Slika usmjerene i disciplinovane potrošačke zajednice koju neoliberalni kapitalizam decenijama postavlja kao zamjenu za društvo upravo se raspada u glavama pojedinaca i njihovih porodica. Veliki preokreti više nisu samo pred njima, nego pred cijelim društvom.
Specifičan način ophođenja u javnom prostoru, atmosfera bez ljudske buke i saobraćaja, redukovani režim kretanja doveli su do novih okolnosti u kojima se pomenuti prizor nanovo javlja. Ovog puta, taj prizor se sasvim drugačije tumači, posebno zbog uticaja višesedmičnog karantina, tj. samoizolacije i drugih posljedica zabrane javnog okupljanja i komuniciranja.
Usmjerena i disciplinovana potrošačka zajednica u specijalnim okolnostima vanrednog stanja otkriva da nije i ne može biti zamjena za društvo, niti je ona jedini vid kohabitacije šire društvene zajednice. Istovremeno, pojedinke i pojedinci shvataju da šira društvena zajednica nisu tek pojedinci i njihove porodice. Neoliberalne tvorevine ukidaju svoje liberalne postupalate: slobodan protok ljudi i robe, stoga društvo biva prepoznata kao zajednica koja se artikuliše u protoku i okupljanju.
Jesmo li na pragu perioda koji će u poznati velike preokrete? Je li ukupni ishod ove situacije promjena u zbiru proizvodnih snaga, kapitala, društvenih oblika saobraćanja? Hoće li u ekonomskom, političkom i socijalnom smislu uslijediti datosti koje su zatečene i prije širenja pandemije? Odgovori na ta pitanja usko su povezani sa očekivanom budućnošću. No, ko će prikazati tu budućnost i je li ona već počela?
(Ne)prilike vanrednog stanja
Povoljniji režim je višestruko garantovan velikim preduzetnicima. Mogućnost da pri većoj trgovini manje uslužnog osoblja usluži više kupaca kao da je postala jedina adekvatna, a ne izrabljivačka. Tu su i ksenofobne, rasističke poruke trgovinskih lanaca: na jednoj poslovnici Robota istaknuta je zabrana ulaska u market imigrantima. Neki drugi poslodavci, tako, iskoristili su nemogućnost države koja je proglasila vanredno stanje da zaštiti stanovništvo koje dvotrećinskim iznosom plata subvencionira državni aparat. Uslijedilo je pljuštanje otkaza ugovornih odnosa o radu i stanovanju, zaključenih pred državom ili neozadkonjeno. Država je, tvrde vlade, bespomoćna da zaštiti radnike.
Najozbiljnije je to saopštila Ana Brnabić, predsjednica Vlade, a potom i Aleksandar Vučić, predsjednik Republike Srbije. Naravno, niko nije spominjao mogućnost da će novac koji država doznačuje investitorima i poslodavcima za nova radna mjesta biti, možda, doznačen privatnim preduzetničkim inicijativama građanki i građana, za povećanje samozapošljivosti. I to nisu sve prepreke pred kojima će biti radništvo i takozvano malo preduzetništvo, svi oni koji mjesečno imaju visok nivo doznaka u državnu kasu na ime regulisanja doprinosa, zdravstvene i socijalne zaštite, penzionog fonda itd, svi oni koji to nemaju, svi sindikati i organizovane radne grupe.
Koliko je opozicija spremna obratiti pažnju na one socijalne grupe koje najviše trpe zbog ovakvih radnih uslova i ovakvog sistema zdravstvene i socijalne zaštite? Lijeve i lijevo-liberalne inicijative neće dobiti veću pažnju za zagovaranje cjelovitih zakona: o radu, stanovanju, zdravstvenoj zaštiti, preduzetništvu, sindikatima, infrastrukturi, komunikacijama i vezama, itd. Barem ne u ovoj godini ili u nekom drugom predizbornom periodu. Neće imati bolju priliku da na različite načine i drugačijim kanalima komuniciranja dospije do onih koji inače ne bi ni imali vremena da čuju šta opozicija ima reći.
Prvenstveno zbog tog što će nakon vanrednog stanja i svih mjera koje su uslijedile društvo biti prinuđeno na reforme koje će iziskivati više pažnje, više truda i povjerenja, naposljetku više novca iz džepa takozvanog običnog čovjeka. Potom i zato što je u sam fokus javnog mnjenja dovedeno pitanje agrarne reforme, pitanje brige o ljudima na selu, uslovima i rezultatima njihovog rada. Ni jednom ni drugom pitanju – to je već sasvim izvjesno – neće se posvetiti autoritarna, teokratska desnica sa svojim neotradicionalnim i neokonzervativnim desnim centrom. I to je već prilika da potpuno nove političke ideje i inicijative dobijueći publicitet. Iz najmanje dva razloga: a) jer je doveden u pitanje opstanak sistema kojem najmanje odgovara vidljivost ovih inicijativa, b) jer je „nevidljivi neprijatelj“ koga je desnica tako priželjkivala ukazao na važnost pozicija jednakosti i jednakopravnosti.
