Uključenost žena u politiku jedan je od preduslova demokratizacije društva. Ako se uključenost shvati kao deklarativno popunjavanje političkih pozicija pripadnicama ženskog pola, mogao bi se steći utisak da procesi demokratizacije u BiH na tom planu i ne teku tako loše. Glasovi i lica žena političarki nisu sasvim nečujni i nevidljivi. Ali, da li je to dovoljno i zadovoljavajuće? Da li je broj žena koje se nalaze na odlučujućim pozicijama dovoljan? Sva istraživanja pokazuju da nije i da broj žena koje aktivno učestvuju u političkom životu mora povećati.
Podsjetimo da su na nedavnim opštim izborima 2014. građani BiH morali da izaberu 635 predstavnika za različite nivoe vlasti u BiH od ukupno 8.000 kandidata. Za zemlju od 3,8 miliona stanovnika ti brojevi su sami po sebi uznemirujući jer pokazuju komplikovanost političkog sistema, ali još više zabrinjavaja rodna nejednakost koja je prisutna u našem društvu.
Od 635 izabranih predstavnika samo su 19,2% (122) žene. Iako postoje varijacije kad su u pitanju različiti nivoi vlasti, nijedna skupština nije prešla prag od 26%. Možda BiH ima previše izabranih zvaničnika, ali je među njima premalo žena.
Istraživanja pokazuju da žene u BiH nisu ravnopravne sa muškarcima u ostvarivanju prava učešća u političkom i javnom životu. Ranije iskustvo govori da žene nisu imale snažniji politički uticajj čak ni u komunističkom periodu, te da njihovo prisustvo u političkim tijelima nije imalo veći politički značaj. Ovo i danas nastavlja prizvoditi posljedice, uključujući ograničene mogućnosti političke participacije žena kao i participaciju kroz puko prisustvo bez političkog utjecaja.
Iako prema Zakonu o ravnopranosti polova u BiH treba da najmanje 40 posto žena učestvuje u vlasti, već godinama svjedočimo da je njihov udio u vlasti minimalan. Na primjer u FBiH od 68 kantonalnih ministara samo je osam žena, dok u u Vladi Tuzlanskog kantona sjedi samo jedna žena ministrica.
Zakon o ravnopravnosti polova na neki način primorao je političke stranke da na svojim listama imaju minimalno 40 posto žena, ali razna istraživanja pokazuju da udio žena u zakonodavnoj vlasti ne prelazi 20 posto.
Udio žena u izvršnoj vlasti znatno je manji i od udjela u zakonodavnoj te je dosta ispod onih 40 posto koje predviđa Zakon.
Najmanje žena ima u Vladi ZDK u kojoj od 10 ministarstava nema ni jedne žene. U Vladi KS koja ima 12 ministarstava samo su dvije žene. U Vladi BPK Goražde je samo jedna žena, dok se u Vladi ZHK našlo mjesta za dvije žene od ukupno devet ministarstava. I u vladama Tuzlanskog, Unsko-sanskog i Kantona 10 nalazi se po jedna žena.
Dženana Alađuz, direktorica Udruženja Infohouse kaže da nije zadovoljna brojem žena koje su aktivno uključene u politički život u BiH.
“Sramotan je postotak žena koje su dobile ‘dozvolu’ od svojih partijskih lidera da pokažu šta znaju i mogu te eventualno dobile neko ministarsko mjesto ili poziciju u državnoj službi. Većina žena se konstantno suočava sa opstrukcijama ne samo od strane glasača/ica već i od samih organa stranke kojoj vjeruju. Pogledajte sad kako izgledaju sastavi vlada na svim nivoima. Ako pogledamo kantonalne vlade u njihovom sastavu najčešće nema žena a oni mandatatri koji se osjećaju izuzetno ravnopravno uključe čak 3 žene i to po mogućnosti u najsiromašnije portfelje”, kaže za BUKU Dženana Alađuz.
Ona ističe da su žene ravnopravne i po zakonu i po logici stvari, pa bi tako trebale imati priliku da ravnopravno učestvuju u političkom životu. Tri su ključna razloga, smatra ona, za povećanje političke participacije žena: demokratsko pravo, korištenje resursa i interesno zastupanje.
“Ignorirajući žene društvo gubi jer ne koristi kapacitete, znanja i druge resurse doslovno polovine stanovništva Kako je moguće da se izuzetno važne odluke o nama, našim životima, porodicama, donosi bez prisustva i bez glasa više od polovine stanovništva? Kako se desilo da su žene kao većina postale manjina? Pogledajmo oko sebe države koje vode žene, one su puno moćnije i ekonomski i društveno. Švedska, Njemačka...samo su neki od primjera. BDP tih zemalja i naš BDP ne mogu se porediti. Ako to nije dovoljno ne znam šta bi bilo”, objašnjava Alađuz.
