Ovo poglavlje se kontekstualno osvrće na društvene, ekonomske, političke i kulturne prilike, te svakodnevni život u Socijalističkoj Republici Bosni i Hercegovini (SRBiH), odnosno Socijalističkoj Federativnoj Republici Jugoslaviji (SFRJ) po završetku Drugog svjetskog rata pa do kraja osamdesetih godina, sa posebnim naglaskom na žensko pitanje i položaj žena. Pažnja će se posvetiti ranim socijalističkim naporima i zakonodavnim mjerama za ravnopravnost spolova i emancipaciju žena, kao i cjelokupnom društvenom napretku za vrijeme socijalističke vlasti. Pitanja pozitivnih i negativnih implikacija ovog napretka po život žena propitivat će se iz feminističke perspektive. Za čim su žene žudjele, čemu su stremile, čemu se nadale i za šta se borile, da li su uspjele dosegnuti ravnopravnost sa muškarcima u periodu bratstva i jedinstva – samo su neka od pitanja kojima će se posvetiti posebna pažnja. Kako je pitanje obrazovanja žena bilo posebno važno u ovom periodu, ovoj temi će se posvetiti posebna pažnja, kao i doprinosu žena nauci. Pregled prilika kad su kultura i umjetnost u pitanju, posebno književnost, slikarstvo, pozorište i film daje se kroz predstavljanje rada određenih žena u ovim oblastima. Napominjemo da su i u ovom poglavlju spomenute samo neke od žena koje su se svojim djelima, radom i ostvarenjima istakle u toku socijalističkog perioda BiH.
Ubrzana emancipacija
Nakon pobjede antifašizma i partizanskog pokreta, poslijeratni period u SRBiH, kao i u čitavoj SFRJ, označio je početak masovnih i značajnih društvenih, političkih i ekonomskih promjena. Promjene su se ticale iskorjenjivanja zaostavština Kraljevine Jugoslavije – kako u političkom i ideološkom tako i u društvenom segmentu – ali i urbanizacije i emancipacije ruralnih jugoslavenskih sredina i stanovništva, te industrijalizacije i uopće izgradnje socijalističkog društva i ratom devastirane zemlje. Socijalistički sistem se, kao jednopartijski sistem, u velikoj mjeri oslanjao na tekovine i mit o partizanskoj borbi protiv fašističke okupacije (1941–1945), ali i na tri potporna stuba – samoupravljanje, pokret nesvrstanih i bratstvo i jedinstvo. Samoupravljanje se odnosilo na slobodan, radnički, samoodrživ i progresivan sistem; pokret nesvrstanih je postavio Jugoslaviju između SSSR-a i Amerike i udružio je sa ostalim zemljama tog pokreta; bratstvo i jedinstvo se odnosilo na politiku promocije harmonije među nacionalnim grupama i republikama Jugoslavije.
Promjene koje su uslijedile nakon Drugog svjetskog rata uveliko su se ticale i žena i njihovog položaja i prava u državi. Nova prava koja su žene Jugoslavije stekle u socijalističkom vremenu zapravo su same osvojile, prije svega ravnopravnim učestvovanjem u Narodno oslobodilačkoj borbi (NOB). Ta osvojena prava su nakon rata ušla i u zakonodavstvo čime su žene stekle i formalni državni podsticaj i ohrabrenje za emancipaciju i ravnopravnost s muškarcima. Pitanje kojim ćemo se baviti u ovom poglavlju jeste da li su, osim teoretski, žene Jugoslavije pa tako i žene BiH, i u praksi uživale ravnopravnost sa muškarcima ili socijalizam nije uspio da riješi pitanje žena Jugoslavije.
Kao što je prikazano u prethodnom poglavlju, učešće žena u NOB-u bilo je veoma značajno. Hrabrost i odlučnost žena učesnica u NOB-u, kako partizanki tako i onih koje su doprinosile na druge načine, kao što su bolničarke, kurirke, ilegalke itd., u velikoj mjeri su doprinijele borbi protiv fašizma i borbi za svijet koji će biti bolji za njih i njihovu djecu. Ravnopravnost žena je svakako bila i dijelom komunističke ideologije. Kako je i sam Lenjin isticao, ne može biti socijalističkog pokreta ako ogroman dio radnih žena ne uzme u njemu široko učešće. (…) Nama je potrebno da žena – radnica postigne, ne samo pred zakonom već i u životu, jednakost sa muškarcem – radnikom. Zato je potrebno da žene – radnice uzimaju sve više učešća u upravljanju preduzećima i u upravljanju državom. Podrška i pohvala ženama je stigla i sa samog političkog i vojnog vrha, od Josipa Broza Tita, koji je istakao zasluge žena Jugoslavije i napomenuo da mora doći i do promjene položaja žena u zemlji:
(...) žene Jugoslavije, koje su u ovoj borbi sa takvim samoprijegorom dale takve žrtve, one što tako uporno stoje u prvim redovima Narodnooslobodilačke borbe, imaju pravo da ovdje, danas, jedanput zauvijek, utvrde jednu činjenicu: da ova borba mora donijeti ploda i za žene naroda Jugoslavije, da nikada više niko neće moći istrgnuti te skupo plaćene plodove iz njihovih ruku!
Antifašistički front žena (AFŽ) bio je isključivo ženska, masovna organizacija koja je skupila i kanalisala žensku energiju za unapređenje položaja žena u društvu. AFŽ je bila svojevrsna škola u kojoj su žene naučile da budu aktivne u javnom i političkom životu zemlje. Rad se odvijao pod rukovodstvom Komunističke partije Jugoslavije i bio je oslonjen na temeljna opredjeljenja da su žene ravnopravne sa muškarcima u svim segmentima života i rada. Nakon rata, u junu 1945. godine održan je Prvi kongres AFŽ-a Jugoslavije u Beogradu, kada su identifikovani osnovni ciljevi rada ove organizacije. Kako je utvrđeno, ciljevi su se prvenstveno odnosili na obnovu i humanitarne aktivnosti, ali su doneseni i zadaci o prosvjećivanju i opismenjavanju ženske populacije. U poslijeratnom periodu, AFŽ je dakako imao i veliku emancipatorsku ulogu. Kako se navodi u knjizi Ivane Pantelić Partizanke kao građanke, AFŽ je imao tri važne emancipatorske uloge: mobilisanje žena radi obnove, opismenjavanje i prosvjećivanje žena, podsticaj za izgradnju obdaništa, zahvaljujući čemu su žene dobile mogućnost da se zaposle i tako steknu suštinski značajnu ekonomsku samostalnost. AFŽ je bila osnovna organizacija oko koje su se združile mnoge žene, i aktivno je radila na uključivanju žena u društveni i politički život te na ohrabrivanju i podsticanju žena da istupe iz dotadašnjih matrica, koje su bile tipične za patrijarhalne tradicionalne sredine.
Veliki broj većih i bitnijih pozicija u AFŽ-u bio je dodijeljen bivšim partizankama koje su, u periodu poslije rata, služile kao modeli za emancipaciju ostalih žena a pogotovo žena iz ruralnih sredina. Politika AFŽ-a bila je i ohrabrivati, poticati i osposobljavati žene na samostalan rad i neovisnost te potaći žene da se drugačije odnose prema radu. AFŽ je isticao i da udaja nije jedini smisao ženinog života. Iz ovih navoda se jasno vide emancipatorski i feministički postulati po kojima je AFŽ radio.
AFŽ je imao i svoju štampu koja je bila jako oružje za širenje ideološkog plana socijalističke Jugoslavije.
U periodu od 1942–1944, u toku rata na prostorima gdje je postojao Narodnooslobodilački pokret, povremeno je štampano trideset listova (…) od kojih su za BiH bili Žena kroz borbu (AFŽ OK KPJ za istočnu Bosnu), Žena na putu slobode (OK KPJ za Hercegovinu), Nova žena (AFŽ BiH), Front slobode (AFŽ za istočnu Bosnu), Hercegovka (AFŽ za Hercegovinu). Posle oslobođenja, u Jugoslaviji je formirana jasna i čvrsta struktura AFŽ-a na lokalnom, regionalnom, pokrajinskom i saveznom nivou tako da su se listovi, čiji je izdavač AFŽ, štampali u republičkim centrima i Vojvodini. Cilj je bio da se ženama prenesu političke poruke vodeći računa o kulturološkim razlikama i specifičnostima koje je svaka republika socijalističke Jugoslavije imala. Za BiH je štampana: Nova žena (AFŽ BiH, Sarajevo, 1941–1977) (...) (Foto7 – naslovnica Nove žene)
U prvom Ustavu Federativne Narodne Republike Jugoslavije (FNRJ) 1946. godine, žene su i formalno dobile pravo glasa. U 24. članu se navodi da svi građani, bez razlike pola, narodnosti, rase, vjeroispovijesti, stupnja obrazovanosti i mjesta stanovanja, koji su navršili 18 godina starosti, imaju pravo da biraju i da budu birani u sve organe državne vlasti. Ipak, žene Jugoslavije, uključujući, dakle, i žene BiH, imale su pravo glasa i prije Ustava Federativne Narodne Republike Jugoslavije iz 1946. godine. Naime, u dokumentu pod naslovom Zadaci i ustrojstvo narodnooslobodilačkih odbora ženama je potvrđeno aktivno i pasivno biračko pravo koje su one koristile već 1941. godine u izborima za narodne odbore.
