Vjekoslav Domljan: PRORAJTALI STOLJEĆE

Razvoj je moderan fenomen koji se javlja s izumom parnog stroja i njegovom primjenom u razvoju željeznica tj. s prvom industrijskom revolucijom

Vjekoslav Domljan / 14. Juli 2017

„..sve je to dokaz kako smo mi na ovim vjetrometinama zaostala marva.  Tu smo seljaci, nepismeni seljaci, na ovim balkanskim gudurama s 'jebem-ti-mater' mentalitetom“ (Krleža)

 

Razvoj je moderan fenomen koji se javlja s izumom parnog stroja i njegovom primjenom u razvoju željeznica tj. s prvom industrijskom revolucijom. Dovoljno je navesti da je od pada Rimskog carstva pa do otkrića Amerika, tj. u 1000-godišnjem razdoblju od  500. do 1500, stopa ekonomskog rasta iznosila 0.1% godišnje ili 10% po stoljeću (što današnja Kina postigne za godinu dana).


 

U Engleskoj, kolijevci prve industrijske revolucije, stopa rasta realnog dohotka po stanovniku iznosila je 0.2% godišnje od 1270. do 1700. S druge strane, dohodak Kine  od 1086. do 1800. skoro se prepolovio. Tako je došlo do 'velike divergencije', tijekom koje su najuspješnije europske zemlje pretekla Kinu i položile temelje prvoj industrijskoj revoluciji. 'Veliku divergenciju' pratila je 'mala divergencija' unutar Europe, tijekom koje je Sjever odmakao Jugu odnosno Engleska i Nizozemska odmakle su Italiji i Španiji (Crafts and O'Rurke, 2013).


 

U razdoblju četiriju industrijskih revolucija, koliko ih je bilo do danas, karakteristično je nekoliko podrazdoblja: 1913.-1950, 1950.-1973. (zlatno doba razvoja), 1973.-1990. i 1990. do danas. Ilustracije radi, do 1870. tj. do druge industrijske revolucije V. Britanija i SAD su proizvodile više industrijskih proizvoda nego sve ostale zemlje zajedno.


 

Pri sagledavanju razvoja treba imati u vidu da se teorija ekonomskog razvoja razvija od rada Problemi industrijalizacije Istočne i Jugoistočne Europe Rosensteina-Rodana objavljenog sredinom 1943, dakle sredinom II. svjetskog rata. Već prva rečenica tog članka kaže da industrijalizacija zemalja (Istočne i) Jugoistočne Europe nije samo njihov interes, nego i interes svijeta, i dalje kaže da industrijalizacija, danas bi rekli razvoj općenito, ne smije biti autarkičan (i bazirana na komadnoj ekonomiji sovjetskog tipa), nego zasnivati se na uključenju u globalnu ekonomiju. To se danas smatra najvažnijom lekcijom iz razvoja zemalja koja su postala ekonomska čuda (Commission on Growth and Development, 2008).


 

BiH je moderan razvoj provela u dvije imperije, prvo odlazeće otomanske pa potom odlazeće austrougarske, te u dvije Jugoslavije, nusprodukata svjetskih ratova (pa ju zlatno doba globalnog razvoja zatiče u komunističkoj Jugoslaviji) i od 1992. razvija se kao samostalna zemlja.

 

BiH se u povijesti svog ekonomskog razvoja nije nikada uspjela ekonomski organizirati. Ako ekonomija nije uređena (jer država nije osigurala zakone i njihovu primjenu), teško može biti funkcionalna, a kamoli produktivna i konkurentna, pa tako i ispuniti ekonomske kriterije za ulazak u EU. Što se ispunjenja tih kriterija tiče, BiH može biti jedino unijeta u EU. No, neće biti prva, a vjerojatno ni posljednja koja je tako postala članicom EU.

 

Proizvodnja bh. ekonomije stalno je znatno ispod njenih proizvodnih mogućnosti. Zemlja je stalno neiskorištena (ne navodnjava se ni 0.5% obradive površine) a radna snaga stalno nezaposlena. Četvrtina radno sposobnog stanovništva je nezaposlena, koliko je bilo i u SAD i V. Britaniji za vrijeme velike ekonomske krize krajem 1920-tih godina. No, tad je američka nacija tražila akciju, a u BiH muk.

