<img height="1" width="1" style="display:none" src="https://www.facebook.com/tr?id=198245769678955&ev=PageView&noscript=1"/>

Zemlja raznovrsnosti: Ovo je 10 najneobičnijih nacionalnih manjina Balkana (FOTO)

Balkan

Iza svih naroda koji su protutnjali kroz ove krajeve, ostalo je neverovtno etničko botgatstvo, a ovo su najneobičniji primeri

25. oktobar 2016, 12:00

Balkan je od najdavnijih vremena bio raskrsnica Istoka i Zapada i na njemu su se sudarile brojne kulture. Iza svih naroda koji su protutnjali kroz ove krajeve, ostalo je neverovtno etničko botgatstvo. Mnogi ni ne znaju se različitih i neverovatnih etničkih grupa naziva Balkansko poluostrvo svojim domom.

Ovo su najneobičnije manjine Balkana:

1. Goranci

Goranci ili Gorani su etnička zajednica u Srbiji, vrlo slična Srbima u Sredskoj i Torbešima u zapadnoj Makedoniji. Naseljavaju region Gora, koji obuhvata opštinu Gora na krajnjem jugu Srbije, zatim deo Albanije i Republike Makedonije. Islamske su veroispovesti, a govore dijalektom poznatim kao goranski govor, odnosno srpskim jezikom (prizrensko-timočki dijalekt)

Radi se o kompaktnoj, specifičnoj zajednici koje je oformljena postepeno, dugotrajnim antropogeografsko-etnološkim procesom, čiju osnovu čini srednjovekovna pravoslavna srpsko-slovenska populacija, u simbiozi sa srodnim i drugim etnokulturnim starobalkanskim slojevima i orijentalnim uticajima, koji sa tradicionalnom kulturom i islamizacijom predstavljaju glavne komponente njene etnogeneze.

Osim slovenskih etnokulturalnih elemenata, vidljivi su vlaški, juručki i cincarski elementi i nadasve izgrađeni sasvim posebni goranski enticitet, koji je danas i te kako autentičan i prepoznatljiv. Nikada se nisu nacionalno odvajali od Srbije, bez obzira na posebnost koju im država Srbija još od Cara Dušana garantuje u srednjem veku, zatim kralj Petar I Oslobodilac i drugi.

Prema popisu stanovništva iz 2011. godine, u Srbiji (bez Kosova i Metohije) je živelo 7.767 Goranaca. Prema procenama Goranaca ukupno ima više od 60.000.

2. Pomaci

Pomaci su etnička grupa Bugara islamske veroispovesti, čiji je maternji jezik bugarski, odnosno pomaški jezik kako ga nazivaju u Grčkoj i Turskoj. Pomaci su tokom Otomanske vladavine prešli u islam. Danas ih smatraju religijskom grupom Bugara, koja pretežno živi u jugozapadnoj Bugarskoj, kao i u severoistočnoj Grčkoj i Turskoj.

Etimološko značenje reči „pomak“ najverovatnije dolazi iz slovenske reči pomagači. Ovaj naziv najverovatnije potiče iz doba turske vladavine, gde su Pomaci označeni kao kolaborativna grupa.

U 20-om veku Pomaci su doživeli više talasa asimilacije i bugarizacije od strane bugarske državne uprave. Od 1905. godine u Bugarskoj se koristi naziv Pomaci. Tokom Balkanskih ratova 1912. i 1913. godine veliki deo Pomaka je primoravan da pređe u hrišćanstvo, što je delom nakon Bukureškog mira 1913. delom poništeno. Između 1938. i 1944. godine primoravani su da prihvate bugarska imena, što se takođe ponavljalo 1950-ih i 1970-ih godina.

Bugarska statistika ih ne iskazuje posebno. Većina Pomaka se na popisu u Bugarskoj identifikuje kao Bugari islamske veroispovesti. Na popisu 2001. godine 130.000 stanovnika se tako izjasnilo, pa su u Smoljanskoj oblasti bili većina.

3. Janjevci

Janjevci su hrvatska etnička pod-grupa koja je ime dobila po Janjevu, naselju u kosovskoj opštini Lipljan. Potiču od trgovaca iz Dubrovnika koji su se u Janjevu naselili u 14. veku. Prvi put ih spominje papa Benedikt XI 1303. godine, kada je Janjevo navedeno kao sedište katoličke župe Svetog Nikole.

