<img height="1" width="1" style="display:none" src="https://www.facebook.com/tr?id=198245769678955&ev=PageView&noscript=1"/>

Zlatko Dizdarević: Kobajagi afera "Osmica"

KOLUMNA

Sigurno(sno) protiv države

06. septembar 2020, 12:02

 

Jedna od mudrosti pogane politike jeste polako naviknuti  one kojima se manipuliše da manipulaciju više ne prepoznaju. Ako se pažnja masa, ako pažnje uopšte još ima, prebaci na sasvim drugu temu od one koja je u igri, cilj je dobrim dijelom već postignut. U toj igri uopšte nije nebitan sindrom "kuhane žabe" o kojem je na ovom mjestu bilo riječi prije petnaestak dana. Dakle, kuhaj žrtvu polako i neprimijetno dok ne bude definitivno skuhana, a da toga nije ni svjesna. Za tu priču o laganom dostizanju stanja neprepoznavanja krupne manipulacije u "odricanju" od države i sistema tipična je aktuelna epizoda sa izborom novog-starog direktora Obavještajno-sigurnosne agencije BiH (OSA). 

Paradoksalno je, uz sve ostalo u ovoj skaski, koliko glavni sporedni igrač u priči Osman Mehmedagić, poznatiji kao Osmica, zapravo i nije najvažniji, pa u svemu i najintrigantniji dio storije, mada se priča navodno tiče samo njega. Jer, fakti o njemu su jasni svakome koga interesuju. Muka je u nečem drugom: Priča vezana uz njega na brutalan način pokazuje koliko gole činjenice danas više ne znače ništa mimo onoga što po nečijoj odluci – i očito dostignutoj rekomponovanoj društvenoj  realnosti – treba  da znače. 

Nostalgičari bi kazali, "da je kao prije" sve bi bilo jasno u tzv. slučaju Osmica. Jer, fakti kažu: U Zakonu o Obavještajno sigurnosnoj agenciji (OSA) BiH, kojim se uz ostalo utvrđuju i uslovi za izbor direktora Agencije decidna je odredba da direktor Agencije mora imati  fakultetsku diplomu. U skladu sa time, nakon isteka prethodnog mandata 19. novembra prošle godine, Osmica uz prijavu za novi mandat podnosi "dokaze" o fakultetskom obrazovanju. Puno je tekstova o validnosti tih dokaza već napisano, puno komentara izrečene, puno optužbi o "podlosti neprijatelja" koji preko ovog "istaknutog profesionalca" realizuju druge, "antibosanske" političke  ciljeve, puno pozivanja na podršku Osmici od Amerike, pa i tekstova njegovog veličanja u poznatim medijima... 

Ono što je nakon svega u sada već grotesknoj skaski o jednom javnom konkursu ostalo u javnosti,  jeste informacija predsjednika Komisije za nadzor rada OSA-e, Nermina Nikšića, da je Osman Mehmedagić uz prijavu na konkurs konačno priložio diplomu Pravnog fakulteta u Sarajevu, i diplomu Američkog univerziteta BiH (AUBiH). Nakon svih "raspetljavanja" u vezi sa važnošću prezentiranih diploma u koje je bio moguć uvid, na sonu je ostalo sljedeće: Ponuđena diploma Pravnog fakulteta u Sarajevu tretira se kao diploma više škole, jer je Mehmedagić završio samo dvije godine Pravnog fakulteta i upisao treću. Na osnovu uvjerenja o stepenovanju  Pravnog fakulteta upisao je 2006. godine i treću godinu na Univerzitetu za poslovne studije u Banjaluci. Diploma iz Banjaluke naknadno mu je zvanično poništena od nadležnog inspektorata RS-a. 

Storija sa diplomom AUBiH dobija dodatni zaplet. Komisija kojoj su stigle pomenute dvije diplome  dobija i propratni akt iz OSA-e prema kojem, de facto, diploma AUBiH ne može biti data na uvid  javosti  jer su dokumenti unutar OSA-e "tajnog karaktera".  Dakle, na javnom konkursu  priloženi  dokumenti postaju tajna! Kažu čuvari sigurnosti u BiH. Iz Komisije opet kažu da oznaku "tajnosti" može skinuti samo onaj koji je to i donio, dakle Parlament BiH. Kada se sastane, naravno. Tužilaštvo BiH otvara  istragu o svemu i podnosi zahtjev da im se daju na uvid svi dokumenti koji su pristigli u Komisiju, a ne temelju  kojih Osmanagić tvrdi da ima pravo na tu diplomu  i zvanje "bachelor  međunarodnog  prava". Košmar se nastavlja  objavom Agencije za razvoj visokog  obrazovanja i osiguranje kvaliteta BiH, dostavljenom Tužilaštvu BiH: Diploma AUBiH izdata Mehmedagiću  nije validna jer u vrijeme izdavanja te diplome ovaj Univerzitet nije imao akreditaciju!

