<img height="1" width="1" style="display:none" src="https://www.facebook.com/tr?id=198245769678955&ev=PageView&noscript=1"/>

Zanemarene, zaboravljene i potisnute činjenice iz života Ane Frank

SJEĆANJA

Evo nekoliko činjenica o Ani Frank koje su možda manje poznate, ili su, da tako kažemo, neretko zanemarivane:

13. juni 2019, 2:47

Da je živa, Ana Frank bi juče slavila devedeseti rođendan.

Postoji niz činjenica koje mnogo znaju o Ani Frank. Na žalost postoji i niz činjenica o Ani Frank koje su uglavnom zanemarene, zaboravljene i potisnute iz narativa o njenom životu. Ono što je poznato većini je da je Ana Frank bila jevrejska devojčica koja je za vreme nemačke okupacije Holandije pisala dnevnik dok je sa svojom porodicom i grupom drugih Jevreja bila sakrivena u dvorišnom delu kuće u kojoj je bila smeštena kancelarija njenog oca u Amsterdamu. Nakon što su otkriveni, nacisti su celu grupu deportovali u logore. U logorima su svi stradali, osim Aninog oca Ota. Jedna od osoba koja im je pomagala pri sakrivanju sačuvala je Anin dnevnik, i nakon rata Oto Frank ga je objavio. Po knjizi je rađen holivudski film koji je u mnogome osvestio američku javnost o zločinu nad Jevrejima koji se odigrao u Evropi. Knjiga "Dnevnik Ane Frank" prevedena je na više od 70 jezika i postala je jedno od najpoznatijih i najvažnijih svedočanstava o Holokaustu, i deo obavezne lektire u mnogim zemljama sveta.

Ali postoji čitav niz činjenica koje su uglavnom nepoznate, ili zanemarene, ili su u narativu o Ani Frank potisnute u drugi plan, pa su na taj način indikativno predstavljene kao "sporedne". Ovo je zanimljivo posebno u vreme kada kažemo da je iskrivljenje (distorzija) i manipulacija istorijom Holokausta, naročito kada je u pitanju predstavljanje odgovornosti, ili pasivnosti, ili kolaboracije, ili izbora koje su različite društvene grupe i pojedinci imali, najveći problem sa kojim se danas suočavamo, a da su istovremeno upravo ovi elementi krucijalni da bi edukacija o Holokaustu ponukala učenike da razmišljaju o današnjim izazovima i svojim odgovornostima i obavezama koje imaju kao članovi demokratskog društva.

Evo nekoliko činjenica o Ani Frank koje su možda manje poznate, ili su, da tako kažemo, neretko zanemarivane:

