<img height="1" width="1" style="display:none" src="https://www.facebook.com/tr?id=198245769678955&ev=PageView&noscript=1"/>

Zašto smo zaboravili na djecu u Pazariću? Ima li promjena 2 mjeseca nakon afere u Zavodu?

BIH

U novembru protekle godine javnost je šokiralo i potreslo ono što se dešavalo iza zatvorenih vrata Zavoda za zbrinjavanje mentalno invalidne djece i omladine u Pazariću.

21. januar 2020, 1:09

 

Fotografije djece vezane za radijatore i krevete užasnula je hiljade ljudi. Roditelji su bili zgroženi, javnost je osuđivala. 

Održano je nekoliko protesta, smijenjen je Upravni odbor. Obećano je preduzimanje konkretnih mjera, kako bi se stanje popravilo. Izgledalo je kao da su sve oči uprte u pravcu Zavoda u Pazariću. A onda je došao kraj godine. Sa njim, čini se, i kraj interesovanja za ovaj problem. 

Od pretjerane utrke za klikbejtom ostale su tek mrvice interesovanja za štićenika centra danas, ali i za pitanje ko je sada na čelu Upravnog odbora? I hoće li smjenom direktora i Upravnog odbora zaista biti bolji tretman ili je narod kao i obično samo htio da „padnu glave“?

Odgovore na ova i druga pitanja za BUKU je dao novinar Almir Panjeta, rekavši da, u utrci za klikovima, mediji u javnost skoro sve teme plasiraju na jednak način – senzacionalistički i bez analitičkog pristupa.

“To je onako kako većina publike, nažalost, danas i traži. Tako se u moru raznih tema, od toga šta je izjavio koji političar, preko zagađenja, pa do nekog ispada estradne zvijezde,  pojave i jednako brzo izgube i teme koje govore o stvarnim, životnim i velikim problemima običnog čovjeka. Takva tema je i priča iz Zavoda Pazarić, iz kojeg smo nekoliko dana gledali fotografije, javnost je tražila još fotografija, još snimaka, tražile su se ‘glave’, a ne sistemsko rješenje problema. Na kraju se desila smjena kadrova, došli su novi, a stanje je ostalo praktično nepromijenjeno.”

Panjeta dodaje kako je javnost zadovoljena, jer su “glave skinute”, ali je nažalost vrlo mali broj onih koje je zaista zanimalo hoće li I kako biti riješen problem, osim onih kojih se direktno tiče.

„Problem institucionalnog smještaja osoba s mentalnim poteškoćama može se riješiti samo sistemski, kroz više sektora i uz donošenje nekoliko zakona, što će sve skupa doprinijeti deinstucionalizaciji i transformaciji ovakvih ustanova, a većinu ili sve korisnike izmjestiti van ustanove kroz razne programe  kao što su “Život u lokalnoj zajednici uz podršku” ili donošenje zakona roditelj-njegovatelj, te brojne druge”, navodi Panjeta.

Ipak, upozorava na to da, dok nabraja konkretne mjere, vjeruje da mnogi čitaoci nisu došli do ovog dijela teksta, obzirom da prava rješenja nisu uvijek atraktivna javnosti kao kratkoročna, koja se kod nas uvijek očekuju.

“I kada su smjene potrebne i opravdane, one su samo mali dio rješavanja ovakvih problema”, zaključuje.

Upozorila je na to i Ines Kavalec, predsjednica Udruženja "Dajte nam šansu", koja je za Buku kazala da se zavod Pazarić morao dogoditi kako bismo shvatili na kakvom je nivou osviještenost našeg društva, ali i briga države o osobama s invaliditetom.

„Nakon objave fotografija uslijedila je tematska sjednica na Predstavničkom domu gdje se govorilo o Pazariću, gdje sam bila kao jedan od roditelja, ali i NVO-a na nivou Federacije. Sjednica je bila obećavajuća na određeni način, ali nakon završetka dobijamo dupli šamar, a to je da se imenuje novi v.d. Upravni odbor kao i v.d. direktorica.“

Kavalec dodaje da ne želi suditi o kompetenciji v.d. direktorice Zavoda u Pazariću, ali naglašava kako je u javnosti bilo zapaženo da je protiv nje pokrenut disciplinski postupak.