Kako navodi Godrana Stojaković, nakon donošenja člana 24. Ustava FNRJ uslijedio je sistem zakona koji je zaista utemeljio sva ta prava na ličnom, porodičnom i političkom planu. To je bio važan argument kojim se agitovalo za veće učešće žena u političkom i privrednom životu zemlje. Žene su u prvim godinama stvaranja socijalističke Jugoslavije krenule ka poziciji interesne grupe gdje su se sa jedne strane suočile sa situacijom u kojoj treba da formulišu svoje interese i da se za njih bore, a sa druge strane su postale interesna sfera, jer je bilo jasno da se obnova i izgradnja zemlje a i stvaranje jednog novog socijalističkog društva ne može desiti bez ozbiljnog aktivnog učešća žena, i tu je AFŽ odigrao nesporno važnu ulogu. Žene su se u socijalizmu izborile i dobile prostor da unutar nove ideologije aktivno učestvuju u stvaranju novog odnosa među spolovima, da uspostavljaju ravnopravnost, a AFŽ je organizovao mehanizme koji su mogli da uključe većinu žena.
Osim prava glasa, žene su u socijalizmu dobile još nekoliko važnih zakonskih mogućnosti.
Kroz zakon o braku (1946) izjednačen je položaj žena i muškaraca u braku, zakonima iz oblasti porodičnog prava iz 1947, izjednačena su prava bračne i vanbračne djece, zakonom o socijalnom osiguranju uvedeno je i osiguranje za sve rizike, što je obuhvaćalo i plaćeno porodiljsko odsustvo i ostvarivanje prava na penziju pod istim uslovima i za žene i za muškarce, iako su žene ranije odlazile u penziju. Pravo na abortus je omogućeno zakonom iz 1951, a Ustavom iz 1974. ženi se garantuje puno pravo na slobodno rađanje, a od 1977. dozvoljen je abortus bez ikakvih ograničenja do deset nedelja starosti ploda. U tadašnje jugoslovensko zakonodavstvo ugrađene su sve međunarodne konvencije koje se odnose na položaj žene.
SFRJ je 1979. godine potpisala Deklaraciju o eliminisanju svih oblika diskriminacije žena (CEDAW), usvojenu na Generalnoj skupštini UN-a, koja je stupila na snagu 1981. godine i koja se automatski prenijela i na Republiku Bosnu i Hercegovinu nakon raspada Jugoslavije.
Uloga nove vlasti nakon Drugog svjetskog rata je bila okrenuta i ka suočavanju sa ranije stečenim društvenim praksama i preobražajem društva. Posebna pažnja se pridavala ukidanju ruralnih životnih praksi i modernizaciji društva, pa se tako trebalo suočiti sa unapređenjem higijenskih praksi stanovništva, iskorjenjivanjem zaraznih bolesti koje su uzele danak, kao i prosvjećivanjem društva. Ovim praksama su najviše bile ugrožene ruralnije republike i one sa nižim standardom života, kao što su Makedonija, Crna Gora i BiH. Urbanizacija društva, odnosno velike selidbe iz ruralnih područja u gradove dovele su do preseljenja i starih navika i tradicionalnih životnih praksi u gradove i urbanije sredine.
Ekipa AFŽ-a, koja je 1952. godine sprovela zdravstveno-prosvjetnu kampanju u Zenici, je organizovala veliku akciju čišćenja grada, kuća i dvorišta, budući da se pokazalo kako je nizak standard života u mnogim radničkim porodicama rezultat neznanja žena i muškaraca. Slične akcije su organizovane i u Jajcu, Bosanskom Novom, Mrkonjić Gradu, Bugojnu i Doboju.
Nadalje, u socijalističkoj Jugoslaviji donesen je i zakon o skidanju zara i feredže i otkrivanju muslimanske žene. Stav Islamske zajednice (IZ) po ovom pitanju je bio afirmativan, a potvrdilo se da s vjerskog stajališta nije bilo nikakve prepreke za skidanje zara i feredže, te da je pokrivanje žena bio više običaj nego vjerski nalog. Prije donošenja samog zakona pitanje otkrivanja muslimanske žene je razmatrano na Drugom kongresu AFŽ-a, koji je održan u Sarajevu 1947. godine, kada je donesena rezolucija o pokretu muslimanki za skidanje zara i feredže. Ovu akciju je pokrenuo AFŽ pod direktivom Komunističke partije, a ona je imala za cilj da se muslimanske žene same organizuju i promovišu skidanje zara i feredže. Pri tom je bilo bitno da se ovaj čin uradi javno tako da ohrabri/podstakne i ostale žene da učine isto. Akcija je donijela rezultate i zaista su neke žene javnim činovima skidanja zara i feredže ohrabrile i ostale da to učine. Međutim, akcija je nailazila i na otpor, a posebno otpor muških članova porodice, kako su neke žene navodile.
Poslije Drugog svjetskog rata i socijalističke revolucije u Jugoslaviji, aktuelizovano je pitanje muslimanske ženske nošnje. Ta nošnja je okarakterisana kao prepreka emancipaciji muslimanke i zatraženo je njeno ukidanje. Akciju za ukidanje ove nošnje u BiH započeo je Antifašistički front žena (AFŽ) 1947. Na drugom kongresu AFŽ-a, održanom 13. i 14. jula 1947. u Sarajevu, donijeta je rezolucija o pokretu muslimanki za skidanje zara. (Foto8)
Godine 1950. donesen je i zakon kojim se zabranjuje nošenje, prisiljavanje ili nagovaranje žene da nosi zar ili feredžu ili na drugi način pokriva lice. Marame nisu bile zakonom zabranjene, ali će postepeno nestajati prvo u gradskim, a potom i seoskim sredinama. Kao razlog zabrane zara i feredže navodi se da se otkloni vijekovna oznaka potčinjenosti i kulturne zaostalosti žene muslimanke, da se olakša ženi muslimanki puno korištenje prava izvojevanih u Narodnooslobodilačkoj borbi i socijalističkoj izgradnji zemlje i da joj se obezbijedi puna ravnopravnost i šire učešće u društvenom, kulturnom i privrednom životu zemlje. Dakle, zar i feredža su bili viđeni kao čin potčinjenosti. Za nepoštivanje zakona predviđene su kazne do tri mjeseca zatvora ili novčana kazna do 20.000 dinara. Za prisiljavanje žene da nosi tu odjeću ili za vršenje propagande u tom smislu, predviđena je kazna lišenja slobode sa prinudnim radom do dvije godine ili novčana do 50.000 dinara. Veliku ulogu u provođenju ovog zakona imao je AFŽ, čije članice su propagandnom akcijom ali i obilaskom ruralnih sredina u SR BiH, 30 dana prije samog stupanja zakona na snagu, utjecale na žene da se otkriju.
Raskid sa SSSR-om i destaljinizacija
U periodu od 1945. do 1948. godine FNR Jugoslavija je bila na putu razvoja kao i ostale zapadne zemlje, ali je u tom periodu bila i najsnažnija zemlja istočne Evrope. Međutim, 1948. godine dolazi do sukoba sa Informbiroom (IB) zbog namjere jugoslavenskog rukovodstva da okupi balkanske i istočnoevropske države u jednu federaciju i preuzme vodstvo nad dijelom svjetskog komunističkog pokreta, što je dovelo do podozrenja Staljina i njegovog okruženja. Stoga je 1948. godine došlo do raskida između socijalističke Jugoslavije i čitavog istočnog bloka. Komunistička partija Jugoslavije (KPJ) tada je bila uzdrmana i unutrašnjim raskolima a, kako navodi Ivana Pantelić, sukob sa Informbiroom je imao velike posljedice na emancipaciju žena u socijalističkoj Jugoslaviji. Kriza koja je uslijedila dovela je do smanjenja sredstava za ženske organizacije, kao što je AFŽ, i njihove novine i časopise. Već 1951. godine, forma časopisa je promijenjena u formu običnih ženskih magazina. Oni koji su podržali Staljina bili su proglašeni neprijateljima partije i države, te su progonjeni. Sudilo im se na sudovima narodne časti, a gubitak narodne časti podrazumijevao je i gubitak biračkog prava, ostalih građanskih prava i težak fizički rad.
Žene, a pre svega bivše partizanke, bile su također progonjene tokom ovog velikog, pre svega partijskog raskola, ali i dubokog sukoba u društvu. Sukob sa Informbiroom doveo je do svojevrsne, svakako neuobičajene emancipacije, pošto su prvi put u mirnodopskom periodu žene u masi, posebno one politički aktivne, bile zatvarane i kasnije ostrakovane iz društva.
