<img height="1" width="1" style="display:none" src="https://www.facebook.com/tr?id=198245769678955&ev=PageView&noscript=1"/>

Za nekoga je otpad &quot;smeće, đubre, problem&quot;, a za nekoga je sirovina i izvor dobre zarade

Buka intervju sa dr Slobodankom Pavlović

"Znate li da Amerika najviše izvozi svoje smeće? Ne elektroniku, ne neki prehrambeni proizvod. Kina kupuje reciklažni otpad od Amerike i od tih sirovina pravi sve ove jeftine proizvode koje imamo i kod nas na tržištu. I Kina je danas najveća svjetska sila", kaže dr Slobodanka Pavlović u intervjuu za Buku.

19. juni 2016, 12:00

Dr Slobodanka Pavlović, profesorica na Nezavisnom univerzitetu Banja Luka i organizatorka akcije "Otpadom ukrasi, Planetu spasi" za Buku govori o problemu otpada, reciklaži kao jednom od načina rješavanja ovog problema, te o akciji koja je nedavno uspješno završena.

Hajde prvo da nam kažete šta je zapravo otpad?

Prema definiciji, otpad su sve materije ili predmeti koje ljudi odlažu, namjeravaju odložiti ili moraju odložiti u skladu sa jednom od kategorija navedenih u podzakonskom aktu kojeg donosi ministar nadležan za zaštitu životne sredine, a nalaze se u Katalogu otpada usvojenom u  posebnom zakonskom propisu. Tako piše u našem Zakonu o upravljanju otpadom.
Ali ja vam kažem da definicija otpada zavisi od vas samih, ono kako ga vi doživljate. Za nekoga je smeće, đubre, obaveza, a za nekog je sirovina i izvor dobre zarade. Kada govorimo o otpadu sa stanovišta procesa, koji je ovdje možda najvažniji, otpad je ono što ostane nakon završetka određenog procesa, bilo da je to spremanje ručka ili proizvodnja cipela. Vi po završetku posla imate gotov proizvod, ali i ono što vam više ne treba i što se smatra otpadom. Nešto se sa tim treba učiniti.

Na koji način se uopšte možemo boriti protiv otpada?

To vam možda najbolje može pokazati piramida hijerarhije otpada. Na vrhu piramide su sprečavanje nastanka i smanjivanje, a na zadnjem mjestu je ono što mi radimo, odlaganje.  Danas, u potrošačkom društvu, karakteristično je da se proizvod mijenja novim, modernijim, funkcionalnijim i estetski dopadlјivijim, i prije isteka njegovog eksploatacionog vijeka. Između ostalog, karakterističan primjer jeste elektronika npr. mobilni telefoni koje korisnici mijenjaju novim zbog manje modernog izgleda mada su još uvijek ispravni. Svakog dana oko nas je sve više otpada. Naravno, za to smo krivi mi sami. Živimo brzo, koristimo mnoge proizvode, koje nakon upotrebe samo nezainteresovano bacimo. Koliko je taj problem prisutan govori i postojanje literature pod nazivom Garbology (our dirty love affair with trash) gdje se prvi put i spominje termin disposophobia odnosno poremećaj koji podrazumijeva strah od gubitka stvari, odnosno poremećaj gomilanja ili kako je danas opšte poznato „sindrom hrčka“.


U ovoj piramidi recikliranje zauzima središnju poziciju. Postoji li kod nas svijest o važnosti reciklaže?

Generalno ne. Naravno da ima pojedinaca i organizacija, pa i firmi koje kroz svoje djelovanje i zalaganje pokušavaju da ukažu na ovu problematiku, ali kod nas ne postoji ni znanje, a onda ni svijest o važnosti reciklaže. Ljudi često miješaju pojam ponovne upotrebe i reciklaže.
Voljela bih da napomenem da se kod nas pod pojmom reciklaže mnoge stvari generalizuju. Kao prvo, misli se na reciklažu samo kategorija koje su kod nas poznate, papir, plastika i željezo, međutim ono što se može reciklirati ide preko starih guma i elektronskog otpada, pa i do otpadnih voda, cementa i pepela. I reciklaža podrazumijeva čitav sistem koji obuhvata odvojeno odlaganje, sakupljanje, transport, skladištenje i tu se onda grana, ili se šalje kao sekundarna sirovina na tržište ili se radi njena prerada. Efikasnost reciklaže i jeste u primarnoj selekciji, odnosno razdvajanju na licu mjesta, a mi još nemamo dovoljno razvijenu infrastrukturu na nivou grada kada govorimo o ovoj problematici. Mislim da se mi za sada možemo pohvaliti samo reciklažom željeza. Kada nešto ima dobru otkupnu cijenu i ono što ne treba na kraju završi na vagama za otpad.

