<img height="1" width="1" style="display:none" src="https://www.facebook.com/tr?id=198245769678955&ev=PageView&noscript=1"/>

Vrzino kolo konstitutivne Bosne i Hercegovine

<p><strong>Kažu neki kako ovdje postoje nekakva tri konstitutivna naroda, koja se svako malo međusobno tlače i proganjaju, vuku za uši i nos, nekad caruju, ali mnogo više robuju. Brate se i razbraćuju, kumuju i šenluče po svadbama, pucajući u vazduh. Odjedanput ni oko čega se posvađaju i raskume, pa okrenu puce jedni na druge, te  krenu da se mrze, ratuju i banče, stotinu puta žešće, jače i emotivnije negoli u onim vremenima kada su u istom kolcetu igrali. </strong></p>

15. novembar 2011, 12:00


Foto : Aleksandar Trifunović

Emotivni su kad se ljube, a još emotivniji kad se odljube. Erotičnost njihovog bratstva i jedinstva upravo dolazi do izražaja u trenucima kad se razbrate i razjedine. Takva veza toliko i nema veze sa erotikom, više vuče na tvrdu pornjavu, onu najmasniju i najstrasniju.

Iako su takvi nikakvi, kažu da ta tri naroda imaju konstitutivno pravo da glavnu riječ u državi BiH drže, i jedini o svemu da odlučuju, te da drugi koji se ne osjećaju pripadnicima ta tri naroda, ili pripadaju nekim drugim narodima Evrope i svijeta, mogu komotno da stoje po strani i statiraju u poljima kukuruza, bez da ih iko izašta pita. Ako neko od takvih, nekonstitutivnih, nekad dobije želju da se  njegova začuje, onda je poželjno da se ta ambiciozna osoba odluči na koji od tri mlina jedne vodenice da otpili. Najbolje ka onoj etničkoj konstitutivnoj grupi koja je u većini datog entiteta ili kantona.

Imena tri moćna naroda silne Bosne i Hercegovine čak i vrapci s grana znaju da odcvrkuću, a to su kulturni Hrvati, junačni Srbi i urbani Bošnjaci. Kada ih ovlaš počneš nabrajati, biva nezgodno od kojeg da kreneš,  jer ne znaš koga prvog u red da staviš, kako ne bi bio stavljen u kategoriju nekog od gore pomenutih. Evo, ja prve zapisah Hrvate, pa će odmah neko kazati da ih preferiram i da baš iz reda tog naroda i dolazim.

Vodeći se takvom praksom u Bosni i Hercegovini, nije čudo ako je neki tamo Edgar Rajs od glave do pete Bošnjak, Sergej Karamazov Srbin par excellence ili Urlih Štrosmajer Hrvatčina da ga nema većeg. U BiH, ako nisi konstitutivan, nisi živ, ni biološki ni politički, zato ljudi kada se okrenu ka nekoj od tih datih strana doživljavaju pročišćenje, katarzu, produhovljenje, može se reći ponovno rađanje, to jest vaskrsenje. Biti Srbin, Hrvat, ili Bošnjak u ovoj državi, to je dar božji, duhovni preobražaj, a mnogima je čak i profesija. Zanima me ima li išta ljepše nego kada se u srcu i duši osjećaš kao pripadnik nekog od konstitutivnih naroda BiH?! U isto vrijeme od toga imaš i ćara i para, milina božja. Avanzuješ, a da ne moraš imati tri čiste u glavi. Prodireš, da ne kažem penetriraš ka samom vrhu karijere, iako si pri tom idiot da ga nema većeg.  Srbin si, Hrvat si, Bošnjak si, ne treba ti bolje zvanje i znanje da uspiješ u životu, jer biti nešto od tog troga, naravno po profesiji, pragmatičnije je negoli biti doktor nauka.

BiH je zemlja, i gurava i mila, u nekim njenim dijelovima poželjno je da budeš, recimo, Srbin ili Bošnjak, dok ti se u drugim dijelovima to ne preporučuje. Tamo gdje si većina, neko je debela manjina i obratno. Na nekim terenima BiH, jedva čekaš da ti neko vikne, ''Mića, đe s' ti!'',  dok ti na drugim stane knedla u grlu kada, recimo, na šalteru banke ili pošte, treba da izgovoriš svoje ime i prezime. Čisto se sav preznojiš, nelagodno ti je, ne znaš šta ti onaj sa suprotne strane misli.

Takva je država Bosna i Hercegovina, u njoj se nelagodno osjećaju čak i oni koji dominiraju kulturno i etnički. Zamislite onda kako se u toj divnoj zemlji osjećaju ''oni koji se ne osjećaju'', to jest oni koji ne pripadaju Bošnjačkom, Srpskom ili Hrvatskom narodnom korpusu. Takvi, preostali, ovdje se tretiraju kao ostali, nazadni i zaostali, mada bez njih BiH ne bi bila to što jeste. Uticaj kultura ostalih naroda je vidljiv u svakom kutku ove  zemlje, ali je bezočnost tri konstutivna naroda u tolikoj mjeri uhvatila maha da se sve što ne pripada tim trima korpusima uzima kao nevažno i baca u zapećak.

U kulturi, ostali možda i mogu uzeti komad kolača, ali kao pojedinci politički su totalno hendikepirani. Oni ne mogu ozbiljno da se bave politikom, samim tim ni da participiraju u vlasti BiH. To im ne dozvoljava Ustav BiH. Ko od toga ima koristi vidi se iz priloženog. Biti Bošnjak, Hrvat ili Srbin nije vezano za čovjekov osjećaj pripadnosti i srodnosti, jer ova tri naroda su u rodovskoj vezi, koju ne fermaju ni dva posto. Dodirne tačke su im široke i duboke, ali je političkoj eliti u interesu da ih čine nevidljivima, pošto su shvatili da je biti deklarisani nacionalista jako unosan posao. Zato su današnji Miloradi žešći nacionalisti od pređašnjih Radovana, a Izeti od svojih baba Alija. Foliraju nacionalnu netrpeljivost i gomilaju kapital. Drže svako po pola BiH u privatnom vlasništvu i boli ih ona stvar što fukara živi loše.

Možda je ova priča postala suviše dosadna, jer se decenijama vrtimo u vrzinom kolu, kao visak kada osjeti nekakvu negativnu energiju koja izbija iz podzemnih voda, ali šta nam drugo preostaje nego da kao papagaji pričamo o stvarima koje nas faktično i praktično sprečavaju da živimo kao normalni ljudi.

A normalan čovjek nije ni konstitutivan, ni ostali, ni preostali. Normalan čovjek je onaj koji može da umno i fizički doprinosi dobrobiti zajednice u kojoj živi. Najbolnije je što je u BiH normalnih sve manje, a konstitutivnih sve više i više. Što ih više ima i što više galame koliko vole svoj nacionalni korpus, to nam više štete, i umno, i duhovno, i fizički, i psihički, i kulturološki, i emotivno, i ekonomski.