<img height="1" width="1" style="display:none" src="https://www.facebook.com/tr?id=198245769678955&ev=PageView&noscript=1"/>

Zašto sam ubio Dušana?

SRBIJA

Mali Dušan mučki je ubijen na ulici

18. oktobar 2019, 4:09

Dvadeset dvije duge godine prošle su otkako je Srbija ostala šokirana viješću da je Dušan Jovanović, sedmogodišnji dječak preminuo nakon što su ga brutalno pretukla dva “skinhedsa”. Iako mnogo puta ispričana tragična priča, smrt malog Dušana Jovanovića ostala je nezacijeljena rana zbog koje će Srbija dugo patiti.

Tog osamnaestog dana oktobra, 1997. godine, trinaestogodišnji Dušan Jovanović, dječak romske nacionalnosti, preminuo je usljed brutalnog prebijanja od strane dvojice tinejdžera u Beogradskoj ulici u centru Beograda. Tražio je od oca novac za “koka-kolu” koju je jako volio, a nesrećni čovjek, ni ne sluteći da će sina umjesto u prodavnicu poslati pravo u smrt, dao je Dušanu pare.

Na putu do prodavnice dječaka su presreli tinejdžeri, za koje će se kasnije ispostaviti da su “skinhedsi”. Prvo su mu tražili novac, a kada je odbio da im ga preda, počeli su sa pesničenjem. Bacili su ga na pod, a udarci su se ređali jedan za drugim – šutirali su nesrećno dijete po tijelu i glavi čizmama koje su bile ojačane metalom, sve dok nije prestao da daje znake života. A on je sve vrijeme grčevito držao pare za omiljeni sok.

Mali Dušan Jovanović premunio je od posljedice preloma vrata, a sahranjen je u bijelom kovčegu dva dana kasnije uz prisustvo više stotina ljudi koji su sa raznih strana došli da se posljednji put oproste od nesrećnog djeteta. Dušanov otac, Aleksandar Jovanović, ispričao je kasnije za medije da je, vidjevši da se duže vrijeme ne vraća kući, krenuo za sinom.

– Našao sam ga da leži, glava mu je bila pognuta unazad. Tada sam viknuo: “Ko mi ubi sina?” Izašle su komšije, a ja na stepenicama nisam znao šta da radim. Utrčao sam kod komšinice, rekao joj da pozove policiju, a onda je izašla i moja žena. Rekao sam joj: “Ubili su nam sina”, a ona je počela da vrišti – ispričao je davne 1997. Dušanov otac opisujući to pakleno veče, ni ne sluteći da će nekoliko godina kasnije nestati gotovo cijela njegova porodica.

Tragična sudbina porodice Jovanović nije se zaustavila na smrti dječaka. Dušanova majka, nije mogla živi bez sina i više puta je, prema riječima Dušanove rođene sestre koja je rođena tri godine nakon njegove smrti, pokušala da se ubije.

– Nikada nije pokušala da oduzme sebi život dok sam bila u kući. Čak su kad sam se rodila svi govorili da je postala sasvim druga osoba. Međutim, nikada nije mogla da prihvati da njenog sina više nema. Nedelju dana prije nego što je oduzela sebi život, primijetili smo da je u depresiji. I jednog dana kada sam došla kući, ja sam bila ta koja sam je prva i zatekla… – ispričala je ranije za Blic Kristina Jovanović.

Tog 12. jula 2015. godine, u smrt je otišla i Dušanova majka.

– Duletu je rođendan bio 1. avgusta. Tokom svih tih 18 godina pričala je kako hoće da bude sa svojim sinom za njegov rođendan. I tako je čekala i čekala. I te posljednje godine više nije mogla. Htjela je da bude sa njim. I pored Dušana je i sahranjena.

Tada 15-godišnja devojčica, živeći pretežak život za jednu tinejdžerku, rasla je sa uspomenom na svog malog brata kog nikada nije upoznala, a pored svih nedaća koje su joj se dogodile, morala je da vodi računa i o bolesnom ocu, jer su Aleksandru bile amputirane obje noge usled teške bolesti.

Tri godine nakon svoje supruge i preminuo je i Aleksandar, a mlada Kristina ostala je sama da se bori sa surovim životom i neizmjernom tugom.

– Htjela bih da se o Duletu snimi dokumentarni film, da se nikada ne zaboravi njegova tragična smrt – zaključila je tada Kristina Jovanović.

Nasilnici osuđeni

Milan Čujić i Ištvan Fendrik iz Zemuna osuđeni su na po deset godina zatvora i poslati su na izdržavanje kazne u Kazneno popravnom zavodu za maloljetnike u Valjevu. Nakon provedenih četiri godine u zatvoru, Fendrik je pristao za NIN da ispriča šta se dogodilo tog dana.

