Ne razlikuju se današnja vremena mnogo od prijašnjih, onih koja neki još nazivaju i komunističkim. Čuj komunizam, a gdje je to bilo – kad se ostvarilo?! I prije si trebao imati knjižicu kako bi postao pacijent partije i uživao privilegije u društvu. Hoćeš u vrtić: «Mali, gdje ti je knjižica?, hoćeš u školu: «Mali, pokažider knjižicu!», na fakultet: «'Ajd' deder, mali, izvadider JE da ti izmjerimo koeficijent inteligencije i odanosti!»
Htio ili ne, da bi prosperirao u komšiluku, mjesnoj zajednici, gradskom odboru, tj. imao konstantu pomijerenja iz jednog u drugi društveni položaj, moraš postati pacijent partije i predati se tretmanu svoga gurua, iliti vrača.
Tretman kao i svaki proces zavisi od spretnosti gurua da iz pacijenta izvuče najpozitivnija osjećanja i preokrene ih u pravcu prosperiteta, kako individualnog, tako i društvenog. Zato je veoma važno da doktor, iliti vrač, koji vodi terapiju bude što harizmatičniji i duhovitiji. Isto tako, vrač mora imati moć privući k sebi što veći broj pacijenata. Uspješan vrač, koji ima veliki broj pacijenata, nema vremena da u ordinaciju primi baš svakoga, pa je zato primoran da posredstvom telepativnih aparata širi misao i, koristeći svu snagu svoga tijela i duha, hipnotički djeluje na svoje štićenike. Ne kaže se uzalud da kada guru prdne, njegov pacijent to može da osjeti čak i ako je udaljen par hiljada metara od njega.
Dakle, svako vrijeme nosi svoje breme, ali i svoga vrača, to jest gurua. Međutim, pacijentima je prije bilo mnogo lakše, jer se nisu svako malo zamarali izborom gurua. Imaš jednoga i guraš sa njim istu seansu decenijama.
Naravno, ni guruima nije lako da postanu majstori svoga zanata. Oni prije svega moraju da budu konstitutivni, to jest da imaju čage u kojima piše da pripadaju nekom iz reda konstitutivnih pacijenata. Tek kad imaju napismeno i štambiljem ovjeren dokument da su konstitutivni, oni mogu legitimno započeti sa svojim obrednim ritualima i seansama.
U nas ima mnogo vračeva, gurua i mađioničara, ali kada bi se malo bolje zagledali u njih zaključili bi da među njima i nema neke velike razlike. Magije kojima se bave identične su jedna drugoj, a i pribor kojim se koriste pri obredima je na neki način isti. O ponašanju da i ne govorimo! I pacijenti su im gotovo pa kao indigom preslikani. Prema vračevima se odnose kao da su bogovi s Olimpa, klanjaju im se i nose darove, dižu ih u nebo i ne daju na njih. Da li se tu radi o nekoj vrsti hipnoze ili nekoj drugoj psihičkoj prepreci da se stvarnost prepozna i zdravorazumski percipira, ne znamo, ali da je mašta učinila svoje vidi se iz priloženog.
Ono što privlači pacijente njihovim majstorima magije jeste gabaritnost, tj. proporcije mađioničara. Što su masniji i masivniji ovi imaju veće šanse da privuku golemi broj sljedbenika. Ovo pravilo možda «pali» zato što se u prirodi različitosti privlače, te što su pacijenti tanjušniji to imaju veću želju za masivnijim vračem. Valjda i zbog pomisli da bi, kako mađioničarska palica, tako i magija, u vračeva mrgaša morala biti veća i efikasnija.
Magijske riječi koje mađioničari izgovaraju prilikom tretmana nije neophodno da budu razumljive pacijentima. Čak je i poželjno da pacijent što manje razumije svoga gurua, to jest vrača. Zna se da pravi, iskusni vrač nikada neće izgovoriti ono što pacijent ne želi čuti, pa je dovoljno da majstor magije bilo šta priča, jer u očima svoga pacijenta on je uvijek dobar, pravičan i radi za zajedničku stvar i interes.
Uostalom, pacijent mora da zasluži svoj status pacijenta. Ne može svako biti pacijent, a da bi se ta titula dobila, neophodno je pridržavanje propisa. On mora da bude poslušan i lojalan svome vraču, ne smije mnogo da razmišlja, mora da poštuje pravila magijskih rituala i redovno uzima doze prepisanog i propisanog mu lijeka, te da se zalaže i radi na reklamiranju svog magijskog vođe, širi vjeru u njega na one koji pretenduju da postanu pacijenti.
Biti pacijent i služiti svome guruu, iliti vraču, nije lako, ali se isplati i poslije dugih tretmana i naučenih magija pacijent može dobiti priliku da i sam postane magijski vožd. U našem sistemu, uglavnom, sadašnji gurui i vračevi i jesu bivši pacijenti, pa se nemojmo čuditi što se ponekada u njihovim postupanjima i javnim istupanjima osjeti psihofizička nestabilnost i nagon za podaništvom. Naročito prema bjelosvjetskim magovima.
Izgled ponekad vara i zbunjuje, te onaj koji se hasi da je najveći mag među najvećim magovima zapravo nije ništa drugo do najmanji među najmanjima – sitan i kokuzan, takoreći neprimjetan. Isti je slučaj i sa ovim našim nadobudnim vračevima čije magije na prvi pogled izgledaju sadržajne, a u stvari su obična igrarija. Ti sitni magovi uglavnom nisu ništa više do pijuni u rukama velikih sila magijskih, te titraju i koprcaju se kako ih ovi pomjeraju, ne hajući mnogo za svoje pacijente.
Izgovarajući svoje magijske riječi «abrakadabra» ne mogu stvoriti nikakvu vrijednost, jer je to ništa drugo do bezvezno ponavljanje fraza i presipanje iz šupljega u prazno.
Nekada smo imali jednog vrača na hiljadu pacijenata, a danas na jednog pacijenta vreba po nekoliko stotina vračeva. Dakle, teško onome ko u ova gurava vremena postane pacijent - neka mu je Dejvid Koperfild na pomoći!