Kazne za privrženost Rusima bile su višestruke, uključujući izbacivanje iz stanova, gubitka radnog mjesta, batinanja, prisilnog razvoda, preseljenja, promjene zanimanja, do hapšenja i dugotrajnog zatočenja u logorima formiranim u pustim i surovim krajevima, po uzoru na sovjetski sistem Gulaga. Optužbe su često bile bizarne, nedokazane i lažne, a mnogim optuženicima/ama nije ni suđeno. Kako navodi Jelena Vujić, u većini slučajeva sudilo se samo višim partijskim funkcionerima. O progonu i zatvaranju žena, Vujić ističe da žene informbiroovke nikada nisu služile kazne sa muškarcima. Prvo su bile smještene u Ramskom ritu kod Požarevca, a od 1950. godine prelaze u poseban logor na ostrvu Sveti Grgur, a zatim na Goli otok. O uslovima života nakon zatvora, Ivana Pantelić ističe da:
žene koje su bile zatočene u vreme krize sa zemljama IB, imale su ogromne poteškoće da se ponovo integrišu u društvo nakon napuštanja logora. One su izgubile sva politička i građanska prava. Nije postojao način da ponovo budu primljene ni na stara radna mesta, ni u bilo koju drugu državnu službu. Baš kao i ostalim zatvorenicima, bilo im je teško da ponovo uspostave komunikaciju s okolinom. Svi su bili uplašeni a veliki broj ljudi nije želeo da ima bilo kakve veze sa bivšim zatvorenicima.
Iako se smatra da je oko 16.000 ljudi uhapšeno u Jugoslaviji (5% od ukupnog partijskog članstva) te da je bilo 413 ljudskih žrtava, Goli otok se ipak ne uzima kao logor smrti. Goli otok je bio u funkciji od 1948. do 1956. godine. Tri godine nakon Staljinove smrti 1953. godine odnosi sa SSSR-om su se poboljšali, a Goli otok je zatvoren iako se navodi da su neki zatvorenici/e oslobođeni tek 1959. godine. Raskid sa Staljinom u SFRJ je doveo i do odbacivanja nekih elemenata staljinističkog socijalizma, npr., sovjetski način upravljanja kompanijama, formalna cenzura, i poslije 1964. anatemizacija nacionalizma.
Urbanizacija i industrijalizacija – žene kao radna snaga
U teškom poslijeratnom periodu u kom su se društvo i država morali, što prije i što efikasnije, oporaviti od ratne devastacije kao i nedostataka prijeratne države – stare Jugoslavije, ali i u toku industrijalizacije države, javila se potreba za što većom radnom snagom. Po ugledu na sovjetsko iskustvo i praksu, jugoslavenski režim je Prvim petogodišnjim planom definisao razvoj teške industrije kao alfu i omegu svakog privrednog razvitka i napretka (…) za samo pet godina trebalo je povećati nacionalni dohodak za gotovo 2,5 puta. Zbog nerealnih ciljeva i manjka profesionalne i stručne radne snage, na industrijalizaciju se trošilo više sredstava nego što je bilo potrebno. Krupne investicije u jednoj dominantno ruralnoj zemlji stvorile su problem radne snage.
Tokom 1948. i 1949. godine fabrike i rudnici iz svih dijelova zemlje slali su dramatična upozorenja o nedostatku radne snage (…) seljake nije bilo jednostavno nagovoriti da postanu industrijski radnici (…) a vlasti su posebno insistirale na uključivanju žena u industriju, smatrajući seljanke i domaćice najvećim rezervama radne snage.
Najdramatičniji porast je zabilježen u BiH, gdje je broj zaposlenih žena povećan 2,5 puta.
U periodu od 1948 do 1950. članice AFŽ-a su svojim radom podržale Petogodišnji plan. Obnova zemlje, industrijalizacija i 'uvođenje žena u privredu' bili su osnovni zadaci. Žene su masovno podržale stav Tita i rukovodstva KPJ protiv IB-a. Nadalje, žene su masovno bile uključene u radne akcije na kojima su se gradile fabrike, pruge, putevi, itd. (...) radile su kao volonterke u obnovi zemlje, edukaciji stanovništva i zbrinjavanju ratne siročadi. Sretne što imaju mogućnost izaći u javnost, prvi put učiniti sebe i svoj rad vidljivim i poštovanim, one nisu postavljale pitanje plaćanja svoga rada pa su, čini se, bile i omiljena radna snaga novoga, 'poslijeratovskog' socijalističkog poretka.
Žena kao radnica i 'samoupravnica' popularna je fraza kojom se definisala 'politička' uloga žene, prvo na radnom mjestu u sklopu ekonomske i političke demokracije, a potom aktivistice u društveno-političkom radu u zajednici. Kako bi se donekle olakšale životne obaveze žena radnica, gdje se prvenstveno misli na njihove porodične i kućne obaveze kao i odgoj djece koji je bio samo ženska obaveza, socijalistička vlast je donijela i niz uredbi kojima se rješavaju pitanja djece i majčinstva i omogućava ženama da bez obzira na osnivanje porodica ostanu posvećene i aktivnostima u javnoj sferi ali i kako bi im se olakšao rad na fizički zahtjevnim poslovima. Tako Uredbom o pitanju ženskog rada u vrijeme trudnoće ili menstruacije žene su bile oslobođene rada koji zahtijeva dulje stajanje (npr. ne bi trebale biti kondukterke u tramvajima, vozovima, autobusima, ne bi trebale biti traktoristice, a predlagalo se da se ženama koje rode dvoje djece produlji roditeljski dopust). Također je postojala i Uredba o otvaranju jaslica po poduzećima. Iako je cilj ovih uredbi bio olakšati poslovanje ženama, ne možemo ne primijetiti da ih je i dalje držao u okovima bioloških okvira, te da je briga o djeci bila prepuštena isključivo ženama.
Kada se govori o pravima radnica, bitno je napomenuti da (...) su žene bile uspješne i kompetentne na poslu i da nisu osjećale da su (…) bile onemogućene u napredovanju u karijeri. Razlozi za ove stavove mogu se potražiti u teško osvojenom pravu na rad, na njihovim osjećajima prema novom sistemu kao i u (patrijarhalnom) odgoju i utjecaju njihovih porodica. Novi socijalistički poredak nominalno je izjednačio radnike i radnice u plaći, ali je i dalje podržavao podjelu profesija na tzv. muške i ženske (...) Kako P.S. Ramet ističe, prepoznata su dva problema radne prakse socijalističke žene: žene su bile skoncentrisane oko pojedinih profesija (naprimjer, tekstilna industrija) i vrlo ih je malo bilo na rukovodećim mjestima. Istraživanje iz 1980. godine ukazuje da su gotovo 80% zaposlenika/ca u socijalnim službama činile žene, te da je bilo gotovo 75% medicinskih službenica. Žene su bile i većinski radnici u hotelijerstvu, turizmu, kožnoj industriji i osnovnim školama, dok je jako malo bilo novinarki, profesorica i sutkinja. Kao razloge ovih profesionalnih podjela na ženske profesije autorica navodi da su jugoslavenski istraživači/ce istakli rizik da bi zapošljavanje žena na pojedina radna mjesta dovelo do otpuštanja muške radne snage što bi proizvelo konflikte u porodici. Ovaj navod ponovo ukazuje na patrijarhalne porodične stavove po kojima je muškarac prvenstveno zadužen da skrbi za porodicu. Očekivalo se da drugačije uređen raspored porodičnog privređivanja – onaj u kome žena radi a muž se bavi kućnim poslovima – dovede do nezadovoljstva i konflikta u porodici.
Suzana Đurić i Gordana Dragićević napominju i to da je obrazovanje i zaposlenje mlade ruralne žene bilo opstruirano od strane njihovih očeva i muževa koji su smatrali da je ženina primarna uloga ona domaćice. Ukorijenjeni tradicionalno-patrijarhalni principi i uređenja nastavili su da ograničavaju žensku emancipaciju i u vrijeme socijalizma. Dodatni problem žene radnice je predstavljalo i dvostruko opterećenje – na poslu i u kući. Uprkos naprednim zakonskim rješenjima i uspostavljanju vrtića i obdaništa za djecu, ženska uloga majke i primarne odgajateljice djece kao i one koja se brine za kuću i kućne poslove nikada zapravo nije dovedena u pitanje. Predstava jugoslavenske žene kao oslobođene i pozapadnjačene zapravo oslikava iskustvo žena srednje i više srednje klase iz urbanih sredina.
