Mi smo veoma siromašni. I za to imamo brojke. One dovoljno govore. Skoro trećina stanovništva aktivno traži posao. Petina populacije živi u apsolutnom siromaštvu. Oko 40% populacije živi u riziku od siromaštva. 22% je siromašne djece koja žive u stanju socijalne isključenosti. Ko ne vjeruje statistici može da pogleda oko sebe. Da popriča sa ljudima.
Riječi su ovo prof.dr. Valide Repovac Nikšić sa Odsjeka za sociologiju Fakultet političkih nauka Univerzitet u Sarajevu, sa kojom smo razgovarali povodom objavljenog rada koji je pisala sa kolegicom Sanelom Bašić. Njihov fokus je bio na feminizaciji siromaštva, siromaštva djece, starih i manjina.
Podaci koje ste iznijeli ne govore samo o siromaštvu nezaposlenih, penzionera, već i o siromaštvu radnika?
Naša lepeza siromaštva je široka. Krećemo se od takozvanog apsolutnog siromaštva -19% stanovništva. Apsolutno siromaštvo pogađa i ljude u pokretu -migrante i izbjeglice, koji su od 2017. godine u našoj zemlji ili pokušavaju da odu dalje prema Evropskoj uniji. No tu se ne završava problem. U takozvanom relativnom siromaštvu (40%) žive i oni koji rade. Pogotovo radnici i radnice na nesigurnim poslovima. Prekarnost nije naš patent, to je globalni fenomen, no u društvu straha i nesigurnosti je itekako izražen.
Zašto postajemo sve siromašniji?
Relevantna mjerenja stanja i razvoja u društvu i državi, pokazuju da smo na dnu evropskih ljestvica. S druge strane, po negativnim trendovima (korupciji, emigraciji, zagađenju) smo na vrhu svjetskih lista. To je jedan začarani krug iz kojeg će biti teško izaći. Sve je povezano. Narušavanje demokratije i pravne države, netransparentnost i korupcija, društvo nejednakih šansi, nezaposlenost, siromaštvo, nesigurnost, zagađenje, narušavanje zdravlja stanovništva, odlazak. To je ono što većina građana i građanki naše zemlje živi.
Postoji li u BiH odvojeni problem siromaštva među ženama? Koje su grupe naročito ugrožene?
Naravno! Žene, djeca, stari, bolesni i određene etničke manjinske skupine su najugroženije kategorije. Postotak nezaposlenih mladih ljudi -od 60%, je poražavajući i naravno sam za sebe objašnjenje njihovog masovnog odlaska. Ono što me najviše zabrinjava i rastužuje je pomenuti visok postotak siromaštva djece. To je razlog što na predmetu Sociologija siromaštva nastojim da sa studentima istražim i diskutujem upravo ove najugroženije grupe. Ti naši časovi znaju biti jako teški ali i motivirajući. Razvijanje svijesti o ovom problemu, adekvatno prikupljanje podataka i informacija, i naravno kvalitativna istraživanja koja podrazumijevaju razgovor sa ljudima koji žive ovaj problem, predstavljaju naše male korake naprijed.
Jesu li razlozi za siromaštvo među ženama ukorijenjeni u društvu?
Značajano veći je udio siromaštva žena unutar populacija koje žive ili u apsolutnom ili u relativnom siromaštvu. To se pogotovo odnosi na ruralna područja. Taj udio siromaštva ženske populacije je dosta manji u urbanim područjima gdje je i siromaštvo značajno manje. Najugroženije su mlade i starije žene, žene koje imaju problema sa zdravljem, žene unutar etničkih manjina, samohrane majke. Rodna nejednakost je i dalje sveprisutan problem u svijetu. Naravno u društvu koje je nerazvijeno ona dolazi posebno do izražaja. Feminizacija siromaštva jeste odraz patrijarhalnog, konzervativnog društva. Mi tom trendu svjedočimo posebno od rata 90-ih godina naovamo, tom kretanju unazad ka jednom organskom društvu. S druge strane, rodna diskriminacija rezultat je i beskrupuloznog ekonomskog sistema neoliberalizma. Kod nas je on zahvaljujući netransparentnoj tranziciji poprimio predatorski oblik. To je prosto sistem unutar kojeg žene, sve i da žele, ne mogu držati korak.
Kakvu politiku vodi država za smanjenje siromaštva, postoji li?
Naša država ne vodi tu vrstu politike. Mi smo zarobljenici etno-nacionalnih političkih elita koje u javnom diskursu promovišu identitarne politike etno-nacionalizma, a u praksi provode korupciju i uspostavljaju sistem zarobljene države.
Šta bi u BiH, po vama, bilo najvažnije da se ovdje kod nas učini zarad smanjenja siromaštva?
Ovaj negativni trend će se nastaviti ukoliko se ne desi neki veliki društveni „potres“. Taj potres - samo na način demokratskih izbora- je potreban da razbudi sve one koji uporno biraju istu političku elitu. Autokrate su nas u ovo nepovoljno stanje dovele i tu nas drže već treću deceniju. Nadam se buđenju, preokretu koji će otvoriti prostor za nove, mlade i stručne ljude, za jedan dugoročni reformski proces s ciljem razvoja. Za tako nešto potreban je ozbiljan zahvat, prodiranje u sve oblasti i pore društva i države. Najvažnije od svega je da se ljudi oslobode ovisnosti o državi. Da se tržište rada depolitizira. Da se stvore povoljni uslovi za preduzetništvo. Da se preskupa gigantska administracija i država skloni s puta. Samo oštar zaokret u dobrom pravcu bi zaustavio masovni odlazak mladih, stručnjaka, čitavih porodica. U suprotnom, da!, mi ćemo biti sve siromašniji, u svakom pogledu.