 

Prvi priključak na moderno doba  BiH počinje hvatati za vrijeme Topal Osman-paše 1860-tih godina kad počinje graditi prvu željezničku prugu, Banja Luka-Dobrljin i cestovni koridor Vc (Mostar-Jablanica).

 

Vitalan nacionalni, klasni i racionalni interes

 

BiH već 20-tak godina samoupravlja svojom ekonomijom. Rezultate tog upravljanja može se sagledati ako ih se usporedi s onima od prvih 20 godina pod Austro-Ugarskom, pa od prvih 2 godina pod kraljevinom Jugoslavijom i potom 20 godina pod komunističkom Jugoslavijom.

 

Postoje ograničenja provođenju takve analize. No, postoji i dosta sličnosti odnosnih razdoblja koje olakšavaju analizu npr. svako od tih20-godišnjih razdoblja otpočinjalo/skončavalo je u nemirima i/ili ratnim vihorima te otpočinjalo obnovama, od kojih se posljednja otegla dulje no one poslije I. i II. svjetskog rata iako je bila više potpomognuta izvana nego ostale.

 

Vlasti su u sva četiri poretka bile zaokupljene vitalnim nacionalnim ili vitalnim klasnim interesom i  nisu uspijevale svladati ni prvu fazu ekonomskog razvoja - fazu mobiliziranja resursa, pa su masovna nezaposlenost i masovna neaktivnost radno sposobnog stanovništva 'prirodna' pojava u BiH. Da su bh. vlasti bile ikad zaokupljene vitalnim racionalnim interesom, zemlja bi već prošla drugu fazu razvoja (efikasno korištenje resursa) i bila u trećoj fazi (inovativno korištenje resursa).

 

Bh. poreci su nastajali i nestajali u ratovima ili barem bunama. Uspostavi austro-ugarske uprave prethodila je seljačka buna iz 1875, „najvažnija porezna pobuna u geografskoj Europi 19. stoljeća“ (Stoianovich (1999), uspostavi kraljevske i komunističke uprave prethodili su svjetski ratovi, a  samostalnoj upravi balkanski ratovi.

 

Preliminarna ocjena poredaka bi bila: 20 godina pod Austro-Ugarskom najbolje je doba bh. ekonomije, slijedi 20 godina pod komunističkom Jugoslavijom, potom 20 godina samostalne BiH i na koncu 20 godina pod kraljevskom Jugoslavijom.

 

20 godina je kratko razdoblje za izvlačenje dubljih zaključaka.  Pitanje je bili odnosni poreci sačuvali isti rang nakon 30, 50, 100 i više godina, posebice što su neki od njih (BiH pod kraljevinom Jugoslavijom) trajali svega 23 godine, tijekom kojih se nije uspjela formirati čak nijedna multietnička stranka (ako se zanemari zabranjen Komunistička partija Jugoslavije) kao potencijalno potentan vlastodržac i kreator makroekonomskih politika.

 

Rang ekonomskih poredaka i njihovih rezultata (ostavljajući po strane neekonomske faktore koji su dovodili do slomova odnosnih državnih poredaka) nakon duljih vremenskih razdoblja izgledao bi zasigurno drukčije. Svi ti poretci su osim samostalne BiH propali , no ono što je bitno jest izvući lekcije iz funkcioniranja tih poredaka.

 

Austro-ugarsko razdoblje vjerojatno bi zadržalo vodeću poziciju, samostalna BiH bi bila na drugoj poziciji, BiH pod kraljevinom Jugoslavijom bi bila na trećoj poziciji, dok bi komunistička Jugoslavija zauzela posljednju poziciju.

 

No, da komunistička Jugoslavija nije odustala od ekonomske reforme 1968. i da su rusofili pustili liberale upravljati ne samo republikama nego i zemljom, a ne gurnuti ih u etno-nacionalizam (što se prvenstveno odnosi na Hrvatsku i Srbiju, koje su s dr.  Savkom Dabčević-Kučar i Mikom Tripalom te dr. Latinkom Perović i Markom Nikezićem imale iznimno sposobna rukovodstava) ne bi bila na posljednjoj poziciji.