Kako navodi Irene Stiver, (...) same žene smatraju da se uspješna žena otuđuje i od žena i od muškaraca, te da uspjeh žene na poslu ugrožava njezin privatni život. Po tome je, kako se navodi u Ženskom biografskom leksikonu, moguće zaključiti da je muško poimanje prioriteta postavilo standard koji ovjerava ženinu vrijednost i pravo na konzumiranje jednakopravnosti. Socijalistički period u Jugoslaviji je, stoga, označen i nesuglasjem između ideologije proklamovane jednakosti žena i muškaraca. Kako se napominje u pojedinim dokumentima, ženama socijalističko društvo nije davalo podršku, već ih je smatralo samo zamjenom za najbolju mušku radnu snagu koja se nalazi u političkom i javnom životu, što je vidljivo i iz zastupljenosti u tijelima vlasti nakon prvih poslijeratnih izbora.
Pedesetih godina, nakon uspostave samoupravnog sistema i nakon što je postalo normativno da preduzeća pokažu pozitivan ekonomski rezultat, dotadašnji projekt državnog sistema je postao skup. Država nastavlja da finansira dio društvenog standarda, ali veliki dio spada na porodice. Potreba za velikim brojem radne snage je opala, a naročito je opala potreba za manje kvalifikovanom radnom snagom koju su činile većinom žene. Uredba o visokim dječijim dodacima i ukidanje jednog broja obdaništa i jaslica proizvelo je situaciju da se jedan broj žena vrati u kuće. Gordana Stojaković napominje i da je uvođenjem samoupravljanja i rentabilne ekonomije u uslovima nerazvijene proizvodnje došlo do smanjenja državnih subvencija za dječije ustanove i ustanove društvenog standarda, čime je jedan broj zaposlenih žena izgubio mogućnost da njihova djeca budu jeftino i bezbjedno zbrinuta. Uvođenje dječijeg dodatka 1951. dovelo je do toga da mnoge žene ostave posao.
Razvod braka
Nakon pregleda ženskog rada u socijalizmu, treba se osvrnuti i na stečeno pravo za razvod braka, koji je još jedan od faktora koji ukazuje na stepen ravnopravnosti žena i muškaraca. Nakon Drugog svjetskog rata, ravnopravnost muškarca i žene, nesumnjivo velika tekovina Revolucije, postaje jedno od osnovnih načela Ustava, bračnog prava i ostalih zakona. Trebalo je mijenjati stara patrijarhalna shvatanja o podređenom položaju žene nagomilana kroz vijekove i zadržana u svijesti ljudi. Stvaranje novih odnosa među ljudima je dug i težak proces. Bez obzira na zakonske deklaracije, oni ne mogu nastati spontano odjednom, sa promjenom društvene strukture. Stoga su razumljivi podaci koje je pokazalo istraživanje provedeno 1965. godine, a koje se odnosi na mjerenje ravnopravnosti žene i muškarca uvidom u brakorazvodne parnice: iako su žene zakonski imale pravo zatražiti razvod braka, ovu mogućnost su i dalje više koristili muškarci. Kako navodi Nermina Traljić, na području suda u Sarajevu u 1946. godini, u 322 slučaja se kao tužilac pojavljuje muž, dok u 270 slučajeva je žena tužiteljica. Razlozi za veći broj zahtjeva za razvod braka od strane muževa mogu se tražiti u ekonomskim prilikama u kojima su se žene nalazile, nemogućnost za izdržavanje djece bez muževljeve finansijske pomoći, strah od gubitka starateljstva nad djecom, duboko ukorijenjeno patrijarhalno shvatanje da je razvod braka sramota za ženu. Potom, ostali razlozi koji su legitimni za muškarčev zahtjev za razvod uključuju i nemogućnost imanja djece, za šta se krivi isključivo žena, kao i situacija da žena nije došla nevina u brak. Zaključci istraživanja tako potvrđuju da savremena porodica još uvijek nije počivala na potpunoj ravnopravnosti, pa ni u oblasti razvoda braka. Žene su se i dalje nalazile u neprihvatljivom i ponižavajućem položaju gdje su bile malo cijenjene i zapostavljene.
Slične rezultate, uvidom u brakorazvodne parnice sudova u SR BiH u 1946, 1953. te 1963. godini, navodi i Alija Silajdžić. Rezultati koje ovaj autor iznosi pokazali su da su muževi olako shvatali vjernost u braku, da su žene u mnogo slučajeva bile žrtve nasilja u porodici od strane muža ali i od strane njegove bliže rodbine, da žene nisu imale pravo na izbor partnera nego da su im partnera, odnosno muža, često birali roditelji, ali i to da su žene ekonomski bile ovisne o muževima te su se zbog toga udavale nadajući se da će ih brak izbaviti iz siromaštva. Istraživanje, također, ukazuje da su se žene borile da osnuju i očuvaju brak više od muškaraca te su u najviše slučajeva bile spremne nositi najteži teret koji im nameće život u braku i porodici i podnositi uvrede od strane muža i njegovih srodnika. Međutim, Silajdžić zaključuje i da su se žene u socijalizmu sve više borile za ravnopravnost sa muškarcima i iskorištavale svoje pravo na razvod braka kada im je bračna situacija postajala nepodnošljiva.
Žene u politici, žene u partiji
Statistički podaci o učešću socijalističke žene u politici i KPJ također ukazuju na kontradikciju teorije i prakse. Naime, 1948. godine, u toku problema sa Staljinom, KPJ na Petom kongresu potvrđuje svoju politiku ravnopravnosti žena i muškaraca. Posvećivanje pažnje politici ravnopravnosti spolova u toku krize koju je destaljinizacija izazvala makar je deklarativno potvrđivalo posvećenost KPJ da pitanja rodne ravnopravnosti ostaju na vrhu političke agende. Učešće žena u politici kao i članstvo u KPJ bili su praćeni iz godine u godinu, a problem malog broja žena u politici se napominjao. Te iste 1948. godine samo 19,9% članova partije su bile žene, a samo 9,7% žena su bile predstavnice na Petom kongresu. 1952. godine, na Šestom kongres KPJ u Zagrebu, samo šest žena je bilo u Centralnom komitetu, a njihova reprezentacija u lokalnim komitetima je opala od 1948. godine. Na Sedmom kongresu KPJ 1958, dok je ekonomija zemlje cvjetala a sistem se hvalio uspjesima samoupravljanja, problem ženskog učešća u politici i partiji je i tada istaknut. Godine 1960. samo 16% žena je bilo u partiji. Nadalje, na Jedanaestom kongresu 1978, ujedno i posljednjem na kom je učestvovao Tito, učešće žena u partiji se povećalo na 23,3%, ali je taj porast označen kao neznatan. Tito je problem rodne nejednakosti proglasio klasnim pitanjem ali su ostali delegati smatrali da je problem više ležao u primitivizmu i zaostalim religijskim praksama. Kasnije će se pokazati da je vremenom slabio entuzijazam i ideološka mobilizacija za ostvarenje rodne ravnopravnosti, te se ona na kraju svela na ponavljanje ideoloških fraza i floskula koje više nikoga nisu animirale.
Neda Božinović ističe da je problem malog broja žena u politici postajao više vidljiv tek pred izbore te da je do 1974. vidljiva tendencija opadanja učešća žena u skupštinama. Godine 1974. uveden je delegatski sistem i nova organizacija skupština, a žene postaju birane većinom u vijeća udruženog rada, društveno-politička vijeća, a najmanje u vijeća općina i mjesnih zajednica. Nakon 1990. godine, kada je uveden višepartijski sistem, broj žena izabranih u republičke skupštine bio je manji od broja iz 1958. godine.
Ukidanje AFŽ-a
U analizi Rodna perspektiva u novinama Antifašističkog fronta žena (1945–1953), Gordana Stojaković ističe da se od 1950. do 1953. počinje i okončava gašenje AFŽ-a, prouzrokovano nejasnim direktivama datim na Trećem kongresu 1950. godine. Kada su postavljena pitanja ženskog aktivizma i opterećenosti žena, Lidija Sklevicky ocjenjuje da se na Trećem kongresu odredio neprofesionalni karakter organizacije u kojoj je aktivnost uskoro postala dobrovoljna, a ranije zaposlene članice premještene ili otpuštene.
Na Četvrtom kongresu AFŽ-a, održanom 1953. godine, osim transformacije organizacije, najvažnije teme bile su položaj žena na selu i politička pasivizacija žena. Milovan Đilas na Četvrtom kongresu primjećuje da je stvarna ravnopravnost žena daleko, ali je naglasio da je jačanjem demokratije i ženske ravnopravnosti u Jugoslaviji svaka posebna politička aktivnost žena postala smetnja u ostvarivanju ravnopravnosti i aktivnosti žena. O ukidanju AFŽ-a se oglasila i Vida Tomšić na Četvrtom kongresu pojašnjavajući da je AFŽ monopolizovao društvene i političke aktivnosti žena, te da je kao takav postao neodgovarajući. Ona je kao nasljednike AFŽ-a vidjela već postojeća ženska društva koja će se direktno baviti pitanjima ženskog položaja u društvu.