Zahvaljujući svojoj katoličkoj veri, Janjevci su, iako manjina na Kosovu, uspeli da očuvaju svoj identitet sve do modernog doba kada i službeno postaju deo hrvatskog etničkog korpusa. 

Egzodus Janjevaca s Kosova počinje s raspadom Jugoslavije, a posljednji talas iseljenja se odigrao nakon kosovskog rata. Nesigurnost, ali i siromaštvo su razlog što se iseljavanje nastavilo i posle okončanja sukoba. Od otprilike 8.000 Janjevaca koji su na Kosovu živeli 1991. godine, ostalo je samo nekoliko stotina.

4. Mijaci

Mijaci u Makedoniji su prema Cvijićevim etnološkim istraživanjima srpska etnička grupa, koja se danas u Makedoniji većim delom izjašnjava kao Makedonci, a manjim kao Srbi, a naseljava planinske predele Zapadne Makedonije. 

Veći deo stanovništva bavi se stočarstvom, ali postoji i veliko interesovanje za umetnost, posebno za duborez, slikarstvo, freskopis i muziku. Manastirski kompleks Sv. Jovan Bigorski ima duborez koji je unikatno urađen od strane mijačkih majstora. 

Najveća naselja su Lazaropolje, Gari, Bituše, Selce, Osoj i Sušica. Mijaci govore makedonski jezik, ali postoje i tvrdnje da su ranije stanovnici Garija govorili drugim jezikom. Danas su skoro svi pravoslavne veroispovesti. Jednom godišnje održava se svečanost pod imenom Galička svadba kada se skupljaju svi stanovnici ovih krajeva.

Druga slična etnička grupa sa područja Makedonije su Brsjaci.

5. Rusini

Rusini su istočnoslovenski narod, koji pretežno živi u zapadnoj Ukrajini, u pokrajini Zakarpatija, a ima ih ukupno oko 610.000. Delovi ovog naroda takođe žive i u Slovačkoj, Poljskoj, Rumuniji, Srbiji i Hrvatskoj. Njihov jezik spada u grupu istočnoslovenskih jezika. Rusine neki smatraju posebnim narodom, dok ih drugi smatraju delom ukrajinskog naroda.

Pored ovog imena, Rusini se u istorijskim dokumentima pominju i pod imenima Ruteni i Malorusi. Na teritoriji na kojoj danas žive Rusini (Ruteni) su se naselili negde sredinom 13. veka, premda postoji mišljenje da su ih Ugari već zatekli tamo.

Balkanski Rusini nazivaju se Panonski Rusini i pretežno žive u Srbiji (srpskoj pokrajini Vojvodini) i manjim delom u istočnoj Hrvatskoj.

6. Bosanski Poljaci

Poljaci su jedna od 17 ustavno priznatih manjina u BiH. U Bosnu su stigli togom 

Austrougarskog perioda, a naselili su se uglavnom na severu zemlje, gde su doneli brojne nove tehnologije i veštine.

Bosanski Poljaci koji su se vratili u domovinu, zadržali nešto od bosanske kulture pa se njeni tragovi mogu pronaći i danas u Poljskoj.

Tokom 1930ih u Bosni je živelo 30.000 Poljaka. Do kraja Drugog svetskog rata taj broj se prepolovio, a danas ih je ostalo oko 1000.

7. Šokci

Šokci su etnička grupa koja pretežno živi u Srbiji, Hrvatskoj i Mađarskoj. Rimokatoličke su veroispovesti. U Srbiji ih ima 1.864 (u 19. veku ih je bilo više od 20.000). Prema popisu stanovništva 2002. godine u Republici Srbiji živi 717 Šokaca, od tog broja u Vojvodini 679 pripadnika, dok je ostatak u Centralnoj Srbiji[1] Prema popisu stanovništva 2011. godine u Republici Srbiji živi 607 Šokaca.

Danas su primetnije skupine Šokaca očuvane samo u pet naselja u Bačkoj: Bački Monoštor, Sonta, Sombor, Bački Breg u Srbiji i u Santovu (mađ. Hercegszántó) u Mađarskoj. U Slavoniji i Baranji takođe postoje brojne skupine Šokaca. U Mađarskoj većinom žive u Baranji, u okolini Mohača i Pečuja, i u Bačkoj u Santovu.

8. Bunjevci

Bunjevci su etnička grupa naseljena pretežno u Bačkoj, oko Subotice, zatim u Baranji, Banatu, i Mađarskoj u čongradskoj i peštanskoj županiji. Prema popisu stanovništva iz 2011. godine, na teritoriji Srbije bilo ih je ukupno 16.706, što je činilo 0,23 % od ukupnog stanovništva zemlje.

