Nešto prije izbijanja epidemije korona virusa u Kini, komentarisali smo na poslu ovdje u Insbruku Netfliksov dokumentarac o pandemiji i o tome da svijet za tu vrstu globalne katastrofe nije spreman. Cvrc. Evo nas usred praktične primjene naučenog i sve je tačno. Svijet nije spreman, jer se zasniva na profitu i novcu, a taj zakon kaže – otimaj od zdravstva i nauke, trpaj u oružje i izrabljivanje. U tom grmu leži zec, jer većina zemalja ne može da se odrekne profita na neko vrijeme, te oteže sa restriktivnim mjerama uperenim ka suzbijanju širenja epidemije. Austrija je socijalno najuređenija zemlja Evropske Unije i očekivalo bi se da reaguje brzo i spremno.
Ali Austrija je i veoma turistički orijentisana zemlja i postoje jaki lobiji vlasnika hotela i žičara koji diktiraju mnoge stvari, jer su duboko povezani s politikom. Tirol je austrijska „Švica“, standardom i pejsažom, pa možete zamisliti koliki se novac vrti u turizmu. Tako se desilo da je regionalna vlada iz samo sebi znanih razloga otezala sa mjerama, iako je Island još početkom marta prijavio Austriji 35 slučajeva zaraze COVID-19 virusom svojih državljana koji su se vratili sa odmora u jednom poznatom skijalištu u Austriji, sve dok stvar nije potpuno eksplodirala, sa nekoliko stotina zaraženih turista iz Danske, Njemačke, Norveške. Desetak dana je trebalo vlastima da zatvore zonu iz koje se zaraza proširila po raznim dijelovima Evrope, zatvore liftove itd. Sad se ispostavilo i da je i prije marta bilo neprijavljenih situacija, uključilo se i Državno tužilaštvo, biće veselo. Da ne pričam o tome kad se završi epidemija, pa počnu stizati tužbe iz gore navedenih zemalja. Uzroci odnosa zapadnog svijeta prema ovoj pandemiji i katastrofalne posljedice koje iz njega proizilaze (samo pogledajte broj mrtvih u Italiji i Španiji) su tema za jednu dublju analizu za koju u ovom tekstu nažalost nemam mjesta.
Za razliku od regionalne Vlade, Univerzitet u Insbruku na kojem radim nije čekao da se neko odluči da u potrebnoj mjeri reaguje na saveznom nivou. Desetog marta se proširila informacija o prvom zaraženom studentu, a Rektorat je odmah donio odluku o obustavljanju svih predavanja počev od idućeg dana. Nama je 11. marta dostavljena direktiva tog univerzitetskog Vrhovnog štaba da nastavu preselimo na Internet i studentima pomognemo da se snađu, kako bi se tranzicija na novi sistem rada obavila bez poteškoća. To nije bio toliki problem, jer Univerzitet ima sjajnu informatičku službu i razrađen sistem onlajn alatki za upotpunjavanje predavanja. Nakon par dana stigla nam je i naredba da pređemo na sistem rada od kuće, tj. da ne idemo više u kancelarije, osim ako nije apsolutno neophodno. Sjednice, sastanci, komunikacija sa studentima, sve se radi telefonom ili preko interneta. Vrhovnom štabu najiskrenije duboki naklon za spremnost, preciznost i pravovremenost svakog poteza. Redovno nam stižu obavještenja o razvoju situacije, novim softverima za dodatno olakšavanje nastavnih aktivnosti, podršci na svim nivoima. Ostalim univerzitetima u Austriji je trebalo više vremena da pošalju studente kući, ali i oni su to uradili do kraja iste sedmice. Ski-liftovi su još malo čekali, čisto radi poređenja.
Škole su zatvorene narednog ponedjeljka i ubrzo je austrijska Vlada (u kojoj kao ministarka pravde sjedi i naše gore list, Alma Zadić) donijela niz mjera koje bi trebalo da uspore širenje epidemije. Zatvoreno je sve osim prodavnica hrane, apoteka, trafika, pošte i telekomunikacija (ako vam telefon ispusti dušu, Internet itd.), zabranjena su okupljanja. Pojavilo se mnogo pitanja, jer nemaju svi ljudi mogućnost rada od kuće. Pojedini Internet provajderi su besplatno podigli brzinu veze, jer ogroman broj ljudi posao mora da obavlja preko mreže.
