Puno poznatih i nepoznatih utega Tramp ostavlja iza sebe Bajdenu. Većina njih, ma kako bili krajnje neobični, pa i skandalozni spram uobičajenih standarda američke i svjetske politike, nisu Bajdenu iznenađujući. Na različitim su stranama poimanja politike i "predsjednikovanja" pa je jasno da će biti lomova u pokušajima da se sve zajedno prilagodi njegovom viđenju stvari. Ipak, i mimo najava da će Trump potegnuti za novim nestašlucima do 20. januara do kada je i formalno predsjednik, nekako se nije očekivalo da će veća panika od pominjanih promjena spopasti mnoge vanjske igrače što su se lijepo uklapali u politiku odlazećeg iz Bijele kuće, nego domaće u Americi. A kao da jeste. Posebno na Bliskom istoku, zapravo onom dijelu na kojem se evo uvezuju tragom projekta Donalda Trampa Izrael i zemlje Persijskog zaliva. Svi generalno protiv Irana. Jasno, uz mnoge druge interese unutar te priče koji i ne moraju biti ekskluzivno pokrenuti Trampom i njegovim šaptačima.
Ukratko, na potezu od Izraela, Istočnog Mediterana, Jemena, Saudijske Arabije i tamo dalje do Ujedinjenih Emirata, Bahreina itd. započeta je neočekivano sudbonosna trka: Ko će biti pobjednik – Trampovi neupitni miljenici, Izrael sa novom "zalivskom koalicijom", Saudijskom Arabijom, Emiratima i Bahreinom (za sada), ili mjere kojima prijeti Bajden. A koje su i Netaniahuu u Izraelu, i prinčevima u Zalivu, naročito mlađanom Saudijcu Mohamedu bin Salmanu, poprilična noćna mora. Trump u ovome pokušava da spase svoj politički legat i ogromne pretumbacije kojima je kumovao u regionu – od izlaska iz tzv. nuklearnog sporazuma sa Iranom preko legalizacije nasilja i ilegalnih naselja u Palestini, prebacivanja ambasade u Jeruzalem, priznanja aneksije Golana itd. Izrael bi da "odbrani" ono što je već oteo i otima dalje a Trump mu priznao, plus ne bi li nekako pogurao Ameriku i u veliki napad na Iran a uz to dovršio i stvaranje "nove alijanse". Naravno sa "mudrim arapskim liderima koji su za mir u regionu" eliminacijom Irana i posebno njegovih mogućnosti da napravi nuklearnu bombu. Sličnu onoj koju Izrael ima decenijama – prema "Sundy Timesu" tek od 1986.(tada već sa najmanje 300 bojevih glava). Ne pominje se tu i puno ranija "nuklearna" pomoć SAD-a, Francuske pa i Njemačke. Nekih od njih još od 1950. i 57.
U panici od Irana, ambiciozni saudijski prestolonasljednik Mohamed bin Salman, mimo rođenog oca, starog kralja Salmana, ušao je u avanturu dogovaranja o svemu tome sa premijerom Izraela Netaniahuom i državnim sekretarom Amerike Pompeom koji broji posljednje dane na toj funkciji. Motiv Princa, mimo iranske atomske bombe (koju niko, naravno, ne smije imati na Bliskom istoku osim Izraela) i nade da bi se te more mogao riješiti baš uz pomoć Izraela, jesu i predizborna "obećanja" Bajdena da nema namjeru u ime naftnih interesa zaboraviti na ozbiljne probleme Rijada sa ljudskim pravima i elementarnim slobodama. Tu su i muke sa Jemenom, i finansijske i vojne, odakle mu danas vraćaju raketama, kao i gubljenje sigurnih partnera u regionu koje je nekada imao, poput Egipta, recimo.
Tajni, pa "provaljeni" sastanak zakazan u Neomu, budućem neviđenom čudu od pustinjskog grada kojeg je princ Bin Salman obećao svojim podanicima kada nafta više ne bude zlatna, na samom sjevero-zapadnom špicu kraljevine, na Crvenom moru, ostao bi zabilježen tek kao bjelosvjetska zanimljiva priča (Nataniahu u Saudijskoj Arabiji!) da joj se u kontekst nije nadovezao očigledno povezani a brutalni događaj – u Iranu. Pet dana nakon sastanka trojke, u petak 27. marta, nedaleko od Teherana ubijen je iranski naučnik Mohsen Fakhrizadeh. U prvim komentarima – čak i prema "New York Timesu" koji citira nekoliko američkih obavještajnih zvaničnika – ističe se kako je riječ o terorističkom napadu. Ivjesno je riječ o pažljivo planiranoj, vojnim "rukopisom" organizovanoj zasjedi. Bezmalo unisono prst je uperen u Izrael i Mosad. Eksplozivom natovareni automobil aktiviran je u blizini vozila na otvorenom putu u kojem je Iranac bio sa pratiocem. Pitanje i za iranske službe – kako?
