"Zgrabio me i rekao 'nemoj vrištati, neće dugo trajati'. Imala sam samo 21 godinu..."

Gorak okus u ustima Aleksandri Đermanović ostavilo je jedno jesensko jutro koje se umjesto sasvim običnog dana studentici u Dubrovniku - pretvorilo u pakao zbog kojega i danas svijet gleda drugačijim očima 😔

BUKA portal / 29. Juni 2020
 

Idiličan studentski život u jednom od najljepših gradova na svijetu poprimio je sasvim drugu dimenziju nakon čvrstog stiska za podlakticu nepoznate muške ruke i riječi "nemoj vrištati, neće dugo trajati". Aleksandra Đermanović nije imala plan to podijeliti s ostatkom svijeta, no sjećanja stara čak 17 godina proteklih su joj se dana ponovno aktualizirala zbog muškaraca kojima su u borbi za vlast puna usta ženske maternice. Nakon izjava da se silovana žena koja zatrudni treba za daljinu odluku dogovoriti s obitelji, ako bi uopće imala pravo na tu odluku kaže – osjećala se mentalno silovanom. Danas ova hrabra 38-godišnjakinja, direktorica uspješne digitalne agencije Mediacor te vlasnica titule "50 poduzetnica koje nas inspiriraju "Women in Adria" osjećala se dužnom ispričati svoju priču.

IMALA SAM 21 GODINU. BILA JE NEDJELJA, OKO 11 PRIJEPODNE.

 

"Krenula sam na trčanje puno kasnije nego inače jer sam večer prije bila vani s cimerima. Uzela sam standardnu rutu oko Babinog kuka i natrag. Na povratku sam, u daljini, primijetila nekog muškarca kako trči iza mene. Pomaknula sam se u stranu da može proći. Nije dolazio. Još jednom sam se okrenula i prema njegovom pejsu zaključila da mu treba još nekih 20 sekundi. Počela sam hodati. Još nije prošao. Okrenula sam se... U tom trenutku me zgrabio za podlaktice. "Nemoj vrištati, neće dugo trajati.", rekao je. Potrebna je milisekunda da shvatiš što se događa. Počela sam vrištati. Trgati se iz njegovog stiska. On me pokušavao oboriti na tlo. Zapamtila sam da je veoma visok. Nabildan kao likovi koji provode x vremena u teretani. S tetovažom. Dubokim brazdama na licu, od nosa prema usnama. Plavim kratkim hlačicama koje je već uspio skinut. Dok sam vrištala "Ne, ne, pusti me" on je bio fokusiran da me što prije obori na tlo. Znala sam, ako me uspije oboriti - to je kraj. Dogodit će se. Bit ću silovana. Ako padnem na tlo, nemam nikakve šanse. Počela sam ga udarati nogama, još više se trgati. U nekoj od tih milisekundi, njegov stisak je mrvicu popustio i uspjela sam iščupati ruke. Okrenula sam se i počela trčati kao nikad u životu..." Tim je riječima započela svoju mučnu priču Aleksandra Đermanović. Tog jesenskog prijepodneva 2003. godine, dok joj je umom vladao jedino nagon za preživljavanje, uspjela je racionalno razmišljati – da mora dobro zapamtiti njegov lik kako bi ga mogla prijaviti policiji. O tome nije dvojila ni sekunde.

DOŠLA SAM DO KUĆE, PROBUDILA CIMERE, ZVALA MAMU.

 

"Mama je zvala stanodavku. Ona je govorila “"e, ne… ništa se nije dogodilo. Nećemo zvati policiju. Ma ništa ti nije bilo, samo si se malo prestrašila, što će reći ljudi?" Zvali smo policiju dok se ona hvatala za glavu 'od sramote'. Došli su, uzeli izjavu, išli smo u policijsku stanicu. Tamo sam provela popodne. Opisivala, višekratno, osobu. I tako sljedeće jutro... pregledavala fotografije. Pronašli su ga. Išla sam na standardni line-up i prepoznala ga između x osoba koje su doveli. On je naravno sve zanijekao. Išli smo na sud i dobio je tri mjeseca, uvjetno -, priča Aleksandra kojoj se danas, 17 godina kasnije, jedna scena posebno urezala u pamćenje, ona stanodavke 'ništa se nije dogodilo'.

 

Privatni album

Aleksandra Đermanović odlučila je sa svojom pričom izaći u javnost, nije mogla šutjeti na najnovija događanja u našem društvu.

 

POMISLILA SAM KOLIKO JE DJEVOJAKA U DUBROVNIKU PROŠLO KROZ SLIČNU SITUACIJU ILI ČAK BILO SILOVANO, ALI SU IM NJIHOVI BLIŽNJI REKLI DA SE NIŠTA NIJE DOGODILO, DA SU SI SAME KRIVE, DA SU IZAZIVALE.

