Zašto neki logopedi i profesori stranih jezika imaju oprečna mišljenja o ranoj dvojezičnosti?

Roditelji su često zbunjeni stavovima različitih stručnjaka za jezik kada je rana dvojezičnost u pitanju. Dosta naših logopeda i pedagoga insistira na jednom jeziku barem do treće godine, dok profesori stranih jezika ukazuju da paralelno usvajanje dva jezika ne predstavlja nikakav problem za decu.

Razlozi za ovako oprečna mišljenja uglavnom su:

1) Neprecizna komunikacija: Činjenica je da će dete imati izraženije jezičke veštine na jeziku kojem je više izloženo. Ukoliko žele da dominantan jezik bude srpski, roditelji bi trebalo da osiguraju ovu dominantnost najpre kvalitetnim svakodnevnim razgovorima sa decom na srpskom, uključivanjem deteta u društvo (npr. vrtići), čitanjem knjiga primerenih njihovom uzrastu, itd. Međutim, to ne znači da će usvajanje drugog jezika oštetiti jezički razvoj deteta. Kada logopedi savetuju roditeljima da decu izlažu više jednom jeziku, neki roditelji to tumače kao poruku da odustanu od rane dvojezičnosti jer je štetna.

2) Mitovi o dvojezičnosti koji i dalje opstaju iako ih je nauka odbacila. Pogledajte: Mitovi o dvojezičnosti

3) Izvođenje pogrešnih uzročno - posledičnih veza: Kada dete kod nas ima jezičkih i drugih razvojnih poteškoća, a gleda crtane filmove na engleskom, pojedini logopedi izvode zaključak da dete ima jezički poremećaj jer je bilo izloženo drugom jeziku prerano. Rano izlaganje drugim jezicima nije uzrok jezičkih poremećaja. Problem može biti preterano sedenje ispred ekrana i nedovoljna izloženost srpskom jeziku.

4) Na pojedinim univerzitetima na kojima se školuju budući profesori stranih jezika ne postoji adekvatna obuka za praktičnu primenu znanja o ranoj dvojezičnosti. Mnogi profesori stranih jezika nemaju saznanja o tome kako se praktično razvija dvojezičnost kod dece. Praksu u okviru predmeta Metodika nastave studenti uglavnom obavljaju u osnovnim i srednjim školama u formalnom obrazovanju.

5) Neetičnost i neprofesionalnost: Pojedini stručnjaci su upoznati sa činjenicama u vezi sa ranom dvojezičnošću ali se oglušuju o njih jer im to ne donosi profit. Npr. činjenica da dete može da usvaja više jezika od rođenja u podsticajnom porodičnom okruženju neke škole stranih jezika koje rade sa malom decom vide kao pretnju. Stoga, kada govore o ranoj dvojezičnosti, spominju samo uzrast od kog oni primaju polaznike. S druge strane, neetični logopedi koji znaju da dvojezična deca imaju malo drugačiji jezički razvoj od jednojezične (što je normalno!) predstavljaju ga roditeljima kao jezički poremećaj i tako naplaćuju ono što bi dete i samo bez njihove pomoći savladalo.