Mohsen Fakhrizadeh je bio centralna ličnost u svim nuklearnim programima Irana, i ranije već meta pokušanih atentata. Istaknuti nuklearni fizičar bio je i nakon napuštanja Amerike iz sporazuma sa Iranom (2018.) kojeg su 2015. potpisale sve članice Savjeta bezbjednosti UN-a plus Njemačka, optuživan kao stručnjak koji održava "iranski nuklearni projekat u životu". Čak i mimo činjenice da su sve prethodne kontrole Međunarodne Agencije za Atomsku Energiju (IAEA) potvrdile da Iran poštuje obaveze iz ovog programa. Projekat izrade bombe okončali su 2003. godine.
I pored očekivanih osuda atentata iz Teherana, pa i prijetnji povodom "ozbiljnih indikacija o ulozi Izraela u terorističkom činu", uz pominjanje i "adekvatnog odgovora kukavičluku" Izraela, izostala je reakcija i Tel Aviva i Washingtona. Oglasio se zato bivši direktor CIA Džon Brenan koji je služio u Obaminoj administraciji napisavši da je ovo "kriminalni akt, krajnje nepromišljen, kojim se reskira nova runda regionalnog konflikta..." Ovim povodom, inače, podsjeća se da je između 2010. i 2012. ubijeno četvoro iranskih nuklearnih stručnjaka. Pominje se sada i prezentacija "tajnog iranskog programa" koju je Nataniahu imao na TV 2018. godine posebno potencirajući ulogu Fakhrizadeha u tom programu. Kazao je jasno: "Zapamtite to ime..."
Vraćajući se u ovom kontekstu susretu na Crvenom moru, mnoge nejasne nijanse protokola i sadržaja tog sastanka danas izgledaju drugačije. Suština je da očigledno isprepadani mlađani princ, uz svu svoju ambiciju i pritisak lukavog Izraelca i Trampovog glasnika – nije imao snage u ovom času podržati ni jedan od ključnih prijedloga gostiju: Ni definitivno prihvatanje uspostavljanja diplomatskih odnosa sa Izraelom, ni navaljivanje Nataniahua da trojka, naravno na čelu sa Amerikom, krene vojno na Iran.
Nataniahu se kući vratio praznih ruku u nedjelju 22. novembra kasno uveče, privatnim avionom izraerlskog biznismena Udi Angela kojim je pet sati ranije tajno i došao na dogovoreni sastanak u pustinjski Neom: Prestolonaslednik se povukao, kako kažu pouzdani izvori na Bliskom istoku i u Americi, od kojih je priča polako curila. Raloga je nekoliko:
Prvi je strah Princa od razornih napadi koje su tih dana izveli proiranski Huti iz Jemena na naftna postrojenja kraljevine, posebno kompanije Aramco u zoni sjeverne Džede. I to ne više dronovima, već raketama Quds 2. Nekako u isto vrijeme, pogođen je i tanker grčkog vlasnika sa saudijskom naftom u Crvenom moru, u luci Šukaik. Prošle godine, napadi dronovim na drugim mjestima osjetno su smanjili tamošnju polugodišnju naftnu produkciju.
Drugi razlog je prinčev strah da administracija Bajdena koji dolazi neće biti spremna da učestvuje u odgovorima na ove napade, već će se orjentisati na deeskalaciju krize u Golfu, kako bi se otvorile i perspektive za buduće najavljene razgovora sa Iranom o vraćanju nuklearnog sporazuma u život, pod uslovima o kojima će se pregovarati. I žestoko navijanje Nataniahua za napad na Iran za sada je ostalo bez efekta. Prijedlog je već bio na stolu u Bijeloj kući, Trump mu je bio sklon u izbornim okolnostima ali, mudriji oko njega su uspjeli da ga odgovore od tog preopasnog rizika. Pompeo je ovim povodom na trojnom sastanku – šutio. Najviše što je Vašington do sada uradio jeste prebacivanje dva bombardera B-52 iz baze u Sjevernoj Dakoti u baze u Golfu. Ima ih i u Bahreinu i Kataru.