 

"Ili, nećemo prijaviti jer se radi o susjedima, ili "znaš da je ujak šašav i blesav, nije on to tako mislio". Uistinu često razmišljam o "ništa se nije dogodilo" djevojkama i ženama. Bez obzira iz kojeg kruga dolaze napadači obiteljskog, prijateljskog ili su neznanci, ne treba osjećati bojazan za prijaviti nasilnika. Poanta prijave je očuvati svoj osobni integritet, psihološku "cjelovitost". Ako čekamo, produljujemo vrijeme oporavka i prešutno dajemo odobrenje napadaču da ponovno krene u napad, na nas ili na nekog drugog".

Godine kasnije prevladavale su strahom. Neko vrijeme spavala je s nožem ispod jastuka, izlazila iz kuće s nožem, bokserom, sprejem... osvrtala se. No unatoč tome nije prestala živjeti i uživati u životu. Hladno oružje je bilo tu da se osjeća sigurnije, ne nužno da naudi drugoj osobi. Oporavak nije linearan proces, već ima svoje uspone i padove, ali smatra da treba pokušati proživjeti traumu na ispravan način, a ne ekstrapolirati ju na svijet oko sebe.

PORAŽAVAJUĆA STATISTIKA GOVORI DA OD 20 SILOVANIH ŽENA SAMO JEDNA PRIJAVI NASILNIKA. KAKO TO PROMIJENITI?

 

Kao jedno od rješenja Aleksandra spominje javno dostupan registar svih pravomoćno osuđenih seksualnih prijestupnika, pedofila i silovatelja. "Naš sustav mora početi štititi žrtve, a ne počinitelje. Kazne trebaju biti oštrije, vrijeme provedeno u zatvoru značajno duže, a ljudi trebaju imati pravo na pristup informaciji živi li u njihovom susjedstvu takva osoba. Zločina je sve više, ranjive skupine su sve ugroženije, a mi čekamo što – da nam se dogodi Tijanin slučaj? Nužno je eliminirati ili barem pokušati maksimalno smanjiti osjećaj krivice kod žena. Bivajući odgajane u opresivnom, patrijarhalnom sustavu većina napadnutih žena misli da su one krive jer im se silovanje dogodilo. Još je gore, i prilično licemjerno, kad netko pomisli "pa zaslužila je, zašto se tako oblači?" ili bilo što u tom smjeru. Drugo, osobe koji diktiraju kako razmišljamo o spolnim ulogama i moći te koje pretežno odlučuju kako će optužbe biti hendlane su uglavnom – muškarci, koji imaju tendenciju biti empatičniji prema nasilnicima nego prema žrtvama. Sve to ima izniman psihološki utjecaj na žene, ali i klimu u društvu – zašto bi žena prijavila napad ako nasilnik neće dobiti primjerenu kaznu? Stoga je potrebno redizajnirati sustav tako da nasilnici dobiju poruku da neće biti zaštićeni. Ključnu ulogu tu trebaju odigrati – muškarci – ona većina koja nije nasilna. Oni bi trebali puno strože osuđivati devijantna ponašanja, ali se isto tako pozabaviti i vlastitim predrasudama prema ženama - smatra".

Ne vjeruje da će svojoj kćeri i sinu ostaviti bolji svijet, jer kaže, previše je faktora koji utječu na to. "Mogu im samo dati alate za preživljavanje - naučiti da budu otporniji, sposobniji, vispreniji. Za preživljavanje u ovoj zemlji, važno je i da žene iziđu na izbore".

ŽENE BI TREBALE IZAĆI U ŠTO VEĆEM BROJU NA OVE IZBORE I KAZNITI TAKVE POJEDINCE DAVANJEM GLASA BILO KOJOJ DRUGOJ OPCIJI MANJEG ZLA.

 

"Potrebno je samo pola sata. Pola sata u jednom danu da si zaustave neke tamo ljude koji u svojoj agendi imaju zapisano da zagospodare našim tijelima. Takvi ljudi i stavovi nemaju mjesto u 2020. godini. Umjesto da viktimiziraju počinitelje, oni dodatno traumatiziraju žrtve i pokazuju što misle o ženama. Demonstrirali su nedostatak empatije i nesposobnost da se ispričaju što smatram da ipak trebaju biti odlike lidera i osoba koje ciljaju na premijersku poziciju. Žene bi trebale izaći u što većem broju na ove izbore i kazniti takve pojedince davanjem glasa bilo kojoj drugoj opciji manjeg zla. U ovom slučaju zaista je svaki glas bitan jer ovaj dvojac može od lošega krenuti samo prema goremu", zaključuje Aleksandra koja je svoju borbenost naslijedila od majke.

Sa samo 27 godina zasukala je rukave i osnovala digitalnu agenciju Mediacor koja se kasnije profilirala u jednu od najboljih domaćih agencija, a među prvima je uvela i četverodnevni radni tjedan. Samo tri tjedna nakon porođaja otišla je na poslovni put u Berlin, a zahvaljujući svom radu prošle je godine postala ponosnom vlasnicom titule "50 poduzetnica koje nas inspiriraju Women in Adria".

Preuzeto sa Glorija.hr


Buka preporuka

Društvo

Najnovije

Posmatrajte događaje izbliza.

Prijavite se na naš Newsletter.