 

Naime, iako se dekada 1980-tih i početak 1990-tih može smatrati izgubljenom za sve republike u komunističkoj Jugoslaviji, Slovenija je i 2017. imala veći BDP po stanovniku nego ijedna druga europska tranzicijska zemlja, veći no ijedan drugi dio austro-ugarske imperije osim Austrije. No, slovenački BDP per capita je još ispod polovice austrijskog i tek na četvrtini švicarskog, mada je Slovenija uspjela preteći Portugal i Grčku ali ne i Maltu i Cipar.

 

Razvoj bh. ekonomije otpočeo je 'industrijalizacijom odozgo' grofa Kállayja tj. državnim kapitalizmom bez presedana u Austro-Ugarskoj, i nastavio se  državnim socijalizmom maršala Tita bez presedana u 'drugom svijetu' (svijetu komunističkih poredaka).

 

Ako se ostavi po stranu diktatorsko djelovanje kraljevske Jugoslavije (u kojoj se jedino metkom u državnom parlamentu moglo zaustavilo lidera sveopće opozicije S. Radića i njegovog koalicionog partnera dr. Dragoljuba Jovanovića), koje jasno oslikavaju riječi kralja Aleksandra I. upućene Radiću: „J…m ja Radiću mater, nisam i neću mu ništa dati (…) J…m ja mater i Radiću i Hrvatima“ (Meštrović, 1969), imala je najkompleksniju situaciju, puno težu od one s kojom se suočila samostalna BiH.


 

Kraljevska Jugoslavija naslijedila je ratom razorenu ekonomiju, bila izuzetno heterogena (šest carinskih područja, pet valuta, četiri željeznička sustava, tri divergentna bankarska sustava i dvije vlade (predratna srpska administracija i novo Narodno vijeće formiranu u Zagrebu) te mnoštvo pravnih i poslovnih uredaba, što je harmonizirano tek sredinom 1930-tih) (Kitchen, 1988; Ahtik, Erenet-Sunko and Pilipović, 2010; Hinić,  Đurđević, Šojić, 2014; Innerhofer, 2017) i zahvatila ju je globalna ekonomska kriza 1929-1934, najteža u modernoj povijesti svijeta.


 

Ekonomija kraljevine Jugoslavije, pa time i ekonomija BiH, djelovala je stalno u nestabilnim uvjetima. Pri tome je BiH bila i administrativno-politički rascijepljena nakon 1929. u četiri banovine, što i danas otežava sagledavanje njenog  tadašnjeg djelovanja, stoga što ni sistemi nacionalnih računa ni statistika nisu tada bili razvijeni.


 

BiH je u 20. stoljeće ušla kao razvijena u odnosu na druge balkanske zemlje (primjerice, u kraljevinu Jugoslaviju ušla je sa 130 tvornica a Srbija sa 70) a iz njega je izišla u ruševinama. Jedan od razloga za to je 36 godina mira (prekinutih jedino nemirima 1882.) pod Austro-Ugarskom dok su ostale balkanski narodi vodili više ratova u tom razdoblju.


 

Tijekom kraljevske Jugoslavije i prve faze komunističke Jugoslavije kad je došlo do „trijumfa politike nad ekonomskom racionalnošću“ (Palairet) BiH je svedena na agrarni sektor, pa je u razdoblju 1945.-1950. skoro 70% proizvodnje bilo poljoprivredno. Dok je komunistička Jugoslavija naknadno dosta učinila za BiH (uključila ju u zračni transport, modernizirala željeznice i ceste te uvela i modernizirala prerađivačku industriju, nedvojbeno na teret velikog vanjskog duga i visokih socijalnih troškova u vidu nezaposlenosti), kraljevska Jugoslavija uveliko je bila gubitak vremena i energije.


 

Samostalna BiH izišla je iz ratnih ruševina, s defektnim ustavno-političkim ustrojem i  zakačila ju je globalna recesija iz 2007. na koju je kasno reagirala Reformskom agendom kao što je i komunistička Jugoslavija kasno reagirala na dva naftna šoka Dugoročnim programom ekonomske stabilizacije.