Iako prema Zakonu o ravnopranosti polova treba da najmanje 40 posto žena učestvuje u vlasti u BiH, ali ovaj broj čini se i dalje nedostižan, a Dženana Alađuz kaže da je to tako zato što oni koji donose odluke kome će dodijeliti mandate nakon izbora ne snose posljedice.
“Pogledajte našu stvarnost - poštivanje Zakona o ravnopravnosti spolova počinje i završava sa izbornim kandidacijskim listama zato što će CIK poništiti ili vratiti svaku listu koja ne poštuje zakonsku odredbu o prisustvu minimum 40% manje zastupljenog spola. A nakon izbora i saopštavanja rezultata/broja osvojenih mandata koje stranke mogu raspoređivati kako hoće niko više ne prati niti sankcionišete”, kaže naša sagovornica.
Dodaje da tako imamo situaciju da pobjedničke stranke naprave ovakav raspored mandata:
• SDA 110 mandata /17 za žene (Ž)
• HDZ (u okviru koalicije) 68/17 Ž
• SBB 56/13 Ž
• DF 46/17 Ž
• SDP 43/4 Ž
• SNSD 38/8 Ž
• i HDZ 1990 25/7 Ž
“Vidite li pozitivne pomake kad govorimo o uključenosti žena u politiku? Koji su to primjeri”, pita se Dženana.
Ističe da je do 2014. godine odlično radio Klub parlamentarki FBiH koji je uspio donijete neke izmjene i dopuna zakona o porodičnom nasilju i zaštiti, te nametnuti mnoge teme za rasprave koje se do njihovog formiranja nisu ni spominjale. Nada se da će i novi saziv Kluba nastaviti taj rad. Ostali pozitivni primjeri su, kaže ona, nažalost individualni.
“U našoj politici je žena prepuštena sama sebi niti ima podršku svoje stranke niti većine drugih kolegica”, kaže Alađuz.
Kada je riječ o problemima žena u politici Dženana Alađuz smatra da je najveći onaj koji se odnosi na nedostatak podrške unutar svoje stranke.
“Ako nema podrške neće imati ni sredstava za medijsku promociju tokom predizborne kampanje što uzrokuje da izuzetno malo ljudi ima svijest o tome ko je ona i za što se bori, što rezultira time da niko ne glasa za nju jer i ne zna da postoji. Što naposljetku daje lažni alibi svim onima koji misle da ženama nije mjesto u politici”, kaže ona.
Situacija se u ovoj sferi može popraviti promjenom stranačkih dokumenata i orijentacija.
“Ove godine zahvaljujući podršci Fondacije Heinrich Boell nastavićemo našu priču i nastojanja da utičemo na izmjenu stranačkih dokumenata i da otvorimo više prostora za njih jer duboko vjerujemo da Ravnopravnosti nije samo ženska stvar! Priča o ženama iz ugla stranaka očito je priča o odsutnosti. A ako je i primijećena, onda je svedena na reproduktivnu ulogu. Biti majka njena je najviša društvena uloga kojoj treba težiti. A ako napuni 40 godina i više, te ako slučajno živi na selu, ima stranaka koje će joj pružiti i psihološku pomoć. Interesantno je da, osim jedne stranke koja spominje mogućnost abortusa kao ljudsko pravo žene, ne postoji veća razlika u stavovima o ženama unutar njih. Laički govoreći, kad bi se njihova politička orijentacija prosuđivala po mišljenju o ženama/prostoru koji im otvaraju, ne bi se moglo sa sigurnošću reći koja stranka je desna, lijeva ili partija centra”, kaže naša sagovornica i napominje da su žene čak i većina čak i u članstvu stranaka – to je moć koje moramo postati svjesne i početi je koristiti”, kaže Alađuz Dženana.
Sve dok svi, pa i najveći politički “igrači” ne shvate važnost uključivanja žena u politiku bitnijih pomaka u političkom životu naše zemlje neće biti. Da bi BiH bila država za sve njene građane, prije svega, treba da postoji veća uključenost žena u politiku, jer žene čini više od 50 odsto izbornog tijela.
Na kraju važno je istaći da žene u BiH trebaju iskorisiti svako raspoloživo zakonom dozvoljeno sredstvo da bi ostvarile svoja prava, zaustavile diskriminaciju i okončale nasilje zasnovano na polu. Kao najbolje sredstvo prema ostvarivanju tog cilja imaju Zakon o zabrani diskriminacije i Zakon o ravnopravnosti polova.
Autorka teksta Maja Isović
Ovaj tekst je napisan u sklopu programa “Promocija žena u politici”, koji podržava britanska fondacija “Westminster Foundation for Democracy”.
