ŽENSKE PRIČE: Seksualno zlostavljanje i posljedice (ne volim sebe, gadim se sama sebi)

Vanja za Ženske priče dijeli svoje iskustvo iz ranog djetinjstva i puberteta, utkano kroz posljedice u odraslu dob.

Hana Sokolović / 21. Januar 2021

 

Seksualno uznemiravanje i zlostavljanje. Par riječi za koje je dobar dio bosanskohercegovačkog društva do prije nekoliko dana mislio da se događa tamo negdje – na Zapadu, na Istoku, gdje god, samo ne u našim kućama. A onda, iz dana u dan, sve više svjedočanstava – naše su kuće pune seksualnog zlostavljanja i uznemiravanja. Naše porodične kuće, naše obrazovne kuće, naše poslovne kuće. 

Vanja za Ženske priče dijeli svoje iskustvo iz ranog djetinjstva i puberteta, utkano kroz posljedice u odraslu dob. 

„Kao dijete sam imala raznih zdravstvenih problema, pa je tada jedini spas bila planina - provođenje što više vremena na planinskom zraku. Tako da je odlično rješenje bila baka kod koje su me slali na mjesec dana. Sa bakom je tada živio njen sin sa ženom i njihova dva sina. Stariji je bio nemiran, živahan, svađao se, a mlađeg su svi hvalili kako je dobar, vrijedan, pošten itd. Uvijek je stariji ''izvlačio deblji kraj'', a mlađem su svi vjerovali i u svemu ga branili. Ne sjećam se tačno kada je to počelo, čini mi se da sam imala 8 godina, a taj mlađi rođak je oko 7-8 godina stariji (išao je u srednju) i to je trajalo najmanje oko 4 godine (meni je sve u par slika složeno). 

Uvijek sam voljela da crtam i da budem sama u tišini, tako je i počelo... Uzimao bi stvari od mene i tražio da molim da mi ih vrati, a onda jedini uslov bi bio da ga poljubim. Sjećam se da sam mislila da je u obraz i pošla da poljubim, ali on je okrenuo na usta. Mislila sam da je greška, dok se to nije sve češće počelo ponavljati i to ljubljenje postajalo duže, odvratnije i protiv moje volje. 

Vremenom je preraslo u dodirivanje, stavljanje mene na njegov ud i tako se zadovoljavao, pa stavljao moje ruke na to. Hiljadu puta sam htjela pobjeći, ali prosto je bilo nemoguće, nisam bila dovoljno jaka da se otrgnem. Stalno sam govorila da neću, da prestane i nikad neću zaboraviti kojom jačinom me je držao i kako je stavljao ruku na moja usta da ne vrištim ili me tada ljubio... Nikad mi nije bilo jasno kako se to uvijek desi kada sam sama u kući, kada me pošalju po nešto da uzmem ili vidim gdje je sestra, trudila sam se da sve što prije završim i što prije pobjegnem vani, ali opet nisam uspijevala. Kasnije sam prihvatila da to moram istrpiti, jer znam a će proći i mrzila ga, jer sam postajala svjesnija šta radi. Rano sam i ušla u pubertet, pa sam počela i sebe da mrzim, jer je njemu to sve bilo privlačnije. Osjećala sam se užasno, bespomoćno i pitala se zbog čega ja, čak sam se i ošišala se na mušku frizuru, počela se oblačiti kao dječak da bih ga odbila, ali nisam uspijevala. Nikome nisam smjela reći, jer sam mislila da mi neće vjerovati, pošto je on ''zlatno'' dijete i mnogo stariji od mene, naravno da bi ih ubijedio da lažem (to su moja razmišljanja tada).