Talas otpuštanja u turizmu je masivan, ljude poslodavci tjeraju da potpišu svoj otkaz, što je protivzakonito, a Radnička komora i Zavod za zapošljavanje pomažu pravnim i ostalim savjetima ljudima koji se suoče sa takvom nevoljom (pretpostavljam da među njima ima mnogo Balkanaca). Država upumpava nekoliko milijardi evra da se saniraju gubici u privredi, te pokriju još neke stvari. Traži se način da se nadomjeste bar djelimično i gubici malih i samostalnih preduzetnika, ljudi koji su kroz svođenje države na minimalno funkcionisanje ostali bez prihoda. Još je to daleko od idealnog, ali se bar nešto dešava. Stanodavci se nerijetko spontano odlučuju da onima koji su pogođeni ovim „oproste“ koju stanarinu. Uglavnom, traže se rješenja, a bome i nalaze. S obzirom da naravno ima raznih porodičnih konstelacija i uslova života, jasno je da izolaciju ne podnosi svako na isti način. Zbog predviđanja porasta porodičnog nasilja, radi se na omogućavanju pomoći pogođenima, pogotovo ženama.
Informacija ne manjka. Od štampe su dnevne novine „Der Standard“ su najbolji izvor, jer kritički posmatraju situaciju i na visokom nivou pokrivaju sve što je relevantno. Na televiziji posebnu pažnju zaslužuje emisija ZiB 2 na državnoj televiziji ORF, u koju dolaze relevatni političari na intervju uživo i čiji voditelj Armin Volf (Armin Wolf) se uopšte ne ustručava da rešeta sagovornika neugodnim činjenicama i pitanjima. Katastrofalni nastup tirolskog referenta za zdravstvena pitanja u regionalnoj Vladi vjerovatno neće ostati bez posljedica po dotičnog. Kritički nastrojeni mediji su od ključne važnosti i u ovoj situaciji, jer ne daju vladajućim strukturama da se opuštaju i poturaju polu-činjenice i izmotavanja.
Tirol je sve problematičniji po broju potvrđenih slučajeva zaraze, pa je potpuno odsječen od ostatka Austrije. Ubjedljivo vodimo na top-listi broja zaraženih po saveznim pokrajinama. Sad smo kolektivno strpani u karantin, tj. ne možemo izaći mjesta (grada, sela) u kojem živimo, osim ako ne moramo na posao u susjedno. Imamo pravo otići po osnovne potrepštine, do apoteke, da prošetamo psa, ako ga imamo, i da uhvatimo malo svježeg vazduha, ali samo kratko po najbližoj okolini. To sve sami ili u grupi u kojoj smiju biti samo ljudi iz sopstvenog domaćinstva. Sportske aktivnosti su suspendovane do daljnjeg. To je za Tirolce (a bome i mene) ravno katastrofi.
Pokrajina je poznata po slaboj izlaznosti na izbore ako se potrefi da je na taj dan vrijeme lijepo. Legendarna gradonačelnica Insbruka, pokojna Hilde Cah (Hilde Zach), izjavila je prije skoro dvadeset godina da se pri lijepom vremenu izborni stav stanovnika Insbruka nalazi u planinarskom ruksaku. Živa istina. Ako vam kažem da najveći broj prijava o kršenju mjera suzbijanja epidemije dolazi iz tog grada, mislim da je dovoljno jasno. Sad su vlasti morale da zatvore sve parkinge odakle se ide na planinarske staze, sva šetališta, parkove itd. Svi resursi idu na borbu protiv epidemije, samo još fali neko ko visi sa stijene ili se pokršio na skijama, upao u rupu na glečeru itd. Kako god, uglavnom se poštuju restrikcije. Odlazak u prodavnicu nije traumatičan, ne nedostaje ništa, niti ima redova. Ja uglavnom idem maksimalno dvaput sedmično i to pola sata pred zatvaranje, najmirnije je i police su garantovano pune.