Fabrikovanje utiska bezbjednosti
Višesedmični karantin, tj. samoizolacija, kao posljedica zabrane javnog okupljanja i komuniciranja, onemogućavanje redovnog liječenja i redovne rehabilitacije, uveli su društvo u specifičan oblik terora koji je zamjena za odgovoran i proaktivan pristup. Neophodne reforme zakržljalog sistema izostaju jer je vanredno stanje: država radi sve što mora u interesu svih. I baš to „svi“ je ovih dana u fokusu kao i „sve što treba“ obezbijediti za sve, stoga državni aparat upravo ukazuje koliko funkcioniše u interesu svih. Drugim riječima, njegova neodgovornost i te kako dolazi do izražaja.
S obzirom na domet svog publiciteta, Aleksandar Vulin, ministar odbrane Republike Srbije, doveo je u fokus takvu jednu potrebu „svih“ u sred vanrednog stanja. Raspisao je tender za mjerenje rejtinga ministra odbrane. „Usluga medijski rejting ministra odbrane obuhvata podatak o mestu ministra odbrane među članovima Vlade. Dostavlja se na početku meseca za prethodni mesec u interaktivnom formatu koji korisniku obezbeđuje uvid u poziciju ministra odbrane u medijima prema zadatim parametrima (vrsti medija – štampani, elektronski, veb portali, pojedinačnim medijima vrednosna usmerenost (tonalitet), po vremenskom perioda)“, ističe se u pozivu.
Tender za mjerenje rejtinga ministra odbrane odzvonio je u sred tišine vanrednog stanja, pa shodno tome čuo se i u opoziciji koja, više nego ikada ranije, ima priliku da pokaže drugačiji, respektabilniji, transparentniji pristup.
Da ne bude zabune, prilika koja se nudi opoziciji nije samo reforma u agitiranju, zagovaranju, uopšteno komuniciranju s javnošću. Pred njom je prilika da se prestane obraćati vlasti, da pažnju posveti brojnim prilikama da zapaža, sluša i uviđa. Konkretno, za to sad ima sve vrijeme koje je koristila za skupštinsko ili televizijsko trvenje s vlašću. No, postavlja se pitanje je li opozicija spremna i voljna da od reformi počne upravo od najbitnijeg, onog na što je prvo ukazao smrtonosni virus: bezbjednost, sigurnost. To je pitanje kojim se trenutna vlast – pokazao je prvi Vulin – ne planira baviti.
Vulin misli da je potrebnije imati analizu medijskog sadržaja u kojem se pojavljuje kao ministar odbrane, nego istraživanje javnog mnjenja o potrebama građanki i građana tokom vanrednog stanja. U nekom saopštenju za medije ili tokom neke konferencije za štampu ovo prvo će još i postati legitiman dokaz o osjećaju bezbjednosti građanki i građana, a ovo drugo: potpuni izazov stabilokratiji koja je upravo odgodila izbore na kojoj ne bi bilo opozicije.
Ako je postojalo i zrno sumnje da je riječ o floskulama, ono sada više ne postoji. I vlast, i opozicija, i civilno društvo i pojedinci, njihove porodice i sve interesne zajednice kojim su pripadali dovedeni su u situaciju da su prinuđeni su da promijene modalitete djelovanja. U tom smislu, nema više izgovora zbog kojih bi politička elita zanemarivala uslove egzistencije, tj. egzistencijalna pitanja. Pored toga, niko više neće imati uporište da tvrdi da su širi ekonomski, politički i društveni problemi takvi da će nacija moći odreditii jedinstveno rješenje prihvatljivo samo za svoju državu. Pogotovo neće imati priliku da sputava internacionalnu saradnju, razmjenu iskustava i ideja, držeći male balkanske neoliberalne tvorevine u getu. Aktuelna bezbjednosna i prijetnja za zdravlje stanovništva dovela je u pitanje ukupne mogućnosti regeneracije smisla i značenja rodovno-istorijskog pojma suštine čovjeka. Ostavljajući pritom mogućnost da se logika i iskustvo samoizolacije direktno primijene u shvatanju prisilno getoizirane svijesti šire društvene zajednice.