 

Za razliku od komunističke i posebice kraljevske Jugoslavije koje su skončale prezadužene, BiH, u kojoj je IMF već 20 godina, takođe je na putu je da postane prezadužena, tim prije što njen upravljački sloj ne da sprečava to, nego potiče i insistira na daljnjem zaduživanju. No, za razliku od BiH u  obje Jugoslavije, kad je imala vanjskotrgovinski suficit, samostalna BiH ima ogroman vanjskotrgovinski deficit zbog razarene industrijske baze i nedostatka izvozljivih dobara.


 

Izgubljeni u realnosti


 

BiH je pri koncu austro-ugarske uprave tj. 1910. imala BDP po stanovniku koliki i Italija Palairet (1977). Danas je Italija članica G-7, kluba najbogatijih zemalja svijeta, a BiH članica PEC-4, kluba najsiromašnijih zemalja Europe (BiH, Kosovo, Albanija i Moldova). Gdje je BiH „prorajtala stoljeće“ (Krleža),  „izgubila se u stoljeću“ (Lovrenović) ili se „izgubila u realnosti“ (Quataert).  


 

Ako se pogleda kroz prizmu 4x20 godina, 20 godina pod komunističkom Jugoslavijom, tijekom kojih je ušla u drugu industrijsku revoluciju (pri čemu joj je na ruku išlo zlatno doba razvoja ljudske civilizacije), značilo je gubitak razvojnog koraka. BiH je nedvojbeno izgubila razvojni korak tijekom komunizma (1945.-1965.).


 

Slika 1 pokazuje da su sve nekadašnje komunističke ekonomije, a prije i poslije toga tržišne, izgubile korak dok su bile pod komunizmom, pa tako i BiH. Sve su one u odnosu na druge zemlje stajale bolje 1910. nego 2015. Jasno je da su dva svjetska rata i dvije jugoslavenske diktature uticale na razvojni korak BiH. No, i Italija je prošla kroz dva svjetska rata i kroz diktaturu takođe, no ni u doba fašizma nije odustajala od tržišne ekonomije.


 

Slika 1: Učinak komunističke diktature; BiH i komparatori, 1910 i 2015. (prosjek BDP pc odnosne skupine 1910.=100 i 2015.=100)


Izvor: obrada autora temeljem  Palairet (1997) za 1910.

i World Bank (2017) za 2015.

 

Boljševička revolucija iz  1917. potakla je revolucionarna gibanja poslije I. svjetskog rata i u Italiji, gdje je dovela do zauzimanja niza tvornica. Odgovor na te procese bio je fašizam, koji jw predstavljao pokušaj odvraćanja radništva od boljševizma. Fašisti su došli na vlast 1922, nakon što se kralj Victor Emmanuel III. oslonio na mlade fašiste u suzbijanju pomenutih boljševičkih gibanja.

 

Fašistička ekonomija utemeljena je na privatnoj svojini i inicijativi, uz izvjesne nacionalizirane dijelove ekonomije. No, Italija je 1939. imala više državnih poduzeća nego ijedna druga zemlja izuzev Rusije. Javni rashodi na javne radove u Italiji bili su utrostručeni tijekom velike ekonomske krize (1929.-1934.), nadmašujući čak i vojne rashode, postajući vodećim javnim rashodima.

 

Fašizam je oružano potučen u II. svjetskom ratu, dok su neofašizam i (neo)boljševizam potučeni u natjecanju s postindustrijskim kapitalizmom zbog neefikasnosti (ekonomske, političke, pravne, vojne, tehnološke, organizacijske itd.).

 

Maršal Tito je imao tri povijesna „ne“ od kojih su  „ne“ Hitleru 1945. i „ne“ Staljinu 1948. zvjezdani trenuci njegove vladavine dok je „ne“ tržištu“ 1968. značilo slom ne samo ekonomije nego i uvod u raspad zemlje.


 

Umjesto eksplozije poduzetništva, koje se počelo odvijati u razdoblju 1965-1968, i oslobađanja energije miliona ljudi, došlo je do kočenja razvoja tržišne ekonomije i poduzetništva. To kočenje je rezultiralo revoltom i eksplozijom etno-nacionalizma te preustroja monocentrične u policentričnu komandnu ekonomiju. Time je izgubljena mogućnost vođenja makroekonomske politike zemlje i izgubljena otpornosti na vanjske šokove (izazvane snažnim skokovima cijene nafte) i omogućeno nekontrolirano financiranja visoke agregatne potrošnje inozemnim kreditima tijekom 1970-tih. To je dalje vodilo svađi oko vraćanja tih kredita i snažne inflacije tijekom 1980-tih, što je rezultiralo slomom ekonomije i raspadom zemlje.

