Vlatko Stefanovski za Buku: Bunt više nije moderan, danas su bitniji Ajfoni od borbe za pravdu

Bunt više nije moderan, sada je moderno imati novi Ajfon, dobar auto Mercedes, Mmw, Audi, neku firmiranu odjeću. Ranije je bilo moderno biti buntovan. Tada su se mladi bunili za njihova prava...

Borislav Višnjić / 21. Juli 2021

Foto: BUKA

Legendarni makedonski i jugoslovenski muzičar Vlatko Stefanovski gost je BUKA audio podcasta.

Sa gitaristom koji je sa bendom Leb i sol na jedinstven način obilježio jugoslovenski rok, a kasnije kroz solo karijeru sarađujući sa brojnim regionalnm i svjetskim zvijezdama pokazao kako se etno motivi mogu uklopiti uz klasičnu gitaru razgovarali smo uoči koncerta njegovom tria u Budvi.

Pročitajte i poslušajte koji su muzičari najviše uticali na njegov razvoj, zbog čega mladima nedostaje bunta, zašto je i dalje sve mutno 'kao kakao', kako su političari u našim društvima postali superstarovi i zašto je turbo-folk postao nova kultura za novu elitu.

BUKA: Vlatko, vi ste „korona period“ iskoristili kreativno radeći na novom albumu. Sada konačno kreću i koncerti, razgovaramo u Budvi uoči vašeg nastupa, ali i dalje se osjeća neizvjesnost za povratak normalnom životu. Kako ste vi preživjeli ovaj period koga nazivaju „nova normalnost“?

Pa trudio sam se da ne budem očajan već da radim. Novi album 'Taftalidže shuffle' sam snimao desetak mjeseci u 2020. Pogledao sam u retrovizor. Vratio sam tridesetak godina unazad i pokušao da crpim inspiraciju iz tog dubokog bunara i da izvučem energiju, jer je vrijeme u kojem živimo prično kontroverzno, neizvjesno i nejasno. Možda je mlađima jasnije, ali meni je sve nejasno šta se dešava u svijetu. Zato sam se i kada sam radio album vratio u period u kojem su stvari bile mnogo jasnije.

BUKA: Vašu karijeru obilježili su različiti projekti, donekle i čak različiti muzički stilovi. U kom pravcu se najbolje osjećate ili vam je svjedno dok god je gitara u rukama, bila ona električna ili akustična?

Da, osjećam se dobro kad sviram, inače to ne bih radio. I sa akustičnom, električnom gitarom i sa raznim saradnicima od Miroslava Tadića, do mog tria, simfonijskih i gudačkih orkestara, kavaldžije Teodisija Spasova. Dok je god razmjena talenta, znanja, energije i dobre volje dotad ima motiva i entuzijazma za rad. Nakon ove korone svaki koncert je postao privilegija, praznik, slavlje. S druge strane, uvijek strepimo da se nešto ne izjalovi i da nam neko u posljednji čas ne otkaže nešto. Ne potcjenjujem virus, naprotiv. Toliko mojih drugara je preminulo, ali su mjere kontroverzne. Koncerti ne mogu, a može autobuski i avionski prevoz. To su nelogične stvari. Ako se borimo zajedno protiv pandemije, onda hajde da se zatvorimo. Ovako samo muzičari, glumci, umjetnici uopšte, ispadaju krivi za ovu situaciju.

BUKA: Rekli ste da se vratili u mladost radeći na novom albumu. Odrastali ste u sedamdesetim godinama prošlog vijeka, periodu koji je bio zlatno doba rokenrola. Ko je najviše uticao na vaše muzičko formiranje?

Uticalo je puno njih. U isto vrijeme i Džimi Hendriks i Bitlsi, i Bob Dilan i Led Zeppelin, i Džoni Mičel i Čik Korija. Svi veliki umjetnici – Majls Dejvis i ne samo muzičari. Različite umjetnosti su uticali i Pikaso i Van Gog, Šekspir. Od svega što sam pročitao, čuo i vidio uzeo sam neki biser. Kada mi se nešto dopadne ja to odmah zapamtim i klinastim pismom urezujem u memoriju. Tako je i sa pjesmama koje sam naučio da sviram na gitari.

BUKA: Govorili smo o velikim, svjetskim muzičarima, ali moramo u tom kontekstu pomenuti bivšu Jugoslaviju. Ta zemlja je imala nevjerovatnu rok scenu, jednu od jačih u Evropi. Teško je prosto nabrojati sve vrhunske bendove. Šta se desilo sa rokenrolom u našim zemljama? Da li mladima fali bunta koji karakteriše tu muziku ili su sada jednostavno drugi muzički pravci popularniji?

Juče mi je prijatelj pustio novu pjesmu Van Morisona i Erika Kleptona 'Where have all the rebels gone', u prevodu gdje su svi buntovnici nestali. To (bunt) više nije moderno, sada je moderno imati novi Ajfon, dobar auto Merceds, BMW, Audi, neku firmiranu odjeću. Ranije je bilo moderno biti buntovan. Tada su se mladi bunili za njihova prava, za bolji svijet, bolje odnose u društvu, za više pravde u društvu i bolju podjelu materijalnih dobara. Bojim se da su nas tehnologijom poklopili skroz. Nije rokenrol kriv što nema bunta, zglajzala je popularna kultura uopšte. Ako spustiš toliko nisko svoje kriterijume onoga što slušaš i što čitaš onda to nije pitanje rokenrola. Ti si spustio svoje kriterijume zato što ti je tako lakše da živiš. Imamo pivo, imamo picu i imamo televiziju, to je dovoljno.