– Bio sam siguran da je cijeli svijet moj. Tada nisam ni razmišljao o tome da čovjek ima pravo na sopstvene ideje, ideologiju, sve dok ne ugrožava druge. Taj period mog života koji je bio zaokupljen takvim zanosom, ostavlja trag. Neizbrisiv. Dosta je teško to sve totalno prevazići, ali ja se trudim da prevaziđem. Iskreno bih volio da nemam nijedan procenat starog sebe što se toga tiče – rekao je Fendrik za NIN.

Dušana više nema, a njegove ubice odavno su na slobodi.

Jovanovića (13) iz Beograda brutalno su na današnji dan prije 22 godina ubili pripadnici ultradesničarskog pokreta "skinhedsi", samo zato što je Rom.

Njegovi dželati, Milan Čujić i Ištvan Fendrik iz Zemuna, koji su tada imali svega po 17 godina, presreli su Dušana 18. oktobra 1997. godine u Beogradskoj ulici, dok je išao ka obližnjem marketu da kupi sok. Počeli su da ga udaraju pesnicama, a onda su ga oborili na pločnik i šutirali po glavi sve dok nije prestao da daje znake života...

Marta 1998. godine, presudom Okružnog suda u Beogradu, oni su osuđeni na po deset godina maloletničkog zatvora i upućeni na izdržavanje kazne u Kazneno popravnom zavodu (KPZ) za maloletnike u Valjevu.

Četiri godine nakon zločina, u KPZ za maloletnike u Valjevu, Ištvan Fendrik je pristao za NIN da ispriča šta se tog dana dogodilo. On je u tom razgovoru insistirao da u vreme zločina, suprotno svemu što se govorilo, on nije bio simpatizer niti član nijedne partije, pripadnik "radikalne" grupe navijača FK Rad - Junajted fors, niti nacista. Rekao je da u tom osetljivom dobu, na njegovu veliku nesreću, najbliže njegovim uverenjima bila "ta ultradesničarska orijentacija" i da je zbog toga "postao skinhed".

- Bio sam siguran da je ceo svet moj. Tada nisam ni razmišljao o tome da čovek ima pravo na sopstvene ideje, ideologiju, sve dok ne ugrožava druge. Taj period mog života koji je bio zaokupljen takvim zanosom, ostavlja trag. Neizbrisiv. Dosta je teško to sve totalno prevazići, ali ja se trudim da prevaziđem. Iskreno bih voleo da nemam nijedan procenat starog sebe što se toga tiče - rekao je Fendrik za NIN.

Kada je upućen na izdržavanje kazne u maloletnički zatvor, Fendrik je imao, kako kaže, simpatije jedne strane zatvorenika, ali druge strane nije. Sa kažnjenicima Romima nije imao problema zbog počinjenog krivičnog dela. Sa "drugom iz dela" (mladićem Milanom Čujićem koji je takođe osuđen za Dušanovo ubistvo, a koji je tada sa njim bio u KPZ za maloletnike, po sopstvenom priznanju, nakon zločina nije ostao u dobrim odnosima, ali nisu bili ni u svađi.

U KPZ za maloletnike počeli su i da rade, Čujić je bio redar grupe, a Fendrik redar zatvorskog kruga. Međutim, niko od stručnjaka u zatvoru koji rade na prevaspitavanju zatvorenika, iako uočavaju promenu, javno nisu želeli da brane stav da oni "nisu imali nameru da ubiju to dete", međutim za NIN su nezvanično govorili da oni više nisu skinhedsi. Četiri godine posle surovog ubistva, to isto je rekao i jedan od počinilaca.

- Kakav je život Dušanovih roditelja? Težak... Ne mogu da zamislim... Odnosno, mogu na svoj način. Ja mogu da se izvinim i sada i kada izađem, ali ne pomaže. Nikada nisam planirao da učinim tako nešto". A to važi i za njegove roditelje. "U porodici su jedno vreme pominjali da će moj otac da ode kod Jovanovićevih, ali mislim da je najbolje da do toga ne dođe- rekao je tada Fendrik.

On je tada dodao i da misli da su svi ljudi u suštini zli.

- Ljudi kao ljudi su u suštini zli, to kažem i za sebe. Shvatam zbog čega su takvi prema meni i ne osuđujem ih - rekao je i nastavio:

"Razmišljao sam o mogućoj osveti prema meni i mojoj porodici. Moj strah opet ništa neće promeniti po tom pitanju. Za porodicu sam bio zabrinut. Međutim, sa njima nisam imao baš najbolje odnose što se toga tiče. I da sam hteo, nisam mogao da ih zaštitim - rekao je Fendrik.

Čujiću i Fendriku je izrečena kazna maloletničkog zatvora najpre umanjena za po 18 meseci po osnovu amnestije, pa su oni na slobodu, umesto 19. oktobra 2007, trebalo da budu pušteni 19. aprila 2006. godine. Posebnim rešenjem Okružnog suda u Beogradu kazna im je dodatno umanjena, pa je Fendrik uslovno pušten na slobodu 1. aprila 2004, dok je Ćujić uslovno oslobođen 30. aprila 2004. godine.

/Blic/