Ženskom neodobravanju ukidanja AFŽ-a svjedočila je Neda Božinović koja je bila funkcionerka u KPJ i borkinja, a kasnije i sutkinja Ustavnog suda Republike Srbije. Nakon posjete jednom selu u BiH istakla je (...) da je to bio haos, da su žene bile toliko besne i žalosne kada je AFŽ ukinut, i rekle joj: Ukinuli ste nam afižu, naši muškarci svugde mogu da idu, i u lov i u kafanu, a to je bilo jedino mesto na koje smo mi mogle da idemo i gde oni nisu smeli da nam zabrane. I to ste nam ukinuli!
Karakteristično za AFŽ je bilo to da muškarci nisu mogli / smjeli ženama zabraniti odlazak na AFŽ sastanke zbog toga što je AFŽ po statutu bio dio Narodnog fronta. Stoga je veliki broj žena prisustvovao ovim sjednicama i sastancima na kojima su se osjećale sigurno, gdje su razmjenjivale ideje i mišljenja, i na koncu, gdje su se obrazovale i emancipovale te imale i političko djelovanje.
Ukidanje AFŽ-a je svakako bio veliki gubitak za žene Jugoslavije dok je važnost ove organizacije i njena uloga vremenom jenjavala i poprimala različite konotacije. Kako navodi Lydia Sklevicky u knjizi Žene Hrvatske u NOB-i, (…) nakon nekih četrdesetak godina od događaja (…) koncept afežejka, neodređen kao sifražetkinje, ima konotacije ekscentričnog relikvija – vrsta aktivistkinje koja je komična i neprilagođena. Tako je, vremenom, patrijarhalno društvo umanjilo postignuća AFŽ-a i sistematski mijenjalo tekovine i uspjeh ove organizacije. Lidija Sklevicky nadalje ističe da je AFŽ vremenom postao samo jedan sektor Partijskog rada, jedan sektor rada na Frontu. O snazi i masovnosti organizacije govori i činjenica da se gasila gotovo tri godine dok nije konačno ugašena 1953. godine.
(...) odmah posle oslobođenja, u onoj situaciji kada se Jugoslavija našla u teškom i političkom i ekonomskom trenutku i kad je trebalo preživeti i obnoviti zemlju, upravo su žene bile ta snaga obnove i u tih nekoliko ključnih posleratnih godina, kada politička oligarhija još nije bila utvrđena, AFŽ je zaista predstavljao organizaciju koja je vodila računa o uspostavi novog života za žene u socijalističkom društvu koje se gradilo.
Mjesto ukinutog AFŽ-a zauzima Savez ženskih društava, koji je pod pritiscima od 1959. do 1961. prerastao u Konferenciju za društvenu aktivnost žena. U Rezoluciji o stvaranju Saveza ženskih društava naglašeno je da je stvar ženske ravnopravnosti zajedničko društveno pitanje (…) opće borbe svih snaga socijalističkog vaspitanja masa (…) te da žene ne treba da se odvajaju u posebne političke organizacije. Dakle, bilo koja politička udruživanja velikog broja žena bila su praktično nemoguća.
Obrazovanje žena u SRBiH
Nakon završetka Drugog svjetskog rata počinje najdinamičniji period razvoja školstva u SR BiH. Cjelokupno školsko naslijeđe bilo je siromašno te je daleko zaostajalo za jugoslavenskim prosjecima. Od četiri odrasle osobe, tri su bile nepismene. Bilo je neophodno uspostaviti nove škole, obnoviti postojeće te istovremeno školovati učiteljski kadar, s obzirom da je brojno stanje učitelja/ica u SR BiH predstavljalo gorući prosvjetni problem. Stoga se prve dvije godine poslije rata najveća pažnja u školstvu posvetila opismenjavanju, otvaranju osnovnih i obnavljanju srednjih škola.
Popis iz 1953. godine ukazuje na visok procent opće nepismenosti. Kada je u pitanju stanovništvo staro 10 i više godina klasifikovano prema osnovnoj školskoj spremi, 46,2% žena je bez osnovne školske spreme, 45,2% žena ima završenu četverogodišnju osnovnu školu, dok samo 2,8% žena ima završenu osmogodišnju školu. Nepismenost je rezultat nedovoljno razvijene mreže osnovnih škola, ali i uvjerenja da ženama nije potrebno obrazovanje, odnosno da je preče izvesti na put muškarca nego ženu. Prema statističkim podacima, u SR BiH je 1973. godine bilo 672.000 nepismenih. Svaki šesti stanovnik je bio nepismen, a samo u Sarajevu ih je bilo oko 18.000. Žensko nepismeno stanovništvo je predstavljalo veliki problem. Svaka treća žena je bila nepismena. Kada je riječ o osobama ženskog spola u dobi od 10 do 34 godine, 19,93% je bilo nepismenih.
Odmah nakon završetka rata likvidacija nepismenosti proglašena je osnovnim prosvjetnim zadatkom. Prva kampanja opismenjavanja započela je 1945. godine i trebala je obuhvatiti oko 900.000 stanovnika. Među osnivačima analfabetskih kurseva bio je i Antifašistički front žena (AFŽ). Samo tokom 1946/47. godine naučilo je čitati i pisati preko 400.000 žena. Broj nepismenih koji je 1931. godine iznosio 44,6%, smanjen je 1953. godine na 25,4%, te 1971. godine na 15,1%. Od ukupnog broja opismenjenih u prvih pet godina nakon rata oko 75% su bile žene. Masovne akcije opismenjavanja trajale su do 1952. godine.
Problem predstavlja i nedovoljno razvijena mreža osnovnih škola, što se ogleda u velikoj udaljenosti od jedne škole do druge te nedovoljnom kapacitetu niza osnovnih škola da prime svu djecu sa većeg područja. Ženska djeca ne pohađaju više razrede ili napuštaju školovanje poslije petog ili šestog razreda. Pohađanje škole podrazumijeva pješačenje ili putovanje vozom po nekoliko kilometara, što također utječe na smanjenje broja ženske djece u osmogodišnjim školama. Ove razlike su najvidljivije u višim razredima osnovne škole. Problem sa obuhvaćenošću ženske djece najprisutniji je u ruralnim krajevima sa nerazvijenom privredom i bez uslova za značajniji privredni razvoj.
Ženska djeca često su završavala samo jedan ili dva razreda, a zatim se usmjeravala na kućanske poslove, čuvanje stoke i sl. Zakon o osnovnoj školi, donesen 1959. godine, nalagao je obavezno pohađanje osnovne škole svakom građaninu i građanki od 7 do 15 godina. Kršenje Zakona se u 90% slučajeva odnosilo na sprečavanje školovanja ženske djece. U svim općinskim područjima, prema podacima Zavoda za unapređenje školstva BiH, bilo je manje ženske djece. I dalje su postojale takozvane nepotpune osnovne škole sa četiri ili šest razreda u kojima je bilo 46,54% ženske i 53,46% muške djece. Samo na području Visokog u 1967. godini bilo je 2.500 djevojčica koje nisu pohađale osnovnu školu, a svake godine bi nakon završenog četvrtog razreda školu napuštalo 500 učenica. Rodna disproporcionalnost naročito je izražena u višim razredima osnovne škole, što ukazuje na tendenciju roditelja da žensku djecu ispisuju iz škole nakon što nauče osnove čitanja i pisanja.
U 1959. godini više razrede pohađa 37% ženske i 63% muške djece. U jednoj općini, školu pohađa 44 učenika i samo jedna učenica. Mnogi roditelji nisu dopuštali djeci da nastave školovanje nakon završenog četvrtog razreda, a neki su i namjerno ometali upis u prvi razred osnovne škole, te su bili upućivani sucu za prekršaje i plaćali kazne u iznosu od 500 novih dinara. U tome su se naročito isticali dobrostojeći roditelji i to, uglavnom, ženske djece. Dio roditelja je odbijao da upiše djecu u osnovnu školu zbog potrebe za radnom snagom u individualnim seoskim domaćinstvima. To je bilo naročito karakteristično za nerazvijene dijelove BiH u kojima nije bila prihvaćena ni četvorogodišnja nastava. Roditelji su smatrali da za bavljenje poljoprivredom nije potrebno osmogodišnje školovanje.
Zbog konzervativnog shvatanja da ženskoj djeci nije potrebno obrazovanje, dio roditelja je posezao za radikalnim mjerama kako bi osujetio upis ženske djece u osnovnu školu. Doktori su izdavali uvjerenja da dijete treba biti oslobođeno škole jer je nesposobno da pohađa redovnu nastavu. Roditelji su također donosili uvjerenja o bolestima i psihičkim poremećajima samo da bi izbjegli školu. S obzirom da je postojala zakonska odredba o udaljenosti kuće od škole, neki roditelji su čak konopcem mjerili tu udaljenost. Ukoliko bi roditelji ipak bili prisiljeni da pošalju dijete u školu, odbijali bi da sarađuju sa školom, kupuju školski pribor, prijetili bi djeci da ne smiju dobiti ocjenu veću od jedinice i sl. Zanimljiv je primjer ispisivanja nekoliko stotina učenika/ca iz osnovne škole na području općine Doboj 1967. godine. Iako je riječ o djeci koja su bila obavezna pohađati nastavu jer nisu bila udaljena više od šest kilometara od škole, roditelji su ih ispisali navodeći razloge poput lošeg materijalnog statusa, slabe prilike za upis u škole drugog stepena te nezainteresovanosti djece da idu u školu. Važno je napomenuti da je 95% djece bilo ženskog spola.
