Nije ovo ni prvi ni posljednji put da ljudi dođu u period postojanja koji se čini kao sam kraj vremena, odbrojavanje mjeseci, tjedana ili dana koji su ostali do konačnog sloma civilizacije, vječno ugrožene i napredne istovremeno. Čitav svijet se srušio, primjerice, padom Rimskog carstva i provalom barbarskih plemena u ono što se tada smatralo kultiviranom Europom.
Stoljećima kasnije, barbarska rulja je već predstavljala izraz žudnje mase za slobodom, dok se jurišalo na Bastille i kasnije, koliko neizbježno toliko ispravno, kada se glavu francuskog kralja Luja XVIII odvojilo od njegova tijela. U takvim se periodima čini da živimo na kraju vremena, čemu je Slavoj Žižek posvetio detaljno napisanu i digresijama bogatu knjigu od 600 stranica. Žižekova je glavna teza da je neoliberalni kapitalizam na izdisaju te da se moramo pripremiti za ono što dolazi nakon njega, s time da baš i nema jasne vizije o onome što slijedi.
Ako 'živimo na kraju vremena', onda bismo ipak trebali biti malo više zabrinuti ili ushićeni, ovisno o tome vidimo li u nadolazećim radikalnim promjenama spas ili uništenje, no Žižek odmah na početku pronicljivo političku ekonomiju stavlja u psihološki kontekst. S 'nadolazećom apokalipsom' naša 'društvena svijest' se nosi kao bolesnik koji je saznao da ima neizlječivu bolest, primjerice rak. Kao društvo, smatra Žižek, reagiramo po obrascu pet stanja: poricanje, bijes, cjenkanje, depresija i prihvaćanje. Ipak, ni Žižek se baš ne drži strukture koju je izabrao, što rezultira strašno zanimljivom knjigom koja zna na trenutke umoriti svojom bujicom misli.
Svazko tko je prisustvovao nekom od predavanja Slavoja Žižeka na Subversive Festivalu dobro zna kakvo je to iskustvo: uzbudljivo, komično, informativno, izazovno, ali na kraju uvijek s malom dozom antiklimaksa, jer revolucionarne riječi ne slijede i odgovarajuća djela. 'Živjeti na kraju vremena' nudi sličan osjećaj čitatelju, razlijevajući se po brojnim temama, ali bez najvažnijih odgovora na aktualna pitanja. No, u Žižekovim digresijama – koje vrve zapanjujućim informacijama – ima više nego dovoljno oštroumnih primjedbi pa se može oprostiti što se cijeli tekst ne sažima u do kraja koherentnu cjelinu.
Primjerice, iako su iznenadna i izvan konteksta, razmatranja o arhitekturi i njenoj funkcionalnosti u 21. stoljeću, kao i političkom potencijalu, otkrivaju Žižeka kao zagovaratelja skvotova i društvenog zauzimanja zgrada, koje onda lokalna zajednica pretvara u ono što je potrebno. Povrh toga, 'Živjeti na kraju vremena' je i postmodernističko recikliranje Žižekovih 'najvećih hitova', pa se u pojedinim trenucima u knjizi susrećemo s filmovima Jamesa Camerona, Antigoninim dvojbama, Marxom i Hegelom, seksualnim životima Lenjina i boljševičkih revolucionara. Zapravo, tu je sve što Slavoju Žižeku uopće može pasti na pamet, čega je mnogo, dok je i velika većina toga smislena ili opasno promišljena.
Ovaj slovenski teoretičarski superstar svoj istaknuti status definitivno zaslužuje, kako pokazuje i, zvuči paradoksalno, tematski i tekstualno razvedena sinteza koju 'Živjeti na kraju vremena' predstavlja. U ovoj knjizi se može vidjeti i ono što je kod Žižeka najbolje (primjerice i njegov spisateljski talent koji stvara tekst s ritmom i dozom duhovitosti), kao i najgore (nemogućnost kontroliranja misli), pa se mora priznati da ima stranica u kojima se čitatelj može izgubiti. Kombinacija akademske filozofičnosti s pop-kulturom nije uvijek dovoljan garant za koherentan, kulturno-kritički tekst.
Koherentnost ipak nije prva stvar koja se od Žižeka očekuje niti u kojoj je naročito dobar, stoga mnogo više o vrijednosti 'Živjeti na kraju vremena' govore usputni uvidi u raznovrsne teme te depresivan prikaz kapitalističke sadašnjice, koja se već čini poput distopije. U tim djelovima knjige Žižek ulazi u teritorij koji inače suvereno pokriva Naomi Klein, čiji je 'No Logo' očito bio inspiracija za 'Živjeti na kraju vremena'. Naravno, Klein temi globalnog kapitalizma pristupa publicistički i aktivistički, dok Žižeka sve to zanima u filozofskom i metafizičkom kontekstu, što u njegovu slučaju ne isključuje marksističku analizu. Tu je također jedna od velikih prednosti Slavoja Žižeka – obraćanje pažnje na stavove drugih, čak i kada se s njima ne slaže, tj. tada ponajviše. Iz toga dolazi spremnost na diskusiju i polemiku, pa se čitatelj na trenutke osjeća kao da je u vrlo živahnom razgovoru s autorom koji mu pokušava dokazati svoju tezu.
'Živjeti na kraju vremena' Slavoja Žižeka uspijeva u namjeri da čitatelja uvjeri u dolazak apokalipse, ali ne i da slom civilizacije kakvu znamo učini strašnim. Možda je to neoprostivi Žižekov revolucionarni manjak – it's the end of the world as we know it, and I feel fine.
Tekst preuzet sa Tportala