- Ana Frank je nemačka Jevrejka. Svi sakriveni Jevreji u tajnom skrovištu nisu holandski, nego nemački Jevreji, i tokom celog perioda sakrivanja oni međusobno govore Nemački jezik.
- Ana Frank je izbeglica. Porodica Frank je pre rata izbegla iz Nemačke zbog rastućeg antisemitizma u strahu za sopstvenu bezbednost.
- Porodica Frank nije nameravala da ostane u Holandiji, nego su to smatrali samo privremenom stanicom dok ne dobiju vizu za SAD. Vizu nikada nisu dobili, i ostali su "zarobljeni" u Holandiji. O "privremenom" karakteru boravka u Holandiji svedoče npr podaci da Anina majka nikada nije naučila holandski jezik, da je bila veoma nesrećna jer se nikada nije prilagodila životu u Holandiji, a da je otac Oto do samog kraja pokušavao da obezbedi da porodica otputuje u Ameriku. U SAD su nedavno pronađena pisma i zvanični zahtevi koje je Oto Frank slao imigracijskoj službi, koji su svi odbijeni.
- Nepoznata osoba ili osobe, lokalni ljudi, Holanđani, su upozorili policiju da se u kući krije grupa Jevreja. To je bila relativno česta pojava u to vreme, jer su Nemci plaćali za ovakve dojave. Nagrada za ovakvu informaciju, prevedena u današnji novac, je bila oko 50 evra.
- Lokalna holandska policija je direktno učestvovala u hapšenju Ane Frank. Lokalna holandska policija je učestvovala ne samo u hapšenju Jevreja, nego i u održavanju okupacionog poretka, i u gušenju eventualnih protesta i svake vrste otpora. Holandske opštinske i gradske uprave su Nemcima omogućili pristup spiskovima jevrejskog stanovništva, katastarskom popisu jevrejske imovine, stanova itd.
- Lokalna holandska firma je odmah nakon hapšenja stigla na lice mesta da "očisti" sklonište, odnosno da odnese sav nameštaj i bilo šta što je moglo da se odnese i proda. Ovakve firme su bile u dosluhu sa policijom i prodavale su imovinu ostalu iza uhapšenih i deportovanih Jevreja. Lokalno stanovništvo koje je ispod cene kupovalo ove stvari je bilo sasvim svesno, ili je u najmanju ruku moglo da pretpostavi poreklo tih stvari.
- Četvoro lokalnih ljudi, holanđana, zaposlenih u firmi Ota Franka, je pomagalo porodicu Ane Frank i ostale sakrivene u tajnom skrovištu. To su bili dva muškarca (Johannes Kleiman i Victor Kugler) i dve žene (Miep Gies i Bep Voskuijl). Nakon što je skrovište razotkriveno, policija je uhapsila oba muškarca, a Miep Gies i Bep Voskuijl nisu nikada hapšene. Johannes Kleiman i Victor Kugler su zadržani u zatvoru mesec dana, gde su ih ispitivali da li znaju druga skrovišta u kojima se kriju Jevreji. Nakon toga su pušteni na slobodu. U mnogim zemljama, naročito Istočne Evrope, ovako "blag" tretman bez ozbiljnije kazne za nekoga ko se suprotsatvljao okupacionom režimu bio bi nezamisliv. Pošto su posledice za ovakva dela očigledno bile relativno blage, ovo takođe pokreće pitanje zašto veći broj lokalnih ljudi, Holanđana, nije učinilo više da pomogne i spasi svoje komšije Jevreje, posebno kada se ima na umu da je u Amsterdamu živelo mnogo Jevreja (80,000 - što je činilo čitavih 10% stanovnika), i da je u Holandiji procentualno stradalo najviše Jevreja u celoj zapadnoj Evropi.
- Komandant grupe nemačke Gestapo policije koji je lično vodio akciju hapšenja Ane Frank i ostalih iz skrovišta je bio austrijski policajac Karl Silberbauer. Karl Silberbauer je radio u austrijskoj policiji pre rata, gde je dobrovoljno pristupio Gestapu nakon Anšlusa. Za vreme rata bio je raspoređen na službu u Holandiji. Karl Silberbauer je posle rata osuđen na 14 meseci zatvora zbog "nasilja prema pripadnicima Komunističke partije Austrije" tokom Drugog svetskog rata. Nakon što je odslužio kaznu radio je za tajnu službu Zapadne Nemačke, gde je imao zadatak da špijunira upravo pripadnike komunističkih organizacija. 