Jedan od načina suzbijanja predrasuda i diskriminacije ženske djece jeste putem obrazovanja budućeg naučnog kadra o humanim odnosima među spolovima. Problem jednakog gledanja na potrebu školovanja muške i ženske djece kod nas je star koliko i naše školstvo. Problem uključenja sve djece u škole trebao je biti problem i prosvjetnih radnika, a ne samo narodne vlasti. Stoga se smatra da je potrebno ukazati budućim nastavnicima/ama i odgajateljima/cama da cilj i zadaci socijalističkog odgoja ne prave nikakve razlike između pripadnika muškog i ženskog spola.
Kada je riječ o srednjim školama, veliki problem predstavlja nedovoljno razvijena mreža škola za profesionalno obrazovanje. Roditelji se teže odlučuju da žensku djecu pošalju van mjesta stanovanja zbog nedovoljnog broja internata i visoke cijene internatskog smještaja. Broj mladih uzrasta od 15 do 18 godina koji pohađaju škole drugog stupnja iznosi 37.790, od čega je 19.552 djevojaka, što je najmanji broj u odnosu na ostale republike. Djevojke sa završenom osmogodišnjom ili nedovršenom srednjom školom uključuju se na daktilografske kurseve koje organizuju biroi za posredovanje rada. Djevojke sve češće upisuju gimnazije i ekonomske škole koje se osnivaju i u manjim mjestima. Znatno se povećao broj djevojaka i u trgovačkim školama, na šta utječe sve češća promocija zapošljavanja žena u trgovini i ugostiteljstvu. Također, djevojke se opredjeljuju za medicinsku, učiteljsku, kao i administrativne škole, dok u manjem broju pohađaju tehničke škole. Tako npr. u tehničkim školama od 14.429 učenika/ca samo je 4.219 djevojaka. U poljoprivrednim školama od 7.921 učenika/ca 1.297 su djevojke. Razlozi su duboko ukorijenjeni rodni stereotipi, odnosno konzervatizam udružen sa nepojmljivom zabrinutošću da li ti poslovi odgovaraju sklonostima žena, da li su naše sredine dovoljno izrasle da prime žene na radna mjesta u poljoprivredi, da li će djevojke uspijevati na školama u kojima ima dosta matematike i fizike, jer su one sklonije narativnim predmetima i sl.
Odmah nakon rata zatvaraju se ženske stručne i ženske zanatske škole te se osnivaju prosvjetno-domaćički kursevi, a zatim i niže domaćičke škole. Prosvjetno-domaćički kursevi predstavljaju najmasovniji oblik prosvjećivanja žena u ruralnim područjima. Pedesetih godina se otvaraju niže domaćičke škole za koje je vladao velik interes. Iako nisu pružale značajniju školsku kvalifikaciju, ipak su omogućavale zapošljavanje u kuhinjama, zadrugama, bolnicama, dječijim domovima i sl. U školskoj godini 1952/53. nastava se odvija u 24 niže domaćičke škole sa 2.484 učenice. Zbog nedostatka kvalifikovanog nastavničkog kadra otvaraju se učiteljske domaćičke škole u Mostaru i Doboju. Zadatak učiteljskih domaćičkih škola bilo je obrazovanje stručnog kadra za nastavu domaćinstva u osnovnim školama, kao i za nastavu u nižim domaćičkim školama. Pohađale su ih isključivo žene. Plan i program je obuhvatao sljedeće predmete: krojenje, šivanje, ručni rad, kuhanje, nauku o ishrani, mljekarstvo, povrtlarstvo, stočarstvo i poznavanje robe. Učiteljske domaćičke škole su ukinute 1957. godine zbog, između ostalog, nedovoljnog razumijevanja za prosvjećivanje žena.
Broj žena koje upisuju visoke škole i fakultete raste srazmjerno porastu broja fakulteta i visokih škola. Od 16.978 studenata/ca 1939. godine 1.956 je bilo žena, dok je 1961. od 82.882 studenata/ca 24.891 žena. Žene upisuju pretežno nastavničke fakultete i farmaciju, dok je manji broj na pravu, ekonomiji, arhitekturi, hemijsko-tehnološkom fakultetu, medicinskom i stomatološkom. Najmanje žena u studijskoj 1957/58. godini upisuje fakultete poput poljoprivrednog, šumarskog, građevinskog, mašinskog, elektrotehničkog, itd. O dominirajućem utjecaju rodnih stereotipa i predrasuda svjedoči i podatak o 95 studenata Visoke privredne škole u Sarajevu među kojima nema nijedne žene. Evidentno je da nema većeg interesovanja za pozive koji su ranije bili nedostupni ženama, poput sudijskog ili advokatskog. Od ukupnog broja sudija/sutkinja u zemlji 1957. godine samo 8% su žene, dok advokatice čine samo 2,3% od ukupnog broja. S druge strane, u prosvjeti je 49% žena, a u farmaciji 53,8% od ukupnog broja. Poziv učiteljice, apotekarke ili doktorice smatra se humanim, brižnim i samim tim veoma pogodnim za ženu.
Obrazovni sistem reprodukuje patrijarhalne modele rodnih uloga i ne nudi mogućnost potkopavanja naslijeđenih shvatanja o ženama. Problematičan je i praznik Osmi mart koji se tradicionalno obilježava u školama i ima karakter dana majki i njene funkcije u porodici. Također, školske čitanke i dječija štampa veoma često sadrže tekstove koji potkrepljuju stereotipnu predodžbu o majci kao požrtvovanoj kućanici. Dušanka Kovačević ističe da je nužno jasnije i tendencioznije pokrenuti ovo pitanje te mlade potaknuti na razmišljanje kako bi se nove generacije djevojaka usmjerile na osvajanje što širih oblasti djelatnosti i zanimanja. Izražena je i diskriminacija kada je riječ o stipendiranju djevojaka. Mnoga preduzeća, kao i javne službe iskazuju otpor prema stipendiranju djevojaka smatrajući to nesigurnom investicijom. Njihov je stav da žene češće ne ispunjavaju obaveze, da ih udaja i materinstvo ometa da se jave na posao.
Poslije Drugog svjetskog rada dolazi do feminizacije učiteljskog poziva. Disproporcionalan broj učitelja i učiteljica naročito je vidljiv u osnovnim školama. Istovremeno, učiteljski poziv prati loš materijalni status. Vlada svojevrsni kult učiteljice, o čemu svjedoči i oda poštovanja koju piše Gavrilo Subotić, nekadašnji učitelj:
Ko god je imao dijete u školi, mogao se uvjeriti kakvu čudesnu moć nad njima ima učiteljica. Ono što roditeljski dom nije u stanju da postigne i najupornijim nastojanjem, to učiteljica postigne u toku nekoliko dana po dolasku djeteta u školu. Zar smo malo puta ostajali prosto zbunjeni uvjeravajući se koliko naše dijete voli i poštuje svoju učiteljicu. Ona je za njega i najbolja i najpametnija, pa čak (za djevojčice) i najljepša. Svi pokušaji da se dijete u nečem ispravi, da mu se nešto pokaže propadaju pred jednom njenom tvrdnjom: 'Tako nije rekla učiteljica'. Niko ne zna kao ona, nikome se ne želi tako ugoditi kao njoj!
Jedan od razloga popularizacije učiteljskog poziva među ženama zasigurno je i tradicionalno shvatanje da su odgoj i obrazovanje ženski posao.
Tržište, Ustav i studentski protesti
Po završetku rata pa do ranih pedesetih godina zbog velikih ulaganja u industrijalizaciju životni standard u Jugoslaviji je bio izrazito nizak. Kako ističe Dobrivojević, iako su novinske stupce punili tekstovi o jugoslovenskom privrednom čudu, vrtoglavom porastu proizvodnje i životnog standarda 'radnog naroda' (…) stvarnost je bila drugačija, država nije bila u stanju da potrošačima na obezbeđenom snabdevanju osigura minimalne propisane količine prehrambenih proizvoda.
Urbanizacija se ubrzano širila pa je dodatni problem predstavljalo i stambeno pitanje, ali i infrastruktura gradova koja nije mogla pratiti takav ubrzani rast. Kao što je ranije navedeno, destaljinizacija se odrazila i na privredu. Već u toku pedesetih godina nastupila je ekonomska reforma koja je bila bliža tržišnoj ekonomiji – smanjena je državna kontrola i planiranje a uveden koncept samoupravljanja. Međutim, Ante Batović napominje da je nagli ekonomski rast u Jugoslaviji u pedesetim godinama prvenstveno baziran na velikoj pomoći Zapada koja je 1960-ih došla na naplatu, a jugoslavenska ekonomija i industrija još uvijek nije bila dovoljno razvijena kako bi omogućila otplatu ovih dugova. Jugoslavija je od ruralne i zaostale zemlje do početka šezdesetih godina dostigla stepen srednje razvijene i relativno industrijalizirane zemlje. U razdoblju od 1954. do 1961. godišnji rast gospodarstva tekao je po prosječnoj stopi od 12%, dok je stopa osobne potrošnje iznosila 10% godišnje. Do 1971. godine oko 5,5 miliona ljudi je otišlo sa sela raditi u gradove, a istovremeno je i poljoprivredna proizvodnja povećana za 60% u odnosu na prijeratno razdoblje.