 

Razvojni korak BiH potpuno je izgubljen u razdobljima 1931.-1935, 1945.-1965, 1977.-1991. i 2009.-2014. U zadnjih 100 godina, trećina ih je zasigurno potpuno izgubljena. Tome treba pridodati i 10-tak ratnih godina, godina razaranja,  no njih je bilo u Italiji i mnogim zemljama zahvaćenih I. i II. svjetskim ratom.

 

Unatoč razvojnoj pomoći u razdoblju 1996.-2005. BiH je opet izgubila korak poslije globalne recesije. Nakon poslijeratne obnove i kratkotrajnog uzleta, vrijeme poslije 2007. je izgubljeno. To se poklapa s krizom poslije neuspjele ustavne reforme 2006. i izbijanja globalne recesije 2007.


 

Žetonska demokracija


 

Ono što danas vidimo u BiH – neotpornost na vanjske šokove, održavanje visoke potrošnje i njenog financiranja vanjskim kreditima - dešavalo se u komunističkoj Jugoslaviji tijekom 1970-tih godina. Pored identičnog obrasca upadanja u dužničko ropstvo u BiH desila se i pljačkaška privatizacija društvene svojine, koja je ekonomski i socijalno duboko rascijepila društvo.


 

Takva socijalna rasjepljenost društva nije postojala u komunističkoj BiH. No, komunistički poredak je, eliminirajući uranilovkom ekonomske nejednakosti, proizvodio političke nejednakosti.


 

I u trenutku raspada komunističke Jugoslavije, vanjska zaduženost, gledano po jedinici dohotka ili po stanovniku bila je manja neko kod niza drugih komunističkih zemalja (Mađarske, Poljske i Bugarske itd.), pa ekonomski momenti raspada i po tome spadaju u drugi plan u odnosu na političke momente (Domljan, 1996/1997).


 

Ovdje treba izvući važnu pouku: višestranački sistem nije isto što i demokracija. Samostalna BiH je višestranačka ali daleko od demokracije, koja se može definiti kao slobodni izbori plus vladavina prava. Budući da vladavine prava u BiH, demokracija je svedena na demokratru.


 

U BiH građani ne biraju kandidate koji djeluju za njihove interese nego kandidate koje i ne poznaju – koji ih niprije ni poslije izbora nisu došli ni posjetiti, a kamoli da drže redovan kontakt s njima. Ne uvažava se ni banalna činjenica da izabrani  član parlamenta nije član samo onih koji su glasali za njega/nju nego i onih koji su glasali protiv  i onih koji uopće nisu glasali.


 

Član parlamenta, vrhovne vlasti zemlje, sveden je na žeton šefa svoje stranke, koji lojalnost takvog žetona osigurava budžetskim novcem. Ako američka demokracija, kako kaže nobelovac Stigliz, funkcionira na načelu „jedan dolar-jedan glas“, bh. demokratura funkcionira na načelu „100 budžetskih maraka-jedan glas.“


 

Funkcioniranje žetonske demokracije najbolje opisuju izjave šefova stranaka sa „imamo ruku“ ili „nemamo ruku“ tj. da imaju ili nemaju dovoljan broj glasova. Time kažu da je član parlamenta čovjek bez glave, torzo kakav se može vidjeti  ispred upravne zgrade Uncredit banke u Mostaru. To je i slika bh. etno-kartelnog kapitalizma: obezglavljeni građani, obezglavljeni poslanici, obezglavljeni lideri. Goethe kaže da „za stado svakako nije dobro ako mu je pastir ovca“, za što je BiH dobar primjer. To će potvrditi najsposobniji, najvitalniji bh. građani, oni koji 'glasaju nogama'.  