Postoje li neki svjetski ili evropski propisi i standardi koje moramo zadovoljiti u ovoj oblasti i kako je to regulisano kod nas?

Upravljanje otpadom je problem zaštite životne sredine koji zahtijeva prioritetno rješavanje, te je jedno od najzahtjevnijih područja u smislu usklađivanja sa standardima Evropske unije. Rješavanje tog problema i orijentacija prema savremenom upravljanju otpadom jedan su od preduslova za ulazak u EU, nebitno da li to želimo ili ne. Politika upravljanja otpadom u Evropskoj uniji zasnovana je na Strategiji upravljanja otpadom i ugrađena u osnovne Direktive EU o otpadu: Okvirnu direktivu (Directive 74/442/EEC), Direktivu o opasnom otpadu (Directive 91/689/EEC), kao i Uredbu o transportu otpada (Council regulation 259/93/EEC) i mnogim drugim, da vas sada ne smaram time. Pravno područje upravljanja otpadom u RS uređeno je Zakonom o upravljanju otpadom ''Službeni glasnik Republike Srpske'', br. 111/13.

U skladu sa regulativom, upravljanje otpadom čini skup aktivnosti, odluka i mjera usmjerenih na sprječavanje nastanka otpada, smanjivanje količina otpada i njegovih štetnih uticaja na životnu sredinu, sakupljanje, prevoz, reciklažu, te nadzor nad tim djelatnostima i briga za odlagališta na efikasan i po životnu sredinu prihvatljiv način.
Kao što možete pročitati, važeći zakon u Republici Srpskoj je usklađen sa EU direktivama i podrazumijeva obavezu odvajanja korisnih komponeti iz otpada prije nego što se on deponuje, ali kod nas je problem što tržište sekundarnih sirovina nije dobro organizovano i što nije uređen sistem za izvajanje tih korisnih komponenti na mjestu nastanka.


Šta mi kao obični građani možemo činiti dok se ne uspostavi neki sveobuhvatni sistem?

Podržavati one koji se odvaže ući u ovu priču i ne okretati glavu govoreći da je najmanji problem naše države smeće i da se tu ne može ništa učiniti. Mi smo ti koji to “činimo” i koji stvaramo taj problem, ja, ti, građani Banjaluke, građani Njujorka, Japana … Kažu da su dvije stvari koji se mogu vidjeti iz svemira bez povećala, koje je čovjek napravio, Kineski zid i Fresh Kills, najveća gradska deponija na svijetu, koja se nalazi u Njujorku i koja je sada zatvorena. Znate li da Amerika najviše izvozi svoje  smeće? Ne elektroniku, ne neki prehrambeni proizvod. Kina kupuje reciklažni otpad od Amerike i od tih sirovina pravi sve ove jeftine proizvode koje imamo i kod nas na tržištu. I Kina je danas najveća svjetska sila.
Mi proizvodimo smeće i mi ga bacamo. Prvo moramo krenuti od sebe i svoje kuće da bi mogli pokazati drugima na svom primjeru kako se može. Naravno da nije lako i da su problemi sa kojima se naš narod bori egzistencijalni, šta će sutra jesti, kako otići doktoru i slično, ali ovo je nešto za šta im ne trebaju novci, a mogu ih zaraditi kroz otpad ukoliko to žele.

Nedavno je završena akcija Otpadom ukrasi, Planetu spasi, koju ste Vi organizovali. Kako ste zadovoljni rezultatima akcije i šta ste postigli?

Veoma smo zadovoljni cjelokupnim projektom „Otpadom ukrasi, planetu spasi“. S obzirom sa su radionice osmišljene na zabavan i poučan način, odziv učenika na našim radionicama je bio zaista veliki. Preko 500 mališana iz različitih banjalučkih osnovnih škola prošlo je kroz radionice, na kojima su naučili kako reciklirati, kako sačuvati pirodu, kako razdvajati otpad. Na nama je bila velika odgovornost, ali činjenica da smo na svakoj radionici imali sve više učesnika, potvrđuje da smo sve uradili baš kako treba.
Cilj je postignut, projekat je uspješno priveden kraju, preko 200 radova je pristiglo na naš konkurs iz različitih gradova Republike Srpske. Više nije samo Banjaluka uključena u projekat, već i drugi gradovi RS. Uspjeli smo na kraju pokazati da nešto što je napravljeno od otpada ima svoju cijenu i može nekome pomoći. Sredstva koja smo prikupili prodajom dječijih radova uplatili smo na račun Humanitarnog udruženja Budimo ljudi.
 Ono što nas dodatno motiviše da nastavimo sa našim radom jeste i stalna dječija zainteresovanost za učešće na radionicama, kao i njihovo zadovoljsto i oduševljenje, kako radom, tako i saradnjom sa drugarima, ali i konačnim produktima svog rada.