Treći je razlog što je Prestolonasljednik svjestan da mu nije interes dodatno se zamjerati Bajdenu, i pored sjajnih veza sa Trampom a posebno njegovim zetom Kušnerom zaduženim u kući za Bliski istok pa i za tzv. "Abraham sporazume" kojima se partnerstvo Izraela širi na Perzijski zaliv. Ma koliko novi predsjednik bio očigledno drugačiji prema Kraljevini pa i njemu lično. Velika muka za Princa je i slučaj ubijenog Kašogija na čijem će punom rasvjetljavanju, kako najavljuje, insistirati Bajden i njegova administracija. Ime Bin Salmana je u dosjeu tog slučaja. Dodatno, formalizirani ulazak u odnose sa Izraelom bio bi problem Bajdenu u omekšavanju odnosa sa Iranom. I argumenat mnogim ozbiljnim protivnicima u arapskom svijetu ali i kod kuće. Princa čeka jaka opozicije u kući, sa progonjenim a uticajnim prinčevima poput bivšeg prestolonasljednika Mohameda Bin Najefa, potom ujaka Ahmed bin Abdulaziza i mnogih drugih.
Još jedan detalj sputavao je princa da pristane na pritisak Nataniahua i uvuče se u njegove eksplozivne ideje spram Irana, vjerujući da tako spašava i sebe u prilično upitnoj poziciji kod kuće. Izraelac je došao na sastanak sa Princom i Pompeom u Kraljevinu, bez znanja Beni Ganca, "rotirajućeg" opozicionog partnera na poziciji premijera, što je ovaj okarakterisao kao neodgovoran korak. A Princ je sastanak krio i od oca, kralja Salmana, pa i od najznačajnijih ministara u Kraljevini. Ipak, on zna da pristanak na diplomatske odnose sa Izraelom njegov otac ne bi ni formalno odobrio, ma kako bio u sjeni i skrajnut. On je oduvijek striktno insistirao na priznavanju Palestine i Izraela kao dvije ravnpravne države, pa onda sa Izraelom može i sve drugo...Princ zna da oca ne smije mimoići sada, u složenoj situaciji spram Bajdena, ma koliko ne davao za državu Palestinu "ni groša" kao ni za Palestince "kojih se gnuša". Benefiti od potpune veze sa Izraelom tu su ipak nedovoljni. Na pritisak Trumpa i Nataniahua, ipak, nije smio pristati.
U ovakvoj situaciji, logično je pitanje vezano za Nataniahua i nastavak priče: Šta nakon atentata na izuzetno važnog Iranca i povratka kući praznih ruku, a uz opsjednutost idejom da "završi" sa Iranom – prije Bidena. Na put sa njim u Neom, očito ne slučajno, išao je i Josi Koen, moćni šef Mosada veoma blizak "svom" premijeru. Ako ne prođe ubjeđivanje, ide druga oprobana strategija Nataniahua, provjerena puno puta do sada: Teškim incidentom pokrenuti haosa u kojem, vjeruje u ovom trenutku, on i partneri mogu da profitiraju sa Trampom. I on spašava svoje i zetove fantazije na Bliskom istoku.
Bin Salman jeste potencijalno ključni partner Izraelu. Nakon Emirata, Bahreina i Sudana u Africi, Rijad bi bio ogromni dobitak kao uzor ostalima u novoj alijansi. Uz mnoge velike planove. U pitanju je doista sanjana geostrategija: Uz Saudijsku Arabiju Izrael postaje mediteranski most prema Zalivu zaobilazeći Egipat i Suecki kanal koji je istorijski ključna konekcija Evrope i juga. Već su planirali i novi naftovodi i gasovodi, brze željeznice, optički kablovi, sve što povezuje Izrael i Saudijsku Arabiju, pa puno dalje... No, i Egipat je shvatio naum, pa u mnogim detaljima regionalne priče povukao ručnu. Da se i ne govori o Turskoj, kojoj su Emirati ovih dana obznanili ogroman embargo na uvoz hrane i prehrambenih proizvoda.
Ovdje nisu ni spominjani Rusija, KIna, realne moći Irana, nedovršena Sirija, Irak, Liban, Istočni Mediteran sa Libijom, Tunisom itd. Velika većina njih su u velikom raskoraku između do juče Trumpa i od sutra Bajden. Na različite načine. Ako Iran sačuva hladnu glavu nakon terotrističkog ubistva Mohsena Fakhrizadeha i ne zagrize udicu Nataniahua (a već su se oglasili u UN-u tom smislu), ako Trump konačno prihvati da odlazi a Bajden ostane na tragu naznaka koje je već iznio sa strukturom tima kojeg najavljuje, Bliski istok bi mogao zakoračiti na puteve drugačije od današnjih. No, želje i realnosti pomnožene interesima velikih tamo nikada nisu bile u saglasju. Niti se Bajden može odricati Izraela spram Irana, niti Amerika može biti kapitalno drugačija nego što je uvijek, sa Trampom ili Bajdenom. Zato su i promjene u nijansama, koje preferiraju mir a ne stalnu interesnu proizvodnju sukoba, važne. Ako uspiju. U trenutnoj situaciji, narednih pedeset dana veliko su iskušenje.