 

BiH u Austro-Ugarskoj: državni kapitalizam

 

Benjámin Kállay von Nagy-Kálló (1839.-1903.) imenovan je 4. juna 1882.  austrougarskim ministrom financija i  upraviteljem BiH, na dužnost koju će obnašati do kraja života. Njegov program bio je: prvo povećati životni standard u BiH, potom staviti akcent na obrazovanje i konačno okrenuti se političkoj samoupravi. Kratko kazano, njegov program je bio: „Napraviti BiH modelom za Balkan na čiji razvoj i organizaciju se može biti ponosan“ (Suger, 1963).

 

Od njega se tražilo da ne financira razvojne projekte na teret Ministarstva financija Austro-Ugarske, sukladno obećanju danom sultanu da će se rashodi bh. administracije financirati prihodima prikupljenim u BiH. S druge strane, grof Kállay bio je „vrlo ambiciozan čovjeka koji je žudio pokazati spektakularne rezultate u najkraćem mogućem vremenu“ (Sugar, 1963).

 

Stoga je 'napuhavao' budžet BiH, što je austro-ugarska država tolerirala jer ionako nije morala davati novac za BiH iz sopstvene kese. No, 'napuhavanje' budžeta nije moglo osigurati (posebice 1880-tih) fiskalni prostor za investicije.

 

Stoga je pribjegavao specijalnim državnim kreditima smišljenih za financiranje krupnih infrastrukturnih projekata jer je „bio krajnje energičan u svojim naporima da razvije bh. ekonomiju“ (Malcolm, 1996). Oslanjajući se na podršku vojske,  modernizirao je ceste, uveo telefon i posebice razvio željeznice. Dakle sve kroz mega investicijske projekte, pa je nagomilao velik javni dug.

 

Austo-Ugarska je u BiH sagradila 1684 km željeznica kraljevina Jugoslavija 176 km, a Otomanska imperija 104 km. Putujući 'ćirom' od Dubrovnika preko Mostara za Sarajevo, Windt je toliko bio zadivljen prizorima da npr. strojovođa na dionicama preko Ivan planine može vidjeti, gledajući ravno ispred sebe, zadnje vagone kompozicije koju vozi da je napisao (Wind, 1907: 93):

 

„Da je željeznica od Mostara do Sarajeva (sagrađena 1891.) izgrađena u Zapadnoj Europi, svijet bi o njoj pričao.“

 

No, za rudarstvo i industriju, bez kojih nije mogao rješavati pitanje zaposlenosti i životnog standarda stanovništa, morao je pronaći druge izvore financiranja razvoja. Pošto privatni kapital nije bio voljan doći u BiH, Kállay mu je da bi ga privukao davao privilegije.

 

Austro-Ugarska je u BiH razvijala državni kapitalizam. Među njenim prvim aktivnostima bile su izgradnja tvornica duhana u Sarajevu i Mostaru 1880, koje su, kao lideri razvoja, 'povukli' industrijski razvoj. Država je bila vlasnik skoro cijele industrije (izuzeci su bili šećerana, pivara i destilerija). Utemeljiti privatno poduzeće i nacionalizirati ga bio je zaštitni znak bh. industrijalizacije pod Austro-Ugarskom.

 

Pri tome se ponekad Kállay ponašao čudno npr. ne dajući dozvolu češkoj tekstilnoj firmi da osnuje predionicu vune u BiH a dao ju je tvornici papira koja je unatoč silnoj potpori propala. Ovakvi potezi doveli su do toga da su neki tvrdili npr. francuski konzul, koji je 1899. javio svojoj vladi: „Kállay je  tajni partner u svim tvornicama“. Francuski konzul nije bio jedini koji je tvrdio takvo nešto, no Kallay je odgovorio  da su „sve optužbe protiv mene bez utemeljenja“. Činjenica da u arhivima nema većine ugovora zaključenih između države i privatnih poduzeća ukazuje na utemeljenost optužbi, no, s druge strane, nema dokaza da je Kállay osobno bio involviran u te ugovore.

 

U razdoblju 1881.-1913. serijska industrijska proizvodnja BiH snažno raste (v. sliku 2). Serijska industrijska proizvodnja bila je u inozemnom ili državnom vlasništvu i orijentirana na izvoz poluproizvoda. Sitna industrijska proizvodnja svodila se na industriju odjeće i prehrambenu industriju.


Buka preporuka

Kolumne

Najnovije

Posmatrajte događaje izbliza.

Prijavite se na naš Newsletter.