Vesna Kesić ističe da je sistem samoupravljanja bio izrazito rodno neosjetljiv, a žene su masovno bile isključene sa viših pozicija na kojima su se donosile odluke. Godine 1965. donose se reforme kako bi se oporavila ekonomska situacija i kako bi se država oslobodila planirane ekonomije po uzoru na sovjetske zemlje. U to doba, zbog jugoslavenskog učešća u pokretu nesvrstanih, radnici su išli u inostranstvo na rad, a studenti ostalih nesvrstanih zemalja dolazili na studije u Jugoslaviju. Ekonomskim reformama se zemlja za jedan korak približila tržišnoj ekonomiji liberalizacijom cijena i davanjem veće autonomije preduzećima te otvaranjem vanjskotrgovinskih propisa. Međutim, nakon ovoga je uslijedila ekonomska nejednakost među republikama, regijama unutar svake republike i socijalnim društvima u svakoj regiji. Nastupila je velika nezaposlenost.
Godine 1968. dogodili su se studentski protesti po uzoru na proteste u ostalim zemljama Evrope – Njemačke, Francuske, Poljske – kada su studenti i profesori blokirali fakultete i izašli na ulice protestvujući protiv korumpirane vlasti i općeg lošeg ekonomskog stanja. Protesti su počeli u Beogradu ali su se ubrzo proširili i na Zagreb, Ljubljanu i Sarajevo, a bili su prvi masovni pokret koji je uzdrmao socijalističku vlast. Studenti su isticali da su njihovi problemi isti kao i problemi radnika. Bili su prvi koji su zahtijevali javni dijalog povodom kontradikcija socijalističkog režima. Vladajuća elita je bila uzdrmana ovim masovnim ispoljavanjem nezadovoljstva što je dovelo do novih autoritativnih mjera i progona onih koji su mislili drugačije. Sve ovo je rezultovalo rušenjem vrijednosti i već osvojenih sloboda koji su Titov sistem okarakterisali kao otvoreniji od sovjetskog.
Kao odgovor na studentske proteste, zahtjeve kosovskih Albanaca 1968. godine da se Kosovu dodijeli status republike, te zahtjeve članova Komunističke partije Hrvatske i Srbije 1971. i 9172. godine za promjene strukture i načina donošenja odluka (oba pokreta suzbijena od strane Tita), u Jugoslaviji je donesen Ustav 1974. godine, koji je bio na snazi sve do raspada Jugoslavije. Novi Ustav je donesen s ciljem unošenja reformi koje su, kako se pokazalo, bile potrebne jugoslovenskom društvu te kako bi se završila decentralizacija započeta Ustavom iz 1963. Tako je novi Ustav imao za cilj i da oslabi unutrašnje političke i društvene tenzije uz održavanje monopola Saveza komunista. Na federativnom nivou, država je bila decentralizovana – izuzev vanjskih poslova, vanjske trgovine i odbrane – a odluke su prenešene na republike. Ovim su republike dobile moć veta na odluke donesene na federativnom nivou. Tito je i dalje, kroz Savez komunista Jugoslavije, imao kontrolu nad svim što se dešavalo u republikama. Međutim, kako navodi Tepavac, ovim Ustavom su potrebe Federacije zanemarene. Svaka od republika se potom počela zaduživati u inostranstvu, što je dovelo do poboljšanja životnog standarda, ali i do ekonomske krize koja se desila već 1981. godine, a koja je nastala i zbog naftne krize iz 1979. godine. Reforme koje je Ante Marković donio 1990. godine su dovele do poboljšanja i znatnog smanjenja inflacije, ali se pokazalo da su reforme došle prekasno.
Sedamdesete i feminizam drugog vala
Sedamdesete godine su u SFRJ bile značajne za žensko pitanje i feminističko organizovanje. Od ukidanja AFŽ-a pa do sedamdesetih godina, ženskom pitanju se nije pridavala neka velika važnost niti pažnja. Međutim, sredinom sedamdesetih godina, drugi val feminizma polako dolazi i u Jugoslaviju, podstaknut studentskim demonstracijama 1968. Generacija mladih i obrazovanih žena iz urbanih centara (…) činila je jezgro novog feminističkog pokreta ranih sedamdesetih (…) ove žene su imale pristup obrazovanju i zaposlenju, ali su iskusile i razliku između proklamovane ravnopravnosti žena i muškaraca i svakodnevnog života. Godina 1978. je od posebnog značaja za žene i žensko pitanje u SFRJ jer je te godine održan međunarodni skup Drug-ca – Žensko pitanje. Novi pristup? u Studentskom kulturnom centru (SKC) u Beogradu, koji je predstavljao prvi buran izlazak feministkinja na javnu scenu u socijalističkoj zemlji i prvu međunarodnu konferenciju o položaju žena u Jugoslaviji. Fokus na žensko pitanje i problem rodne podjele poslova podvučeni su domišljatim i zvučnim sloganom konferencije koji je glasio Proleteri svih zemalja – ko vam pere čarape?
Organizatorice konferencije su bile Nada Ler Sofronić (iz Sarajeva), Žarana Papić (rođena u Sarajevu) i Dunja Blažević (koja trenutno živi i radi u Sarajevu). Skupu su prisustvovale obrazovane i afirmisane žene i feministkinje iz Zagreba, Sarajeva, Ljubljane i Beograda kao i one iz Italije, Francuske i Engleske. Konferencija je ukazala na svo licemjerje režima koji je tvrdio da je u socijalizmu žensko pitanje riješeno, da su žene jednake s muškarcima i da je svako pitanje specifičnih ženskih interesa proglašavano ili buržoaskim feminizmom ili novoljevičarenjem ili jednim i drugim istovremeno.
Samoupravljačice su bile, isto kao i danas, premlaćivane između četiri zida, kao i danas, radile su na manje vrednovanim radnim mjestima, kao i danas su istiskivane sa stvarnih mjesta odlučivanja, kao i danas su bile ikebane u važnim upravljačkim tijelima i organima, kao i danas manje ili više otvoreno im je sugerisano da im je glavna zadaća kuhinja i rađanje...
Jugoslavija je u 1970-im godinama bila jedina socijalistička jednopartijska država koja je imala otvorene granice i relativno slobodan pristup stranim časopisima i programima međunarodne akademske razmjene. Stoga nije bilo iznenađujuće da se baš u ovoj socijalističkoj državi organizuje ovakva konferencija. Značaj ove konferencije je taj što se pozabavilo ženskim pitanjima i problemima kojima se niko u državi nije bavio. Tako se novi feminizam kasnih sedamdesetih razvijao u opoziciji sa državnim (zvaničnim) feminizmom koji je negirao bilo kakvu potrebu za autonominm ženskim organizacijama, smatrajući da će rešenje klasnog pitanja biti istovremeno i rešenje 'ženskog pitanja'. Poseban značaj na konferenciji su dale feministkinje razvijenog Zapada, koje su pričale gotovo istu priču, ali o tome kako je Zapad koji se toliko hvali svojom demokratijom u stvari demokratija bez žena...
Na konferenciji se raspravljalo o patrijarhatu, feminizmu i marksizmu, feminizmu i psihoanalizi, identitetu, seksualnosti, jeziku, nevidljivosti žena u kulturi i nauci, ali i o svakodnevnom životu žena, diskriminaciji žena u javnoj i privatnoj sferi, dvostrukoj opterećenosti žena, o nasilju nad ženama, o opstajanju tradicionalnih patrijarhalnih uloga uprkos normativnim rešenjima koja garantuju ravnopravnost. Prvi put je javno dat kritički osvrt na rešavanje ženskog pitanja u Jugoslaviji. Ta kritika je bila feministička, ali ne i antisocijalistička.
Interesantno je napomenuti i da je na konferenciji prisustvovao značajan broj muškaraca što je bio i jedan od razloga sporenja jugoslavenskih i zapadnih feministkinja. Osim toga, jugoslovenske feministkinje su smatrale da feministkinje sa Zapada nisu dovoljno upućene u situaciju u Jugoslaviji, dok za zapadne feministkinje Jugoslavenke nisu bile dovoljno radikalne. Još bitnije je spomenuti i da za mnoga pitanja koja su u Evropi bila od značaja (abortus ili razvod), u Jugoslaviji se zbog naprednog zakonodavstva tim pitanjima nije pridavao neki veliki značaj. Ove činjenice ukazuju na naprednost koju je jugoslavenska žena u nekim segmentima uživala za vrijeme socijalizma, pa čak i u odnosu na Zapad koji je uvijek smatran kao napredniji.
