Selo Kotare nalazi se u zaljevu Northern Hawke na Novom Zelandu, a tamo živi grupa istomišljenika koji su odlučili živjeti posve u skladu sa prirodom. Radi se o 30 obitelji. Velikih prohtjeva nemaju, a najveća sreća im je kada pripremaju hranu koju su proizveli svojim rukama, od sjemenja koje brižno sakupljaju i čuvaju i životinja koje sami uzgajaju.
Oni su regenerativni poljoprivrednici koji zajedno rade na spašavanju novozelandskih biljaka koje od davnina služe za prehranu tamošnjih ljudi. Začetnici ove vizije su Key Baxter i Bob Corker. Njihova misija posljednjih 30 godina je - očuvati biljnu hranu. Oni i njihovi istomišljenici sakupili su najveću kolekciju sjemenki povrća na Novom Zelandu, više od 800 vrsti te kolekciju sjemenki voća u kojoj se našlo više od 400 vrsti.
- Ne cijenimo li te sjemenke dovoljno, izgubit ćemo ih, a trebaju nam za našu budućnost. Veliki broj znanstvenih istraživanja nam pokazuje koliko ih trebamo - kaže Kay.
Kay i Bob su obećali sami sebi i jedno drugome da neće trošiti novac na nikakvu hranu, osim kada putuju ili kupuju sol koja im je neophodna. Bilo je to 2016. godine. Oni uzgajaju vlastito voće, povrće i žitarice i drugo bilje, prerađuju vlastito meso i mliječne proizvode. Seoske kokoši osiguravaju im dovoljnu količinu jaja, a pčele meda. Uzgajaju čak i steviju kao sladilo.
'Slađa je od šećera', komentira tako naša unuka Elanor kada nam dođe u posjetu pa ode u vrt, ubere malo stevije i stavi je u usta - priča Kay i dodaje da, iako samodostatnost zvuči fantastično, iza toga stoji puno rada i truda. Ali, osjećaj slobode, zadovoljstva, ponosa i samopouzdanja je neprocjenjiv.
Bob dodaje kako je ključno suzdržati se od trošenja novca na ono što možete napraviti sami. Trošenje su sveli na minimum pa tako niti ne izlaze jer to znači i da će morati nešto potrošiti.
- Uglavnom ostajemo kod kuće. Ako izađete, i novčanik vam jednostavno izađe iz džepa. To je mnogima teško, ali čovjek jednostavno mora napraviti neke značajne promjene u životu. Ne želi svatko biti samodostatan, ali svatko se može uključiti u kupovinu lokalne, nutritivno vrijedne hrane - kazao je Bob.
Sve je, kažu, počelo kada su se preselili na Bobovu obiteljsku farmu. Malo pomalo otkrivali su jestive divlje plodove, voće koje raste u prirodi, a koje je bilo ukusnije i plodonosnije od kultiviranih sorti. Tada su počeli sakupljati sjemenje kako bi ga sačuvali za buduće generacije. Mnoge domaće, stare sorte su nestajale uslijed sječe drveća ili raznih bolesti i nametnika - nisu to mogli mirno promatrati. Željeli su da i njihova unuka, i njezina djeca jednom imaju priliku jesti hranu svojih predaka. Shvatili su da sve sjemenje koje ljudi kupuju dolazi iz Nizozemske i zapitali su se: 'Što je sa našom baštinom, našim autohtonim sjemenjem?'.
Brzo nakon što su došli živjeti tamo, Kay se pridružila lokalnom vrtlarskom klubu i poklonila im vrećicu sjemenja. Bili su oduševljeni. Ubrzo je sve više ljudi pokazivalo interes za autohtono sjemenja, počeli su ga skupljati i razmjenjivati.
- Biljna hrana i sjemenje su usko povezani s ljudima, a danas imamo samo između jedan i pet posto sjemena koje smo imali prije sto godina. Netko to mora održati na životu, te sjemenke su ključne za našu budućnost - rekao je Bob.
Iako uzgajaju preko 1000 biljaka kojima se hrane, meso i mliječni proizvodi su im, također, važan dio prehrane. Dio farme dijele sa obitelji i tamo uzgajaju stoku za selo. Imaju goveda Dexter, drevnu keltsku pasminu za proizvodnju mlijeka, zatim ovce Wiltshire Horn - tradicionalnu, tvrdoglavu, rogatu pasmina od koje dobivaju vunu, ali i meso. Imaju i istočnofrizijske ovce (spadaju među najstarije pasmine ovaca u svijetu) od kojih dobivaju mlijeko, potom berkširske svinje, novozelandsku pasminu mesnih koza Kiko, kineske guske Weeder, moškaške patke, indijske patke trkačice te nekoliko pasmina pilića. Sve životinje jedu hranu koja nije industrijski obrađena, samo prirodno. Smatraju da je hrana uzgojena iz tradicionalnog sjemenja tog kraja dobra za njihov DNK.
- Novija istraživanja o epigenetici dokazuju da je ispravno to što radimo. Naše vlastite biljne prehrambene namirnice komuniciraju s našim DNK jasnije nego kada jedeno stranu hranu. Da bi naš DNK ostao netaknut i ne bi propadao, potrebna nam je određena razina minerala i vitamina. Jedine biljke prehrambene namjene, koje su odabrane, zadržane i uzgajane kako bi nas prehranile, su one s kojima smo evoluirali, biljke naše prehrambene baštine. One su nam poklon od naših predaka, one su naša najdragocjenija taonga (maorska riječ za blago) - objasnila je Kay, a prenosi ACHNews. V
iše detalja o ovim zanimljivim ljudima i njihovoj zajednici možete saznati na linku kotarevillage.org.nz.