Vaša akcija „Otpadom ukrasi, Planetu spasi“ je prije svega namijenjena školskoj djeci. Zbog čega ste izabrali ovu ciljnu grupu?

Ovaj projekat je osmišljen tako da se uključi što više djece i pruži im priliku da kroz različite aktivnosti iskažu svoju kreativnost, talente i znanja, ali i da nauče nešto novo. Smatram da odgoj djeteta prije svega počinje u porodici, ali da učešće u ovakvim projektima doprinosi da djeca steknu dodatna znanja i vještine, koje će im pomoći da nauče kako i na koji način mogu biti aktivno uključeni u život svoje zajednice, i na kraju kako mogu da mijenjaju stvari i utiču na promjene u svojoj zajednici, ali i šire. Radionice su osmišlјene na način da se kreativno upotreblјavaju materijali koji su svrstani u kategoriju otpada. Za vrijeme radionica su se vodili edukativni razgovori o važnosti ove problematike. Svaki predmet koji djeca naprave predstavlјa trajnu uspomenu na 3 R radionice i vrijeme provedeno u sklopu ovog projekta. Djeca su sudjelovala aktivno, ali nakon toga i prenosila stečena znanja u svojim porodicama i školama i tako oni postaju edukatori o pravilnom upravlјanju otpadom.

Kako je uopšte raditi na podizanju svijesti i edukaciji stanovništva o ovoj temi?

Iskreno govoreći, mnogo je lakše raditi sa djecom nego sa odraslima. Djecu, ukoliko se posvetite, možete lako zainteresovati i uključiti u ovakve projekte, dok je sa odraslima to već komplikovanije. Odmah se tu postavljaju pitanja ’a što ja, a ne oni, a koliko ja imam koristi od toga, a šta ti imaš od toga kad se toliko za to zalažeš i slično’. A u suštini, kroz ovaj projekat mi promovišemo 3 R model, na engleskom ’reduce, reuse, recycle’, i to ova dva prva modela koja su puno teža od same reciklaže. Mi smo potrošačko društvo i vrlo je teško nekome objasniti zašto je bitno da se smanjuju te količine otpada koje nas “zatrpavaju”. Reciklaža je u stvari najjednostavnija, ali kad imate razvijenu svijest o tome i stvorene uslove za to. Pa, i sami ste svjedoci posljednjih godina da mnogi naši sugrađani “kopaju” po kontejnerima i veliki broj njih upravo izdvaja reciklažni materijal. Ovom prilikom se neću osvrtati na finansijske poteškoće tih osoba i govoriti o problemima države i društva, ali sam htjela ukazati na postojanje te grupe ljudi koji su u svijetu kategorisani kao ’scavenger’ ili ’waste picker’. To su osobe koje iz smeća vade materijale koji se mogu ponovo koristiti ili reciklirati i onda ih prodaju ili ih sami korite. Ti ljudi od toga žive.


Možemo li na kraju nešto poručiti našim čitaocima?

Pa, otvorili smo mnoga pitanja, ali nekih se nismo ni dotakli kao npr. medicinskih aspekata zaštite životne sredine i zaštite zdravlja ljudi, pa opasnih kategorija otpada, koji su posebna priča... Ali evo za kraj da kažem da svako učini koliko može, da bar ne sputava onog ko pokušava. Mi smo kroz ovaj projekat okupili i velike i male i “zakotrljali smo tu grudvu niz padinu”, a interesovanje i pitanja šta ćemo raditi sljedeće godine ukazuje na to da ćemo možda i uspjeti da “pokrenemo lavinu”, bar kad je ekološka svijest naših građana u pitanju.
Budimo ljudi onakvi kavi smo kada nas nedaće zadese, jer ’Mi zajedno možemo sve, mi možemo promijeniti svijet, nema povlačenja, nema predaje...'

Razgovarala Milica Plavšić