri za svoju funkciju. Zidovi su u boji, nisu sterilni, a u svakoj prostoriji ima mnogo instrumenata, pa već razmišljam kako bi ih bilo dobro početi brojati u „kritičnim“ bolovima.

17. maj 2016, 12:00

Za Udruženje građana DRIP (Djeca, roditelji i porodilje) iz Banjaluke čula sam odavno, ali nisam imala priliku da sa njima sarađujem. U martu sam vidjela da ovo Udruženje organizuje Razgovaraonicu sa trudnicama i na istu sam se prijavila. Sa druženjima smo započele krajem marta i planirano je da se okupimo deset puta, a nadam se da ćemo možda nastaviti sa druženjima i kasnije. Iako sam očekivala da će više trudnica biti zainteresovano za ove razgovore, nas osam se prijavilo i redovno dolazi na dozu zanimljive i informativne priče.  

Na ovim okupljanjima pričamo o raznim temama, o našim strahovima, problemima, željama, radostima i malim iskustvima. Česta je tema porođaj, pitamo se kako to izgleda, sumiramo iskustva bliskih prijateljica, ali ostajemo u neznanju šta i kako se to dešava tamo „gore“.  

Kad nam je Dubravka Vujnović Božić, majka, psiholog i voditeljica Razgovaraonice predložila da bismo mogle otići u Klinički centar, u porodilište, sa oduševljem sam prihvatila tu ideju. Zanimalo me je kako to izgleda, kakvi su uslovi, da li je strašno kako se o ovom mjestu priča.

Na dan zakazane posjete okupile smo se ispred Ginekologije i pomalo u strahu ušle smo da vidimo šta će se desiti.

Na ulazu nas je dočekalo ljubazno osoblje, dežurna doktorica i babica koje su nas provele kroz cijeli porođajni blok. Na početku su nam pokazale gdje se prijavljujemo kad dolazimo na porod, pokazale su nam prve sobe u kojima se obavljaju pregledi i priprema trudnica za porođaj. Te sobe ne izgledaju strašno, prilično su svijetle, imaju mokre čvorove, i sve izgleda pristojno.

Nakon toga, kada smo obukle zaštitne kapute, stavile kape, maske i „kesice“ na obuću ušle smo u porođajni blok. Prva soba na koju smo naišli je svojevrsna „čekaonica“, gdje trenutno budu žene koje čekaju carski rez, a zamišljeno je da se ta soba prenamijeni u sobu gdje bi sve trudnice čekale sam čin poroda, jer bi lakše mogle da ustaju, kreću se do poroda. U ovom bloku nalazi se i obrazovna soba gdje smo zatekli učenice/ke Medicinske škole koji na lutkama vrijedno uče. Tu je još nekoliko pomoćnih prostorija za osoblje bolnice, a u sve sobe smo zavirile i objašnjeno nam je za koje potrebe su tu.  

Ubrzo smo prešli i u „čuveni“ hodnik koji vodi u operacionu salu i porođajne sale. Sve sobe i sale su otvorene sa dvije strane, tako da je veoma laka prohodnost pacijenata i ljekara, što se čini veoma funkcionalno. Nas su najviše zanimale porođajne sale, kojih ima tri sa po dva kreveta i dvije sa po jednim krevetom. Ove tri porođajne sale sa po dva kreveta su identične, svijetle, čiste sa potrebnom opremom za porođaj. Kreveti su možda strašni na prvi pogled, ali sad kad pomislim na njih čine se dobri za svoju funkciju. Zidovi su u boji, nisu sterilni, a u svakoj prostoriji ima mnogo instrumenata, pa već razmišljam kako bi ih bilo dobro početi brojati u „kritičnim“ bolovima.  

U jednoj sobi zatekli smo dvije trudnice, za koje se nadam da su se brzo i lako porodile, samo smo ih brzo pozdravile, nismo htjele da im smetamo. Jedna jednokrevetna soba zadužena je za porođaje sa očevima, a druga za trudnice koje imaju neku infekciju ili prenosivu bolest, pa služi kao izolacijska soba.  Doktorica i babica su se trudile da nam pojasne sve detalje, kako i na koji način se odvija porođaj i ljubazno su odgovarale na sva naša pitanja, a bilo ih je mnogo, zaista.  

Ova posjeta dobro nam je došla, jer nam je razbila neke strahove o stanju u bolnici, o osoblju, pristupu ljekara i čistoći. Doktorica i babica su nam rekle da polako dolazi do promjena u porodilištu, da stanje ide na bolje, ali i da se ne mogu očekivati neke prevelike promjene u samoj koncepciji porodilišta, jer je zgrada davno izgrađena, prema određenim standardima, ali da je veoma funkcionalna. Teško je organizovati drugi vid poroda osim ležećeg, jer jednostavno za to nema prostora u bolnici, u što smo se i uvidjeli, a kažu da i majke nisu do sada izražavale želju za tim, vjerovatno im je sigurnije kad imaju oslonac u vidu kreveta, objašnjeno nam je tako.  

Čuveni hodnik u kojem borave trudnice dva sata nakon poroda jeste taman u odnosu na ostatak porodilišta, ali možda je i tako bolje, jer trudnica u tami i miru možda može da se lakše opusti poslije samog čina porođaja. Meni će sigurno biti lakše da sam u tami, inače mi smeta jaka svjetlost.  

Moj termin je 9. avgusta, a nakon ove posjete zaista nemam strah da odem u banjalučko porodilište, a iskustvima nakon toga, možemo kasnije pričati i pisati, za sada se sve čini veoma dobro. Naravno bojim se drugih stvari nad kojim nemam kontrolu, da sve prođe kako treba, da ne bude dodatnih komplikacija, da porod ide prirodnim tokom, ali strah od porodilišta kao takvog više ne postoji.

Bilo bi dobro da sve zainteresovane trudnice prođu kroz ovakvu posjetu, bar kad im je prvi porod u pitanju, jer bi time pobijedile strah od nepoznatog. Drugi ulazak na ovo mjesto sigurno je mnogo opušteniji, nego kad se prvi put susrećete sa sobama, tamnim hodnikom, porođajnim krevetom.

Svim trudnicama želim lak i brz porod i da im je u lijepom sjećanju trenutak kada su njihove bebice došle na svijet!