1954. je opet radio u kriminalnističkoj policiji Beča, gde je i započeo karijeru pre rata. Četiri godine nakon objavljivanja Dnevnika Ane Frank unapređen je u inspektora. Poznati "lovac na naciste" Simon Vizental je 1963. godine otkrio da je upravo Karl Silberbauer uhapsio Anu Frank. Austrijska policija je u stvari odavno znala za to, ali su ovaj podatak krili jer su ga smatrali "neprijatnim". To i dalje nikoga nije navelo da pomisli da je možda mnogo neprijatnija i neprikladnija činjenica da bivši Gestapo policajac koji je hapsio Jevreje i slao ih u smrt i dalje radi kao policajac. Nakon što je ova činjenica razotkrivena pokazalo se da se Karl Silberbauer dobro sećao hapšenja Ane Frank, jer je kasnije svedočio o raznim detaljima. Sećao se kako je ispitivao Ota Franka i kako se začudio kada je čuo da su bili sakriveni u tajnom skrovištu preko dve godine. Takođe se sećao da je Otu rekao da "ima lepu kćerku". Austrijska vlada nije smatrala da postoji osnov za krivično gonjenje Karla Silberbauera. Policija je obavila "disciplinsko saslušanje" nakon čega je Karl Silberbauer oslobođen svih optužbi i nastavio je da radi u policiji. U toku saslušanja kao svedok je bio pozvan i Oto Frank. Oto je rekao da se Karl Silberbauer ponašao korektno za vreme hapšenja, ali je rekao i da "ne želi da ikada više vidi ovog čoveka".
- Nakon završetka rata malobrojni holandski Jevreji koji su preživeli strahote nacističkih logora vraćali se se u zemlju. Pokazalo se da je holandski Crveni krst bio jedna vrlo antisemitski raspoložena organizacija, odbijajući u mnogim slučajevima da pomogne Jevrejima da se vrate u zemlju. U zemlji su nailazili da u njihovim stanovima sada žive drugi ljudi, a da im je imovina opljačkana. Mnogi Jevreji su se suočili sa zahtevima opštinskih i državnih poreskih vlasti da plate zaostali porez koji nisu plaćali tokom proteklih godina dok su bili u logorima (?!). Traženo je od Jevreja da podnesu pismene dokumente kojim bi dokazali da su zaista bili u logorima, inače im je pretila tužba za neplaćeni porez (iako, naravno, nisu postojali nekakvi "pismeni dokumenti" kojima bi preživeli logoraši mogli da dokažu gde su bili). Ovo su samo detalji koji pokazuju kako društvo nije dočekalo preživele Jevreje "raširenih ruku" i sa "razumevanjem" za njihovu golgotu. Naprotiv.
- Muzej "Kuća Ane Frank" je nezavisna nevladina organizacija, nastala nakon što je Dnevnik Ane Frank postigao svetsku poularnost kao holivudski film, u okviru protesta grupe građana protiv plana da se kuća u kojoj se porodica Frank sakrivala sruši radi renoviranja celog bloka. Dok je ovo autentično mesto Holokausta zahvaljujući nevladinoj akciji ostalo sačuvano, nakon rata je praktično cela jevrejska četvrt Amsterdama srušena do temelja i tu su izgrađene nove zgrade i ulice. U Amsterdamu postoje Jevrejski muzej, i Muzej Holandskog pozorišta posvećen deportaciji Jevreja za vreme Holokausta. Oba pomenuta muzeja su nastala na inicijativu Jevrejske zajednice, finansira ih i vodi Jevrejska zajednica. Kuća Ane Frank je, kao što smo rekli, nevladina organizacija. U Amsterdamu ne postoji muzej Holokausta. Pre par godina Jevrejska zajednica je započela inicijativu da se u jednoj od zgrada (koja je inače bila u vlasništvu Jevrejske zajednice) napravi Muzej Holokausta. Za sada još nema dovoljno sredstava za muzej, i on je trenutno "u nastajanju". Grad Amsterdam i država Holandija do danas nisu stvorili niti inicirali formiranje muzeja Holokausta u Amsterdamu, u gradu u kojem je pre Holokausta živelo 80,000 Jevreja , a danas ih je manje od 4,500. Sa zvanične strane predloženo je nedavno da se izgradi jedan spomenik žrtvama Holokausta, ali trenutno traje debata jer se građani iz kraja u kojem je predviđeno da se spomenk postavi bune protiv toga da spomenik bude u blizini njihovih kuća.
- Ana Frank, devojčica koja nije rođena u holandiji nego se tu našla kao izbeglica, i gde je izneverena, izdana i uhapšena, danas je jedan od simbola Amsterdama. Dok je s jedne strane, sasvim opravdano, ova devojčica simbol hrabrosti i otpora, i simbol Holokausta, istovremeno je s druge strane predstavljena kao simbol holandske pomoći Jevrejima za vreme Holokausta, i rekao bih, i kao nekakvo "opravdanje" za "nemoć Holandije pod nemačkim nacizmom".
- Dok o Ani Frank znamo nešto više, o preostalih 104,000 priča, 104,000 pojedinačnih okolnosti pod kojim su 104,000 Jevreja iz Holandije ubijeni u Holokaustu, ne znamo mnogo.

(Od 140,000 Jevreja koliko ih je bilo u Holandiji 1941. godine, 120,000 je deportovano u logore, a od tog broja je u logorima ubijeno 104,000.)