BUKA: Jednom ste izjavili da je predrasuda kako se na Zapadu više cijene muzika i muzičari, već su samo bolje plaćeni. Da li je isto tako predrasuda da se na Zapadu sluša bolja muzika?

Ne, na radio stanicama u tim zemljama je bolja muzika nego ovdje. Ima nekih stanica koje ne puštaju reklame već žive od donacija ali puštaju fantastičnu muziku. Znam za jedan 'Radio Paradise' iz Kalifornije koji pušta i moju muziku, šta god da slušate na toj stanici je fantastično. Međutim, muzika je samo jedan segment naše kulture ne može nas samo ona prosvijetliti. Mnogo poštujem i volim ljude koji nemaju televizor u kući. Ljudi koji nemaju televizor u dnevnoj sobi, očigledno više čitaju od ostalih, slušaju muziku više od ostalih i skupljaju društva i piju dobra vina, više od ostalih. Treba držati do svoje slobode i integriteta. Ne znam kako ali treba se boriti.

BUKA: Kao neko ko istinski promoviše kulturu podneblja u kojem je odrastao i to radite kroz jedinstven izražaj, kakvo je vaše mišljenje o turbo-folku i da li je taj hibrid počeo da raste kada je počela da propada kultura i društvene vrijednosti na našim prostorima?

Vidi, imali smo nesretne devedesete godine na Balkanu. Ratovi i sukobi doveli su do opasnog pada kriterijuma i hvatanja za najniže vrijednosti. Reći ću vam šta mislim o turbo-folku kroz izjavu pokojnog Vlade Divljana koji je kazao da je to 'nova kultura za novu elitu'. Nažalost, to je tačno pogodio.

 

Foto:  Grad teatar Budva

 

BUKA: Kada je izašao album i pjesma 'Kao kakao', kazali ste da su neki to nazvali dječjom pjesmom, da je nijesu dobro shvatili kao i da je ustvari poruka da više ništa nije isto, da nije ništa istinski i da je ceo svet „kao“. Mutan kao kakao i nema nade da se razbistri. Kako vam sada izgledaju naše male državice, ima li nade da se razbistri ili postaju više mutne?

Zar nije autor bio malo prorok 1987. godine kada je snimio tu stvar. Malo je bio prorok. Kada se dugo bavite jednim instrumentom, učenjem ili sviranjem muzike osim što razvijete tehniku vježbate i intuiciju i postanete malo vidoviti. Ne želim da se predstavljam kao guru, nadrilekar ili vrač, ali puno stvari sam predvidio. Jednostavno, kada želim nešto da uradim u velikoj mjeri konsultiram svoju intuiciju.

BUKA: I šta vam sada kaže intuicija, jesu li naša društva bolja ili su i dalje mutna?

Ne, nisu bolja. Mi kao glumimo neku demokratiju. To mi je sve jako čudno. Po svaku cijenu želimo da stignemo Zapad i tu parlamentarnu demokratiju i da bude sve pravično. Ali nigdje nije pravično. Gledao sam skoro u Cavtatu neke jahte koje koštaju na milione eura. Da li je to pravično ili pravilna raspodjela bogatstva? Bojim se da nije. Ne znam šta bi trebalo da radiš da bi zaradio jahtu od 20 miliona eura. Ja se trudim da radim dobro svoj posao i da dobro zaradim, ali to mi izgleda kao nemoguća misija. Ne znam ko ih vozi, neka su živi i zdravi. Ne kažem da su to kriminalci, ali čudna je raspodjela materijalnih dobara na našoj planeti.

BUKA: Kada govorimo o raspodjeli dobara, u našim zemljama svi vole da se bave politikom. Ne samo političari kojima je to profesija već i običan narod koji za nekoga ko zaradi puno novca kaže da se dobro snašao, ne ulazeći u meritum da li je uradio sve po pravilima da bi stigao do toga.

Ne bih se bavio politikom jer je to dosta profana profesija i disciplina. Kada smo živjeli u bivšoj državi niko nije znao ko je predsjednik opštine i niko nije znao ko je u parlamentu. Dobro, bio je jednopartijski sistem pa se niko nije zanimao za te stvari, ali mi nijesmo znali delegate u parlamentu, niti smo znali ko je premijer sve do Anta Markovića. Nijesmo se interesovali uopšte recimo ko je gradonačelnik Skoplja, pa niko nije imao pojma ko je to. Nije bilo važno, ali stvari su funkcionisale. Autobusi su išli, bolnice su radile, fabrike proizvodile. Odjednom su političari superstarovi, daju izjave intervjue. Sve je to PR, marketing a malo vidimo djela. Jedna fraza kaže – mnogo zujiš malo meda daješ.

BUKA: To bi se moglo reći za naše političare, za većinu.

Čast izuzecima. Kada su političari zazeli medije i kada su stalno na naslovnim stranama i na konferencijama, tu nešto nije balansirano kako treba.

BUKA: Bilo bi bolje da je više vijesti iz kulture na naslovnim stranama.

Ranije su vijesti iz kulture u dnevniku trajele po 15-20 minuta, sada ih nema. Ili u deset dana imate pet minuta nečega iz kulture.

 

Kompletan intervju poslušajte u našem audio podcastu, neki odgovori su preneseni parcijalno.

 

 


Buka preporuka

Društvo

Najnovije

Posmatrajte događaje izbliza.

Prijavite se na naš Newsletter.