Jedna od majki djeteta sa posebnim potrebama u razgovoru za Buku kaže da su zatvorena vrata vrtića, te svakodnevna borba protiv predrasuda i neznanja odavno njena svakodnevnica.
Kaže i da mala djeca ne prave razlike ko je kakav, tu su roditelji ti koji formiraju mišljenja svoje djece, tako da je ne iznenađuju začuđeni pogledi djece, koliko nepristojno "buljenje" roditelja kada vide dijete sa posebnim potrebama. “Nije lako odgajati dijete sa posebnim potrebama. To mogu razumjeti samo oni koji prolaze kroz ovakvu situaciju. Nemojte me pogrešno razumjeti, ne tražim nikakav poseban tretman, samo da mi dijete ide u vrtić, da bude zadovoljno, nasmijano i sretno”, kaže majka trogodišnje djevojčice.
Ona već nekoliko mjeseci bezuspješno pokušava upisati svoje dijete u vrtić. Uglavnom je odbijaju, uz obrazloženje da su duge liste čekanja ili da u vrtiću nemaju dovoljno edukovan kadar koji bi se brinuo o djetetu. U drugim vrtićima su pak tražili da iz svog džepa plati “pomagača vaspitaču” ili personalnog asistenta koji bi se brinuo o djetetu, iako djeca sa poteškoćama spadaju u kategoriju koja ima pravo na finansijske subvencije.
Naša sagovornica ogorčeno postavlja pitanje koja je svrha Zakona o predškolskom vaspitanju i obrazovanju RS, koji obavezuje ustanove da obezbijede uslove za jednako učešće djeci sa smetnjama u razvoju, ako se on ne provodi.
I Okvirni zakon o predškolskom odgoju i obrazovanju u BiH, koji je donesen još 2007. godine, potencira inkluziju djece sa posebnim potrebama u redovne vrtićke grupe i jedan je od njegovih ključnih principa. I zakoni na entitetskim, odnosno kantonalnim nivoima, većim ili manjim dijelom, usklađeni su sa okvirnim zakonom, te podržavaju i podstiču inkluziju djece sa posebnim potrebama u institucionalne oblike predškolskog odgoja i obrazovanja.
Ipak, situacija na terenu je potpuno drugačija. Zakon se ili ne provodi ili je u pitanju njegova sporadična primjena.
Da roditelji djece s posebnim potrebama uglavnom nailaze na zatvorena vrata, tvrdi i Olivera Ratković, predsjednica Centra za edukaciju “Tvoja riječ” iz Banjaluke. Kaže da je iskustvo većine roditelja da za njihovu djecu nema mjesta u redovnim vrtićkim grupama u Banjaluci. Ako pak neki i odluče da prime djecu, riječ je uglavnom o privatnim vrtićima, ali ni tu se niko posebno ne bavi njima, budu gurnuta u stranu, zato što vaspitači nisu dovoljno edukovani i ne znaju kako da priđu djetetu.
“Onoliko koliko ja znam, boravak djece sa posebnim potrebama u vrtićima uglavnom finansiraju roditelji. Obično pronađu psihologa, pedagoga ili vaspitača koji brine o djetetu tokom boravka u vrtiću. Mogu samo reći da nije lako plaćati redovan boravak djeteta u vrtiću i još izdvajati novac i za personalnog asistenta”, kaže za Buku Ratković.
I u ostalim banjalučkim udruženjima koja se bave edukacijom djece sa posebnim potrebama, poput Udruženja za pomoć licima sa autizmom ”Djeca svjetlosti” i Dječijem edukativnom centru “Svjetlice”, ističu da je situacija jako loša. Kažu da niko ne poštuje zakonske odredbe koje jasno kažu da bi ova djeca trebala imati prioritet pri upisu u predškolsku ustanovu, jer su benefiti kvalitetnog predškolskog obrazovanja za njih i najveći. Dodatni problem je i što sami roditelji nemaju potrebne informacije o potrebama svog djeteta, a ni podršku u procesu prihvatanja različitosti. Evidentno je i da veliki broj stručnjaka koji rade sa djecom u inkluzivnoj sredini nema potrebne vještine za rad sa djecom sa poteškoćama.
U Republičkom pedagoškom zavodu pokušali smo doznati šta za njih znači riječ inkluzija i koliko ona košta. Složili su se da imamo dosta problema u oblasti predškolstva, počevši od samog pristupa djeci, nedostatka edukovanog, kadra kao i kontinuiranog profesionalnog usavršavanja. Na pitanje šta je sa svim psiholozima, logopedima, fizioterapeutima koji su već godinama na birou za zapošljavanje, nisu imali odgovor. Nije to njihov djelokrug rada, kažu.
I tako još jednom na sceni imamo zakon koji je prepisan iz evropskih zemalja, a koji se ne može sprovesti u praksi, jer oni koji su ga potpisali nisu ništa preduzeli da obezbijede njegovo provođenje. Nažalost, za posljedicu imamo da, po ko zna koji put, ispaštaju oni koji nisu krivi. Djeca i roditelji, koji se ionako svaki dan suočavaju sa velikim izazovima, moraju da tragaju i za “inkluzijom” koje nema.
Sanja Kabil iz UNICEF-a BiH kaže da u većim centrima kao što su Sarajevo i Banja Luka, gdje su zbog nedostatka kapaciteta velike liste čekanja, ni na tim listama, kao ni i u vrtićima, nema djece koja spadaju u kategoriju korisnika finansijskih subvencija, iako bi ona po zakonu trebala imati prioritet pri upisu. Također ističe da jako mali broj djece s poštekoćama zaista treba personalnog asistenta, pri čemu je dovoljan i vrtićki kadar, ali pod uslovom da je adekvatno edukovan.
SARAJEVO
U Sarajevu je situacija donekle bolja, samom činjenicom što je više djece sa posebnim potrebama uključeno u državne vrtiće, ali ih zato u privatnim gotovo i nema. Međutim, ni ovdje ne postoji organizovana podrška asistenata u predškolskim ustanovama. “Asistenti se uglavnom obezbjeđuju iz projekata koje provode nevladine organizacije, ali problem je što ovakva vrsta projekata kratko traje, tako da nije rijedak slučaj da roditelji plaćaju angažovanje asistenata u predškolskom obrazovanju djeteta sa teškoćama”, izjavila je za Buku Edinalda Jakubović dipl. defektolog iz Udruženja za rad sa djecom sa teškoćama u učenju i razvoju "Kutak".