Kao usputna ilustracija za ukupno stanje u tzv. političkom životu BiH, o nivou poništavanja svake logike o sistemu, institucionalizmu, vladavini prava, o legalizaciji ciljanog rasturanja države na primjeru, reklo bi se tehničkog  provođenja konkursa temeljem jasnog zakona, služe i slijedeće činjenice: U pomenutom Zakonu o OSA-i BiH, u članu 36. spominju se i tri ograničenja kod izbora za generalnog direktora, zamjenika direktora i glavnog inspektora... Jedno od njih je da rukovodioci na ovim funkcijama  ne "mogu biti članovi političkih partija".  Šta to u praksi znači, govori evo već groteskna situacija u slučaju  izbora  Osmice. Iz SDA poručuju da su "svjesni situacije, ali ne odustaju od svog pijedloga!"  Za Osmicu, naravno. Drugim riječima, blago i pristojno kazano za medije – ko ih šiša, naš Osmica ne smije pasti! 

Predsjedavajući Vijeća  ministara BiH  Zoran Tegeltija izjavljuje da je "otvoren proces imenovanja direktora i zamjenika OSA-e. Poznato je da je potpredsjednica Vijeća ministara Bisera Turković zatražila od Tegeltije imenovanje Osmice na ovo mjesto. Razlozi su, naravno, za stranku "strateški" ali, teško je čuditi se onim medijima koji u ovom kontekstu sada iskopavaju storiju o sinu ministrice Turković kojeg je "pod čudnim okolnostima" nedavno zaposlio upravo Osmica u OSA-i! Sinovljeve respektabilne odgovarajuće diplome u javnosti se u ovom slučaju čitaju baš onoliko bitnim koliko se nebitnim čitaju u strukturama SDA sumnjive diplome Mehmedagića. Važno je da cirkus ide dalje. A ide.  

Cijela priča se od početka preselila na drugi teren i kadrovsko-profitersku matematiku koja je na ovim prostorima odavno već bitnija od suštine stvari. Ko će šta i kako istrgovati u ovakvim prilikama. Jer trgovati se hoće u nečemu što nije za trgovinu, da jeste kako nije. Nije po zakonu i doviđenja! 

Cinično ali prihvatljivo zvuči i nedavno dugo saopštenje Centra za sigurnosne  studije u Sarajevu povodom izbora Osmice. Predlaže se da se "umjesto ispraznih formalnih razloga za odgađanje imenovanja čelne osobe ove značajne institucije pristupi izmjeni dijela člana 36... i da se pri produženju mandata direktora...da prednost  profesionalnosti i iskustvu... što je u suštini mnogo značajnije i važnije u izboru osobe koja rukovodi ovako značajnom institucijom..." itd. Dakle, "isprazne formalne razloge" (?!) kao što je fakultetsko obrazovanje zamijeniti argumentom profesionalnosti i iskustvu, prema dogovoru. Može, naravno, ali uz ugradnju te "ispraznosti" u zakon i uslove konkursa čega u ovom slučaju nije bilo. Tako se onda uvijek dalje mogu legalizirati svi "naši" prema kriterijima predlagača. Uostalom, tih što su bez fakulteta ima i na značajnijim mjestima u svijetu od ovog, ali oni nisu dovedeni uz šprdnju sa zakonom, već uz zakonsko legaliziranje te činjenice. O posljedicama će razmišljati zakonodavac. Ovako, šprdnja sa zakonom je "ozakonjena" u skladu sa potpunim otsustvom osjećanja i odgovornosti za državotvornost. I uz rezultate te činjenice koje živimo.  

Dakle, sve bi u prijedlogu Centra za sigurnosne studije iz Sarajeva u ovom slučaju bilo kako je u normalnoj zemlji moguće pa i normalno, da opet ne postoji "čudna " sjena nad ovim prijedlogom. Osnivač a potom i direktorica pomenutog centra do odlaska u inostranstvo  je potpredsjednica Vijeća ministara i predlagač izbora Osmice, mimo ispunjenih zakonskih uslova. A sada je silni napor uložen da se ta nezakonitost prešuti, zanemari, odmahne rukom  jer "profesionalizam i iskustvo..." pa šta ćeš, ne budimo sitničavi. Na to se, politički realno, nadovezuje onaj splet okolnosti sa ministricom i Osmicom, sinom itd. Jesu li krivi oni što to sada upotrebljavaju, ili oni što su materijal za to dali, ne razmišljajući onako kako bi – u normalnoj državi, kapacitirani  političari razmišljali. Politika je i zanat, a ministrica ga zna.  