„Na taj način je poslata loša poruka da, bez obzira na to da li imamo neki prekršajni ili disciplinski postupak, bićemo visoko pozicionirani. Da smo uređena država, vjerovatno bismo gledali drugačije na te stvari i ne bismo postavljali na takve funkcije ljude protiv kojih se vode postupci.“

Dodaje da je nakon toga uslijedio sastanak vladinih i nevladinih predstavnika, na kojem je doneseno 18 zaključaka. Određeni su precizni koraci, ali i realni vremenski rokovi, što, kako dodaje Kavalec, pokazuje da niko od roditelja, bez obzira na emocije, nije očekivao rješenje preko noći.

„Od tih zaključaka do danas, došlo je do toga da imamo roditelja koji je delegiran kao član Upravnog odbora u Pazariću, što se prvi put događa. Na taj način ćemo imati pravovaljane informacije iz prve ruke, čuće se i glas roditelja, a nadamo se i uvažavati.“

Osim toga, dodaje da će doći do izmjena pravnih osnova institucija kao što je  Zavod u Pazariću. A i za to su delegirali i imenovali dva člana iz NVO sektora, koji će ravnopravno učestvovati sa predstavnicima vlasti.

„Osim toga, insistirali smo na izradi baze podataka osoba sa invaliditetom, ali i baze koja će biti napravljena na osnovu potreba osoba, a ne na osnovu dijagnoze. I tu smo delegirali i imenovali 2 člana ispred NVO koji će raditi na tome.“

Na pitanje Ines Kavalec da li su uposlili stručnjake za rad sa djecom i osobama sa poteškoćama, iz Ministarstva za socijalni rad nije stigao odgovor. 

Ona odgovor čeka već dvije sedmice, a prema informacijama kojima raspolaže, takvo nešto nije se dogodilo. Time se potvrđuje, kako dodaje, činjenica da u Pazariću radi mali broj stručnjaka, dok su veći broj zaposlenih po struci ekonomisti ili pravnici.

Kavalec zaključuje kako je važno podsjetiti da se ovdje radi o živim bićima, djeci koja trebaju njegu, ljubav, pažnju, higijenu, zdravstvenu sigurnost, medicinsku sigurnost. A to je nešto što se moglo i moralo u kratkom roku promijeniti. 

„U kontaktu sam sa roditeljima sa kojima ću ponovo tražiti sastanak sa predstavnicima vlasti Federacije BiH da vidimo dokle se došlo sa onim što smo dogovorili na našem prvom sastanku. Do nas je. Do roditelja, nevladinih organizacija, medija, hoćemo li ostati nijemi na ovo ili ćemo zajedno utjecati da se zaista mijenjaju stvari?“

Međutim, korijen problema je duboko u sistemu, upozorila je na kraju Kavalec, dodajući da sistem ne pruža podršku za porodicu koja ima člana sa teškoćama.

„Roditelji su natjerani da ostave dijete u instituciju kao što je Zavod u Pazariću, jer su već iscrpljeni i nemaju mogućnosti. A takvih je sigurno 50% slučajeva. Ne kažem da se Pazarić treba potpuno zatvoriti, ali naš cilj ne treba biti jačanje samo institucija zatvorenog tipa koje se bave kolektivnom brigom o osobama sa teškoćama. Trebamo jačati porodice osoba sa teškoćama, jer se nijedan roditelj neće lišiti svog djeteta ukoliko ima mogućnost. I vratiti što više štićenika u porodice i omogućiti im uključivanje u lokalne zajednice. Važno je da imamo kao roditelji pravo izbora. Da li želimo da dijete ostari uz nas ili da ga dajemo u Pazarić, a sistem nas trenutno tjera na samo jednu opciju.“

Upravo zbog toga trebali bismo vratiti Pazarić u fokus medija, kako bismo konačno počeli raditi na problemu prije nego bude prekasno. Kako nas ponovo ne bi šokirale fotografije i snimci iz nekog novog „Pazarića“.