Kakve posljedice je ostavilo? Pa razne, a to primjećujem tek nakon 20 godina od tada. Ne volim sebe, ne volim kada mi neko kaže da sam zgodna ili lijepa, imam osjećaj da se gušim, gadim se sama sebi, ne vjerujem ljudima kada mi to kažu, posebno ne muškarcima, jer imam osjećaj da me vide samo kao seksualni objekat. Ne mogu obući ništa usko, jer me isto guši, ne želim da budem primijećena, u centru pažnje. Mnogo drugarica mi govori da zavidi na mom tijelu i da im nije jasno zašto ne nosim nešto kraće, nego se oblačim kao ''baba''. U tinejdžerskim danima sam se izgladnjivala, željela sam da što više smršam i izgubim obline. Kada god bi mi neko suprotnog pola prišao da se upoznamo, uvijek sam se sklanjala i odmicala. Tačnije, toga nisam ni bila svjesna dok me jedan momak nije pitao do kad ću ići unazad i šta želim postići sa tim. Tada sam se počela ispitivati. Prvu vezu sam imala tek sa 26 godina, ali nije dugo trajala, jer tek tada su počele vraćati slike. Druga i posljednja veza je bila nakon godinu dana, trajala je 3,5 godine. I dalje se divim njemu na ogromnom razumijevanju, pažnji i trudu, ali nikada nismo uspjeli imati odnose, jer ja psihički nisam mogla. Sve bude divno do tog ''zvaničnog'' trenutka i onda odjednom dođe taj osjećaj gdje se ja osjetim odvratnom, budem sva u grču, pa to budu strašni bolovi. Sama sam inicirala na odnose sa njim, jer sam željela, ali ipak nije moglo, na kraju je on odustao od toga, pošto ne želi da me povređuje. Vremenom smo i raskinuli (ja sam), jer sam imala osjećaj da ga samo patim sa svojim problemima. Na početku sam išla ginekologu da vidim šta se dešava, promijenila ih 4-5. Išla najboljim, ali niko nije imao vremena za razgovor i svi su rekli da se napijem, izdržim te bolove i vremenom ću se navići, ali nisam mogla to da izdržim, jer svaki pokušaj se završavao plakanjem i vrištanjem... Isto tako, ne mogu da podnesem kada neko dijete govori ''Nemoj. Prestani.'' a ta osoba ne prestaje. Nebitno da li to bilo golicanje, igranje, šta god, odjednom počnem da vičem na tu drugu osobu i ispitujem da li zna šta znači ne i ako je rekao/la ne, onda je ne! Onda svi ućute i gledaju u mene, jer nikome nije jasno šta se dešava. Na taj način su saznale mama i sestra, 15 godina nakon svega i bile su u šoku zašto sam ćutala, zašto nisam rekla nikome. Rekle su da me podržavaju u svemu šta god želim da kažem i uradim, a ja sam im samo rekla da ćute, jer mislim ako bi tata saznao da bi ga doslovno ubio. Sa tim rođakom nemam nikakav kontakt, a to je prestalo tako što sam ja prestala ići kod bake, jer nisam više željela, jednostavno sam su tu porodicu isključila iz svog života. Idem na psihoterapije i pomaže, njemu sam oprostila. Dovoljno mi je da vidim kakav mu je život sad i šta se sve dešava, prije sam bila srećna što tako prolazi, a sada ga žalim ako čujem nešto. Problem je što još uvijek ne mogu sebe da prihvatim i zavolim, ali učim se.

Moje trenutno osjećanje, nakon što masa žena počinje pričati o sličnim iskustvima je pomiješano. U šoku sam koliko ima žena kojima se to desilo, ali isto tako i muškaraca. Strašno mi je, ne mogu čak ni sve da čitam... U drugu ruku, na neki način mi je drago što se počinje pričati o tome, jer ne treba kriti, nažalost kasno sam postala svjesna toga. Ljudi treba da znaju da se to ne dešava samo u inostranstvu ili na filmovima i treba da vaspitavaju svoju djecu da nema tajni i da nemaju strah od batina, jer sam se ja bojala batina i kazni, zato sam i ćutala. Ne krivim svoje roditelje, oni su me vaspitavali na najbolji način na koji su mogli.“

A pred svima nama je još mnogo vaspitavanja. O tome kako stvarati sigurnu zonu povjerenja djeci kroz odgoj, o tome kako osposobiti pravosuđe da žene imaju povjerenja prijavljivati zlostavljanje i uznemiravanja i o tome kako senzibilizirati društvo da u svojoj kući zna reći: uz tebe sam, umjesto – šuti.

 

Ženske priče realizira MAP uz podršku programa BOLD.

 

 


Buka preporuka

Društvo

Najnovije

Posmatrajte događaje izbliza.

Prijavite se na naš Newsletter.