ŽIVOT U PANDEMIJI: Strah kao “novi” model ponašanja ljudi

Čini mi se da je pozadina svega nametanje straha kao “novog” modela ponašanja ljudi, a znamo da je strah jedina emocija sa kojom se rađamo i protiv koje se kroz život borimo i to najefikasnije družeći se s drugim ljudima.

Foto: Privatna arhiva

 

Ernesa Mešić iz Tuzle specijalistkinja je za psihosocijalnu rehabilitaciju, vlasnica certifikata regionalne trenerice u projektu “Žene to mogu”, saradnica u u Humanitarnoj organizaciji “Horizonti”, kao i u drugim organizacijama koje sprovde misiju jačanja ženskih kapaciteta i njene uloge u društvu.

Ernesa je danas u penziji, a radila je u Gradskoj upravi Tuzla kao šefica Odjeljenja društvenih djelatnosti od 1994. godine, a prije toga bila je profesorica psihologije u srednjoj školi u Tuzli.  Tokom radnog vijeka veliki dio svog, kako radnog, tako i slobodnog vremena, borila se za ženska prava, a kaže da joj je pozicija u lokalnoj upravi bila dobra osnova da senzibiliše i upravu i druge subjekte lokalne zajednice o važnosti rješavanja lošeg položaja marginaliziranih grupa, među kojima su i žene iz različitih društvenih situacija.

Kao terapeutkinja i majka, najprije je osnažila vlastite kapacitete, a onda se intenzivno uključila, preko nevladinog sektora, u borbu za jačanje kapaciteta drugih žena, jer smatra da je to najvažniji preduslov kako bi se što efikasnije uticalo na  žene s kojima je radila, da i same odluče raditi na vlastitom kapacitetu. Iza sebe ima iskustvo rada sa hiljadama žena u BiH, ali i šire kroz terapijska savjetovanja, seminare, radionice i moderiranje konferencija i slično. Pored prava žena, Ernesa se bavila problemima osoba sa invaliditetom, ali i nacionalnih manjina.

Sa Ernesom smo za portal BUKA razgovarali o tome kako je pandemija uticala na živote građana u BiH, osjećaju nemoći i izgubljenosti, potrebi za druženjem, onome što možemo naučiti iz ove situacije i drugim temama.

Gospođo Mešić, koliko je pandemija koronavirusa uticala na živote građana u Bosni i Hercegovini?

Pandemija je, nažalost, kao što se zna, jedan globalni scenario, koji udara na takozvanu malu privredu, na opstojnost malih zemalja, što jasno govori da su u posljedici najugroženije žene, koje su inače nosioci održivosti porodice na svaki mogući način. Najopasniji je poziv na ono što se zove “socijalnom distancom” kao mjera suzbijanja pandemije, jer je temeljna vrijednost ljudskog života “druženje”. Čini mi se da je pozadina svega nametanje straha kao “novog” modela ponašanja ljudi, a znamo da je strah jedina emocija sa kojom se rađamo i protiv koje se kroz život borimo i to najefikasnije družeći se s drugim ljudima.

A kako da obični ljudi nađu slamku spasa u vremenu kad se osjećaju izgubljeno ili kad ih uhvati panika?

Vrlo teško, što je kreatorima ovog scenarija i te kako jasno. Kad strah i panika zavladaju među ljudima, to neminovno nosi sa sobom i nesigurnost, konfuziju, otvorena pitanja bez odgovora, kao i nezainteresiranost za poduzimanje bilo čega u cilju poboljšanja kvaliteta svog života uz ogromna ograničenja i prepreke. Nevjerovatno je kako se ljudi u vrijeme pandemije nostalgično prisjećaju nedavnih ratnih vremena, ironično, zar ne? Ali da ne bi sve bilo toliko patetično, važno je da se nešto događa, pa određene grupe jakih i vrlo svjesnih ljudi upozoravaju na devijacije i pomažu drugima da lakše prebrode ove nedaće. U moru lošeg, dobro je da postoje mogućnosti da u sebi pronađemo novu kreativnu osobu i da radimo na afirmaciji novospoznatog. Počela je proizvodnja hrane na nivou porodica, ljudi koji su sami otkrivaju radost u stvaranju novih vrijednosti, šiju, pletu, kuhaju, preuređuju domove i slično. Ali to nikako ne može zamijeniti druženja.

Imajući u vidu da se suočavamo sa fenomenom koji se prvi put dešava, šta možemo naučiti iz ovog perioda?