U ovdje dostignutoj realnosti priča se potpuno odmakla u vidno željenom pravcu, trgovačkom. Već se kalkuliše time da u proceduri za izbor direktora OSA-e, obavezno prethodno mišljenje Komisije za nadzor nad radom OSA BiH neće imati obavezujući značaj. Kažu, i zato što bi trenutna matematika u odnosu snaga i partijske pripadnosti članova Komisije mogla pokazati da kandidat neće proći. Pa se precizno procjenjuje kako će protiv glasati Nikšić, Kožul, Čolak i Pendeš, pa Jusufović i Stevandić. Podjednaka su nagađanja i da će za Osmicu biti Špirić, Nović, pa kandidatov stari jaran Sarajlić, uz Softića i Begića... Onda idu kalkulacije kako neizbor Osmice nikako ne bi valjao mnogima u zemlji, a šuška se da ne bi ni moćnima izvan BiH, u velikoj geostrategiji u kojoj smo mali i poslušni. 

Utakmica se nakon zato "neobavezne" Komisije seli na Vijeće ministara i tamošnje presudno glasanje. Eto opet i za politiku i za medije i za čaršiju  zabave u sabiranjima  i oduzimanjima. Ko je sa kime a ko protiv koga, za koga će glasati ministri SDA, za koga SNSD-a a za koga HDZ-a. Hoće li Čovićevi ovdje kao i inače biti sa partnerom  Dodikom koji je već istrgovao sa Izetbegovićem svog šefa SIPA-e pa mu valja vraćati sada sa Osmicom, ili će šef HDZ-a koji je od početka protiv Osmice  kapitalizirati  eventualniu  promjenu  tog protivljenja  nečim što će Izetbegović morati podobro da namiri...Koji merak za političku čaršiju i dizanje tenzija. Kombinacija je mnogo raznih, ali ni jedna ne polazi od logike sasvim jednostavne u normalnom svijetu: Bio je konkurs temeljem Zakona, pročitajte član 36., javili su se kandidati sa (ne)ispunjenim uslovima koji se neupitno poštuju, donosi se rješenje u skladu sa time i država u izuzetno važno segmentu vladavine prava ide dalje. Kakva trgovina, glupost!  

Ovdje se dolazi na teren na kojem se nalazi i suština cijelog slučaja. Nije tu Osman Mehmedagić najvažniji sam po sebi, bez obzira na sve što je bio i kako je to bio, gdje je sada i čiji je a protiv koga, kakve su mu zasluge i kakve ocjene rada, čije, temeljem čega i sa kakvim namjerama u vezi sa njim dalje...Suština je u novim, velikim i upornim koracima delegitimacije države i sistema, o projektu defunkcionaliziranja i nipodaštavanja institucija i temelja na kojima počiva  svaka iole ozbiljnija država. I o potpunom mentalnom navikavanju na sve ovo. Rasturena država i lopovsko kapitaliziranje te činjenice od jednih i potpuna eutanazija spram toga od većine ostalih, to je danas neupitna realnost. 

U Bosni i Hercegovini je sve to proces koji se polako, ali uporno odvija ne od rata, već od planova o ratu, za koga i protiv koga nakon rata. U taj proces ugrađeno je mnogo kapitalno loših poteza kod konstruisanja države, u treniranju destruktivne realnosti kroz obrazovanje, eliminaciju pameti i struke, kroz sistematsko stimulisanje nove generacije kao supstance budućnosti da se pakuje i odlazi, kroz hranjenje poslušnosti i svake vrste depersonaliziranja, kroz ubijanje sjećanja, ciljano satiranje svega što je nadgradnja poput kulture, umjetnosti, generalno duhovnosti, do strateškog poticanja na mržnju i animozitet spram  drugih, uz potpuni zaborav na dobro i uporno uzgajanje nezaborava zla. U konačnici, do stvaranja nove klase siledžija koja je ovladala razvaljenim društvom. 

Neko će kazati, kako se ode ovako daleko na minornom slučaju  jednog konkursa koji ni po čemu nije drugačiji od mnogih drugih. Naravno da ovaj konkurs nije ni izolovan ni povod ni uzrok svemu sam po sebi. Nije ni ekskluzivna  posljedica svega što je izvučeno kao zaključak. On je samo mali primjer koliko je uspješno već zatvoren krug svih onih "rezultata" projekta zvanog uništite istinsku državu da bi se i dalje sigurno i neupitno držala  otvorena vrata kroz koja će se prometati novi klanovi, novi razarajući standardi, nova legaliziranja nelegalnog i nove nonšalancije mase u prihvatanju realnosti u kojoj je sve to "sigurnosno" zakovano. 

Sjajno bi bilo kada bi ovaj slučaj bio uznemiravajući, rijetki i čudesni primjer u životu Bosne i Hercegovine. Ali nažalost nije. Na istom fonu ima mnogo onih što su gori i dubinski razorniji. Ova je samo, možda, tek  nekako i terminološki,  obavještajno-sigurno(sna) priča  kobajagi države, protiv države.