Postoje mnoge teorije o poreklu Bunjevaca. Vuk Karadžić izneo je pretpostavku da se Bunjevci zovu po hercegovačkoj reci Buni, sa koje su doselili u Bačku. Za Bunjevce se sigurno zna, da su kao katolici došli u Bačku, u pratnji kotoličkih kaluđera, a sem toga ih u svim tadašnjim vojnim dokumentima nazivaju katoličkim Srbima. Doselili su se sa teritorije oko Svilaje i Dinare, najpre u Liku i Slavoniju, a zatim i na teritorije u kojima i danas žive.

Bunjevci se u najstarijoj mađarskoj literaturi najčešće nazivaju upravo Bunjevcima, katoličkim Racima, Ilirima ili Dalmatima. Dr Aleksa Ivić navodi da se Bunjevci u najstarijoj literaturi najčešće nazivaju katoličkim Srbima, a tek kasnije Dalmatincima i Bunjevcima.

Prošlost i poreklo Bunjevaca nepoznato je, tako reći i za njih same i za ostali svet, jer se nije nigde očuvao nikakav pouzdan podatak, koji bi u tom pogledu dao verodostojna razjašnjenja.

9. Torbeši

Torbeši su etnička grupa nastanjena u Republici Makedoniji. Oni se od strane Makedonaca smatraju delom njihovog naroda i nazivaju se Makedoncima muslimanima, dok su se ranije smatrali Srbima islamske veroispovesti. Govore makedonskim jezikom, mijačkim narečjem.

Naziv "Torbeši", prema predanju hrišćana, nastao je zbog toga što su promenili veru, po jednima za torbu urde, a po drugima za torbu brašna. Međutim, prema turskim izvorima, ime torbeš dolazi od persijske reči torbekeš što u bukvalnom smislu znači torbar, torbarenje. Prema ovome taj naziv su dobili jer su se bavili torbarenjem, prodavali po ulicama halvu, bozu i drugo.

Brojnost torbeške populacije je nepoznata jer oni nisu priznati kao posebna kategorija u Republici Mekedoniji. Zbog toga se uglavnom izjašnjavaju kao pripadnici turskog naroda, zatim albanskog, a u manjoj meri kao Makedonci. Samo se u Rekanskoj oblasti popisuju kao Makedonci. Prema nekim procenama ima ih nekoliko desetina hiljada. Većinom su koncetrisani u zapadnom delu zemlje. Takođe, ima ih i u istočnom delu Albanije.

10. Aškalije

Aškalije su etnička zajednica, koja pretežno živi u Srbiji, uglavnom u autonomnoj pokrajini Kosovo i Metohija. Većinom su islamske veroispovesti, a govore albanskim jezikom, koji čini poseban ogranak indoevropske porodice jezika.

Iako su pretežno nastanjeni na Kosovu, deo Aškalija se, kao raseljena lica sa Kosova i Metohije, naselio i u druge delove Srbije, naročito u Novi Sad, gde su 1998. godine osnovali Maticu Aškalija, prvu organizaciju stvorenu sa ciljem očuvanja i negovanja nacionalne kulture Aškalija.

Prema popisu stanovništva iz 2002. godine u Republici Srbiji (bez Kosova i Metohije) bilo je 584 pripadnika aškalijskog naroda, a na popisu 2011. godine kao Aškalija se izjasnilo 997 lica. Dok na Kosmetu živi 15.436 Aškalija, prema popisu iz 2011. godine koji su organizovale privremene institucije samoproglašene Republike Kosovo.

Aškalije su ranije smatrani delom romskog naroda, ali su od strane države Srbije priznati kao poseban narod (prvi put su iskazani kao zasebna nacionalnost na popisu iz 2002. godine). Postoji više mišljenja o njihovom poreklu.

Prema jednom mišljenju, Aškalije su potomci albanizovanih kosovskih Roma, dok su prema drugim tvrdnjama, oni poreklom ili iz Irana (odakle su se doselili na Balkan u 4. veku), ili sa područja Palestine odnosno iz grada Aškelona u današnjem Izraelu (od čega je i nastalo ime Aškalija).

Romi tvrde da su Aškalije u stvari deo Roma, Balkanski Egipćani tvrde da su u stvari deo njihovog naroda, dok same Aškalije smatraju da i jedni i drugi hoće da ih asimiluju.