Iz ove situacije možemo izvući nauk da su ljudske “granice” veoma važne i da ih zaista moramo poštovati, jer to nam se baš i bilo otelo kontroli. Kad kažem granice, mislim na kontakte među ljudima, kao što su rukovanje, ljubljenje, okupljanje u velikim grupama, zaštita od bolesnih, kao i zaštita bolesnih, djece, starijih osoba, ali nikako potpunom izolacijom, odnosno socijalnom distancom.

 

Foto: Privatna arhiva

Koliko je, po Vašem mišljenju, i u kriznim vremenima važno baviti se društvenim temama, aktivizmom i ukazivati na probleme?

Najvažnije. Prema mom iskustvu, tokom ratnog perioda, od tadašnjih sekretarijata države, današnjih ministarstava, dobila sam naredbu da se u Tuzli organizira društveni život kao da nije rat, naravno, uz najveće mjere sigurnosti, i to je bilo izvodivo, i to vrlo uspješno. Aktivirana je nastava na svim nivoima obrazovanja, organizovale su se kulturne i sportske manifestacije, čak su nam povodom određenih događaja dolazili u posjetu i entuzijasti iz drugih zemalja okruženja i Evrope.

Šta je politički aktivizam u BiH i kako se on može iskoristiti za poboljšanje sredine u kojoj živimo?

Politički aktivizam trebao bi biti doprinos svakog člana društvene zajednice poboljšanju uslova života svih. Politika se u našoj državi, a rekla bih i šire, skoro na globalnom nivou, pretvorila u to da sama sebi bude cilj. Zbog toga je važno raditi na edukaciji birača, posebno žena o značaju njihove uključenosti u kreiranje novih politika koje služe čovjeku. Politika ne bi trebalo da upravlja ljudskim životima, da ih ograničava tako da ljudi budu nezadovoljni i da se osjećaju beskorisno.

Kakav je položaj žena u politici, iz godine u godinu uloga žene u politici bitno se ne mijenja?

Ovo je pitanje svih pitanja. Nevjerovatno je da su žene većina biračkog tijela i da su im otvorene mogućnosti da izaberu najbolje platforme, kao i da se same uključe u kreiranje kriterija života u društvu, a ipak ih je sve manje u politici. Jasno je da se ovdje mora veoma intenzivno raditi sa ženama. Sada je jasno da žene treba osnaživati, počevši od njihove uloge u porodici, pa u mjesnoj zajednici, radnom okruženju, opštinskim i gradskim tijelima zakonodavne i izvršne vlasti. Trebamo ojačati temelj društva osnaženim, osviještenim i odlučnim ženama.

Mislite li da će lokalni izbori ove godine donijeti neku novinu kada su žene u politici u pitanju?

Ja sam inače vječita optimistica. Na svakim izborima očekujem promjene, i kada su u pitanju žene, ali i mladi našeg društva, jer ne smijemo zaboraviti činjenicu da bez mladih nema budućnosti i sve gubi smisao bez njih.

Na koji način je moguće razbijati patrijarhalne okvire koji su okovali naše društvo?

Vijekovni patrijarhat ima svoje dalekosežne posljedice u obliku jakih stigmi, diskriminacija i podređenosti žena u društvu. To, nažalost, osjećamo danas, jer utiče na promišljanje žena, pogotovo kada je u pitanju njihova odluka da se aktiviraju u zajednici ili da se uključe u politiku. Pomaka, naravno, ima i to me jako raduje. Osim patrijarhata, ženi je veliki neprijatelj i postojeća legislativa, posebno u izbornom zakonu, koji, eto, kao i mnogo drugih prepreka, nikako da doživi reformu.

Može li se položaj žena mijenjati ako se paralelno sa tim ne mijenja i cijelo društvo?

Pa, vjerujte da može, posebno ako govorimo o poboljšanju položaja žene u mikro sredinama našeg društva.  Naravno da bi bilo idealno da jedno i drugo idu paralelno.

Iz za kraj, koji su po vama najveći problemi u Tuzlanskom kantonu gdje živite?

Navela sam već neke, ali sad ću izdvojiti: uticaj patrijarhata, slab ekonomski status žene, ekonomska ovisnost, ženin osjećaj da je njena najvažnija uloga u društvu biti majka, odgajateljica, domaćica, supruga. Poseban problem je ignorisanje uspješnih žena.

 


Buka preporuka

Ženska prava

Najnovije

Posmatrajte događaje izbliza.

Prijavite se na naš Newsletter.