Kako Stojičić primjećuje, konferencija je iz sadašnje perspektive bila od historijske važnosti, vraćajući feminizam u javni prostor i predstavljajući prvi kritički osvrt na rješavanje ženskog pitanja u tadašnjoj Jugoslaviji, ali i zbog utjecaja koji je imala na učesnike i učesnice i dalji razvoj feminizma. Konferencija je bila medijski jako dobro ispraćena i poslužila je za udruživanje žena i kreiranje feminističkih pokreta u većim urbanim centrima Jugoslavije – u Zagrebu, Ljubljani i Beogradu i zajedničke saradnje među feministkinjama iz ovih centara. Došlo je i do uvođenja SOS telefona, za žene i djecu žrtve nasilja, u Zagrebu 1988, Ljubljani 1989. i Beogradu 1990. Godine 1987. održan je i Prvi jugoslavenski feministički skup u Ljubljani, nakon toga tri u Zagrebu i Beogradu, a posljednji je održan 1991. u Ljubljani. Ženski pokret je u ratnom periodu bio usko vezan sa antiratnim pokretima, a kritika socijalističkog sistema je nastavljena kritikom nacionalističkih država. Ipak, na ovom mjestu treba spomenuti da nisu sve feministkinje bile i antinacionalistkinje.
Ubrzana repatrijarhalizacija
Kako neki teoretičari navode, ekonomska kriza i decenijama dugi neuspjeli socijalistički procesi modernizacije bili su osnovni uzročnici rasta etnonacionalizma i nacionalizma, te u konačnici i dezintegracije Jugoslavije i pada socijalizma. Ovi procesi su imali retrogradne konsekvence na žene Jugoslavije vraćajući ih u okvire njihove biološke uloge – majke, ali i u privatni prostor – kuću.
Usponom entonacionalizma, žene gube politički značaj i sa jačanjem etnonacionalisitčke retorike postaju puko sredstvo u kandžama entopolitike, budući da su muškarci – ratnici uzdignuti na pijedestal borca za opstanak nacije. Pri tom, ekonomska kriza i politička previranja dovode do masovne nezaposlenosti koja se drugačije odražavala na muškarce i žene. (...) na mušku nezaposlenost se gledalo kao na izvor nestabilnosti koji se morao izmijeniti, dok je nezaposlenost žena postajala sve prihvatljivija te bivala opravdana od strane nacionalističkih vođa koji će uskoro doći na vlast.
Repatrijarhalizacija koja je počela u kasnim osamdesetim godinama nastavila se i nakon raspada SFRJ i kroz oružane sukobe koji su se desili u devedesetim. Emancipacija i zalaganje za ravnopravnost muškaraca i žena je zamijenjena političkim i društvenim zalaganjima za vraćanje žena u privatni prostor i reafirmaciju njene uloge majke za reprodukciju članova etnije. Kako navode Čaušević, Hrelja i Gashi, uz porast nacionalizma žene se identificiraju biološki odgovornim za nastavak određene nacije/etničke grupe što je rezultiralo inicijativama za smanjenje prava na planiranje porodice i pobačaj. Uz to, kako Ana Dević primjećuje:
U toku socijalizma, privatnu sferu su i muški i ženski disidenti smatrali zonom sigurnom za protivrežimska okupljanja. Slavljenje žena kao čuvarki tog sigurnog opozicionog prostora je, u jednom trenutku, koincidiralo sa nacionalističkim režimom predstavljanja žene kao prirodne spone između porodice i (etničke) nacije (koja se vidi kao velika/proširena porodica).
Međutim, jugoslavenske žene su bile pokorene i poražene s dva aspekta (...) s jedne strane pokorene od strane svoje nacije a sva moć im biva oduzeta od muškaraca koji vladaju; a s druge strane, žene su smatrane ultimativnom neprijateljicom od strane druge etničke grupe zbog njihovih sposobnosti 'razmnožavanja', što je dovodi u rizik direktnog nasilja (...) (...) nacionalističke ideologije u Jugoslaviji su oblikovale naciju da sliči patrijarhalnoj porodici gdje su muškarci morali braniti naciju, a žene stavljene sa strane da izvršavaju svoje reproduktivne obaveze. Tako je, kako Vojvodić primjećuje, pozicija 'emancipovane' jugoslavenske žene u devedesetima vraćena na nivoe koji su bili niži nego za vrijeme komunizma. Ženska uloga je retrogradno vraćena na onu koja dominira u patrijarhalnim društvima, a ravnopravnost koju su socijalističke žene osvojile i stekle biva brzo zaboravljena i poništena. Slika žene radnice je brzo zamijenjena slikama majke ili kurve, i u većini slučajeva slabe, pasivne žrtve.
Žene i naučni rad u SRBiH
Univerzitet u Sarajevu je razvio vrlo široku naučnu djelatnost koja je ranije počivala, gotovo isključivo, na radu Zemaljskog muzeja i Balkanološkog instituta. Uz pojedine fakultete su osnivani naučni instituti koji su funkcionisali kao organizacione jedinice za naučni rad u pojedinim oblastima. Kasnije se naučna djelatnost proširila i na druge veće centre (Mostar, Tuzla, Banja Luka i Zenica). Naučno društvo BiH (NDBiH) osnovano je 1951. godine, s ciljem unapređenja naučnog kadra i širenja naučne djelatnosti. Na temeljima NDBiH 1966. godine osnovana je Akademija nauka i umjetnosti BiH (ANUBiH) čiji zadatak je bio da vodi brigu o ukupnom razvoju nauke i umjetnosti, da organizuje naučna istraživanja i umjetničke manifestacije, da objavljuje radove svojih članova i saradnika Akademije. Zanimljiv je podatak da među predsjednicima ANUBiH nije bilo žena. Također, ni na jednom univerzitetu u BiH žene nisu birane na funkciju rektorice. Iako njihov rad nije dovoljno vidljiv, brojne međunarodno priznate naučnice i univerzitetske profesorice dale su veoma značajan doprinos u oblasti nauke i obrazovanja.
Vera Šnajder (1904–1974) bila je vrsna matematičarka i naučnica. Za vrijeme stručnog usavršavanja na Institutu Henri Poincaré u Parizu, Vera Šnajder objavljuje svoj prvi naučni rad u Comptes rendus de l'Académie des sciences. To je ujedno prvi naučni rad iz oblasti matematike koji je objavio neko iz BiH. Učestvovala je u osnivanju Filozofskog fakulteta u Sarajevu, naročito u organiziranju Katedre za matematiku, kasnije Odsjeka za matematiku, na čijem čelu je bila dugi niz godina. Vera Šnajder ušla je u historiju kao prva žena na poziciji dekanese u SFRJ. Školskih 1951/52. i 1958/59. godina postavljena je za dekanesu, a 1952/53, 1957/58. i 1959/60. za prodekanesu Filozofskog fakulteta. Bila je i predsjednica Društva matematičara, fizičara i astronoma BiH, kao i organizatorica Četvrtog kongresa matematičara, fizičara i astronoma Jugoslavije, održanog 1965. godine u Sarajevu. Objavila je i knjigu za predmet racionalna mehanika, koji je godinama predavala.
Mirjana Vuković (1948) doktorica je matematičkih nauka, autorica preko stotinu stručnih i naučnih radova (uključujući knjige, zbirke zadataka, skripte i monografiju). Bila je predsjednica Sekcije za matematiku Društva matematičara, fizičara i astronoma BiH, kao i prodekanesa za naučno-istraživački rad i obrazovanje Prirodno-matematičkog fakulteta u Sarajevu, te prorektorica za nauku, istraživački rad i obrazovanje Univerziteta u Sarajevu. Dobitnica je brojnih nagrada i priznanja, između ostalog i najveće republičke nagrade, za naučni rad u oblasti matematike, Veselin Masleša (1987).
Smilja Mučibabić (1912–2006) bila je antifašistkinja, aktivistkinja, naučnica, autorica nagrađivanih udžbenika za visoke i srednje škole. Stekla je titulu doktorice bioloških nauka na Univerzitetu u Cambridgeu. Bila je jedna od osnivačica Prirodno-matematičkog fakulteta u Sarajevu, kao i prva dekanesa (1960). Izabrana je za prorektoricu Sarajevskog univerziteta u periodu od 1963. do 1965. godine. Objavljivala je u najpoznatijim međunarodnim ekološkim i biološkim časopisima. Profesorica Mučibabić nesumnjivo zauzima mjesto među pionirima eksperimentalne i teorijske ekologije.
Jelena Đorđević (1929–1988) bila je redovna profesorica radiologije na Medicinskom fakultetu u Sarajevu, osnivačica Odjeljenja za radioterapiju Kliničkog centra Koševo i voditeljica brojnih naučnoistraživačkih projekata na Institutu za radi
