Za Ženske priče, progovorila je i Adna (identitet poznat autorici). Drugačiji profil osobe s druge strane, isti osjećaj bespomoćnosti i posljedice. Jer i žene mogu biti zlostavljačice. Ovo je njena priča:
„Slučaj je specifičan jer po statistici, žene su rijeđe u seksualnom prijestupništvu. Ja sam imala tad 14 godina i bila sam baš laka meta za, nekako, pridobijanje moje pažnje i ljubavi. Mi smo se upoznale na jednom susretu, ta žena je bila neko ko je kroz aktivnosti u zajednici bila jedna vrsta uzora. U mom mozgu je bilo tad jednostavnije da to prihvatiš na način da je to bila veza, i to je trajalo godinu, godinu i po. U tome je bilo – kad je bilo okej, bilo je okej, međutim, bilo je puno psihičkog zlostavljanja. Ja sam se usmjeravala na to da postanem osoba kakva je ona htjela da budem, samo da bih izbjegavala reakcije ljutnje i galame, jer nisam znala šta je okidač i uvijek sam bila puna neke paranoje – šta sam sad pogrešno napravila, šta ako ovo kažem – beskrajno analiziranje svega.
Ona je bila 14 godina starija od mene i prvi put kad se desilo seksualni kontakt ja sam govorila nemoj, boli me, da bih nakon toga doživjela reakciju – da mi to više nikad nisi rekla! Reakcija je bila grozna i nakon toga sam ja sve radila da ne izazovem takve reakcije, međutim i dalje sam ih dobivala. To naravno niko nije znao i ja to nekih deset godina nisam nikom ni rekla, jer me je bilo strah. I dan danas to zna jako mali krug ljudi koji mene okružuju i posljedice koje je ostavilo.. Trenutno kako je ova situacija doslovno mi se samo pojavljivala ta scena, imala sam samo flashbackove – nije kao PTSP, ali nikako je nisam mogla izbaciti iz glave. Konstantno, šta god da otvorim, samo to mi izbacuje. Nisko samopouzdanje, problem granica – jer su sad moje granice pređene i treba mi godina i godina psihoterapije da ja sad uspostavim svoje granice. Problem bilo kakvog suprotstavljanja autoritetu... Beskrajno analiziranje svih mogućnih situacija, nemogućnost opuštanja, u bilo kojem kontekstu. Nakon toga, kad sam bila u vezama, neposredno nakon što se to završilo, u pitanju su bili dečki. Prvom nisam dala da me dodirne uopće, a drugi me opet nastavio emocionalno manipulirati da radim stvari koje nisam željela.
Ona je znala koliko sam imala godina, znala je cijelu moju porodicu i dolazila je kod nas. Bitno je reći da su to nadasve šarmantni ljudi, koje svi vole i za koje niko nikad ne bi pomislio da su takvi, da su to. To je poremećaj ličnosti samo takav... Nije mi nikad padalo na pamet da prijavim. Nikad nikome nisam rekla, zapravo sam tek prije par godina osvijestila, odnosno nazvala stvari pravim imenom. I meni prijavljivanje ne bi bila nikakva satisfakcija, jer ne želim da se linčuje mene, moju porodicu, da mene neko žali – bilo šta takvo. Pogotovo jer je naše pravosuđe takvo kakvo jeste, cijeli sistem. Jedina satisfakcija bi mi bila da mi plaća psihoterapiju do kraja života. Apelujem na roditelje da razgovaraju sa svojom djecu, da im kažu šta je u redu a šta ne i da stvore sigurnu zonu za razgovor kako bi se ublažile sve posljedice kojima svjedočimo posljednjih dana.“
Ovo i svako drugo u zadnjih nekoliko dana ispričano iskustvo potvrda je da seksualno uznemiravanje i seksualno zlostavljanje postoje. Nisu mit ni proizvod moderne kulture, nuspojava feminizma ili bezazleni flert. Seksualno uznemiravanje je svaki dodir koji nisi željela ili odobrila, svaka aluzija na tvoju seksualnost ili tijelo koja je učinila da osjetiš neugodno, svaka radnja za koju su te ubijedili da je nužna i važna, a nije bila dio posla ili školovanja.
Zbog toga, podrška svakoj ženi, djevojci i djevojčici koja je uz strahovito grčenje u stomaku i lupanje srca pisala i pričala. Hvala svakoj ženi, djevojci i djevojčici koja je svojim riječima napravila temelje zida između drugih djevojčica, djevojaka, žena i nasilnika i nasilnica. A dio ovog, kakvog takvog društva, je još uvijek dovoljno zdrav da vas pred nezdravim brani – i to je ono što smo dužni raditi.
Ženske priče realizira MAP uz podršku projekta BOLD.