Cirkus sa toalet-papirom je zaista nevjerovatan fenomen. Ljudi kupuju (posebno u Njemačkoj), a ni sami nemaju pojma zašto. Kako svaka ekstremna situacija iznjedri i ono najbolje i ono najgore iz ljudi, to se i sada pokazuje svuda. Ima svakakvih ljudi, ali ima dosta solidarnosti. Brzo se proširila akcija odlazaka u kupovinu za starije ljude i one sa oslabljenim imunitetom, ljudi se organizuju brzo, krene privatna inicijativa, onda se već napravi sistem. Izolacija je nezgodna, ali se ljudi dovijaju i to često na urnebesan način.
Komunikacija preko balkona i prozora radi odlično, snalazimo se svi kako znamo i umijemo. Humor i kreativnost spašavaju razum. Prolomi se i pokoje spontano „juhuuuu“ od nekog ko je sam sebi dosadio, prozorski koncerti, svega ima. Samo da ne počnem da viđam ružičaste slonove po stanu, sve će biti u redu. Dosadno mi nije, ima dosta posla, moram razmišljati i o svojim studentima i njihovom mentalnom stanju, a posao nije zamrznut, naprotiv. Zgrada u kojoj radim je sablasno prazna, išla sam danas da odštampam nešto, ali doći će ponovo bolji dani, treba se strpjeti i biti disciplinovan, jer drugačije ne može. Jedna dobra posljedica svega je poboljšanje kvaliteta vazduha – manje saobraćaja i industrijskih trovanja.
Nama Balkancima koji smo preživjeli rat navikavanje na vanredno stanje nije problem, mi smo već profesionalci. Možda je i to razlog što naš narod ovo sve ne shvata ozbiljno, iako bi trebalo, jer nije pretjerivanje, nego izuzetno opasna situacija. Ako ima naših ljudi koji kukaju odavde, to su po pravilu dijasporci koji nisu bili na Balkanu dok je trajao rat, pa nemaju predstavu šta znači odricanje od normalnog života, restrikcije, nestašice, strah. Svi smo sigurno doživjeli da neki rođak koji je u Njemačkoj ili Austriji kuka kako nema ovo i ono i kako mu je teško, dok smo mi dijelili jedno jaje na pet ljudi. E, taj princip. Zabrinuta misao leti prema BiH, jer taj naš geografski trougao, iscrpljen iživljavanjem političara, korupcijom, ubijanjem u pojam već trideset godina na svim nivoima, nema kapacitet da se rve sa ovim zlom.
O mentalnom sklopu stanovništva dovoljno govore priče koje dopiru o korona-žurkama, dijasporaca iz područja pogođenim zarazom koji su ušli u BiH i prave se blesavi, ignorišu sva upozorenja, jer neće njima niko zabranjivati da popiju koju s društvom i sl. Diže mi se kosa na glavi od pomisli da se zaraza već uveliko proširila, a da se ne zna, jer nam je poznato kako (ne) funkcionišu stvari u BiH. Nivo smrtnosti od virusa COVID-19 je povezan i sa nivoom oštećenja disajnih organa kroz loš kvalitet vazduha, a vi saberite dva i dva, pa vidite šta ćete dobiti.
Čuvajte se, dragi ljudi. Koristite mozak, to je mjera koja spašava život. Pomozite jedni drugima, pazite na starije, njima je najteže, a mnogo ih je koji nemaju nikoga uz sebe jer su im djeca morala otići u inostranstvo da bi živjela. Ne dajte da vam komšije budu gladne. Ne budite sebični i pakosni. Dijelite. Imajte strpljenja. Sjetite se onog što ste možda i zaboravili u sivilu u kojem se nalazite – da ste ljudi i vi i komšija, i da vam oni na vlasti ne mogu uzeti ljudskost i dostojanstvo ako im to sami ne dozvolite. Pozdrav iz karantina sa jednog insbruškog balkona, danas je sunčano i cvrkuću ptičice.
P.S. Poseban pozdrav koleginicama i kolegama sa BiH univerziteta uz informaciju da su JSTOR i Cambridge University Press stavili na raspolaganje ogromne kontingente elektronskih knjiga i naučnih radova besplatno dok traje kriza, pa iskoristite „gužvu“ da se snabdijete literaturom
