Turski predsjednik Taeb Erdogan nadigrao je u ovom času svojom ambicijom i beskrupuloznim potezima većinu svjetskih geostratega koji iz niza razloga manje ili više "taktično" zabacuju oko na Mediteran, posebno onaj istočni. I dok drugi vagaju, javno ili tajno pregovaraju kako se udenuti u svekoliki haos iniciran i stvoren takozvanim "arapskim proljećem" i siledžijskom geopolitikom prostora i energije, od sjeverne Afrike do Mesopotamije i Irana, Erdogan je otvoreno pokazivao ambicije ka prostorima sve dalje i dalje od Stambola. Igrajući lukavo na dvije stolice – Ameriku i Rusiju, a onda i na mnoge druge mimo njih. Minulih dana ovjerio je definitivno i ambiciju spram istočnog Mediterana i sjevera Afrike, za sada u Libiji.
Nije se danas teško sjetiti godina s početka ove decenije i čuvene "Strateške dubine", doktrinarne knjige njegovog tada glavnog geostratega Ahmeta Davutoglua, koja je definisala Erdoganov neootomanski san spram Balkana. I teza prema kojima je "politika nemiješanja propast", "Turska epicentar Balkana, Bliskog istoka i Kavkaza, centar Evroazije", a "odbrana Istambula i Istočne Trakije polazi od Jadranskog mora i Sarajeva..." Sve ovo kod mnogih na Zapadnom Balkanu, posebno u Bosni i Albaniji, izazivalo je nostalgične uzdahe uz sjećanja na vrijeme kada "smo bili dio velikog carstva..." No, Davutoglu je na ovome, prema procjeni Erdogana, previše uzletio, pa ga je sultan preko noći politički likvidirao.
Nakon time dovoljno uzbunjenog Balkana, eto okretanja starim ambicijama i nikad zatomljenim apetitima u Siriji. Navodno u ime odbrane od terorista Kurda, a zapravo sa željom da se Stambol konačno i teritorijalno raširi tamo gdje nikada nije uspijevao da postigne dominaciju, čak ni u vrijeme otomanskog carstva. Uz gubitničko svrstavanje u dva svjetska rata, ni u vrijeme najveće moći, Carigrad de facto nije nadjahao ni Damask, ni Bagdad, ni Kairo...I eto ga sada u Siriji sa raznim projektima i planovima. Zaustavio se i pozicionirao kao zaštitnik terorista i najradikalnijih islamista u Idlibu, koji mu danas – uz interesnu popustljivost Rusije što se kroz Siriju vratila na veliku svjetsku scenu – predstavlja kartu za ostanak tamo. Nije malo onih koji su povjerovali da će, ako dobije svoj dio u trgovini raskusurivanja pri kraju rata u Siriji, ovo Erdoganovoj ambiciji biti dovoljno.
Zabluda je, očigledno, bila ogromna. Erdoganova mjera u geopolitičkom jurišu širenja na sve strane nema kraja. Ovih dana, tu je ambiciju u Tripoliju čak i ovjerio prekrajanjem vlasničke karte istočnog Mediterana, "sporazumom" o spajanju turske obale sa onom libijskom, potpisanim sa Fejezom El-Serajom, liderom u Tripoliju, vladajućim šefom Vlade nacionalne sloge. Definisani "most" koji spaja Tursku sa Libijom mimo svakog je međunarodnog prava i realnosti na istočnom Mediteranu.Time je, uz ostalo, na prostorima gdje i inače ne važi zapadna logika po kojoj je "neprijatelj mog neprijatelja moj prijatelj", otvorena svojevrsna Pandorina kutija i iz nje pokuljali nebrojeni javni i zakulisni interesi, različito definisana prava, ambicije, prijateljstva i neprijateljstva. Ako prijateljstava tu uopšte ima.
Haos nastao u Libiji "demokratskom intervencijom zapada" i ubistvom Gadafija 20.oktobra 2011, godine, uz tadašnjim bahati trijumfalizam Hilari Klinton, potom plačkom, razaranjima, sukobima interesa velikih zapadnih naftaških "sestara", terorizmom i mrakom svake vrste – kulminirao je sudarom dva klana. Jednim u Tripoliju (GNA), realno islamističkim, a formalno interesno priznatim od svijeta, na čelu sa premijerom Fajezom El- Serajom. I drugim sa Kalifom Haftarom (LNA), generalom iz Gadafijevog vremena, pa potom američkim igračem, a kasnije suportiranim Moskvom. Sarraja su podupirali u početku sa manje entuzijazma, ali dovoljno da preživi Turska, Katar i Italija, nekada kolonijalna sila u Libiji, a odavno sa tamo dominantnom naftnom kompanijom "Eni". Na strani Haftara i njegovih "Istočnih libijskih snaga" koji je krenuo u osvajanje Tripolija i vlasti svrstali su se Egipat, Rusija, UAE, uz Francuze i blagonaklonu Saudijsku Arabiju. Svako iz svoje računice, naravno. Ta se računica nikada nije morala poklapati sa uzajamnim odnosima na drugom terenu. Niti je Italija bila igdje drugo partner Turskoj, niti su francuki "Total" i italijanski "Eni" kao krvavi interesni suparnici u Libiji marili što su zajednički jaki faktor u NATO-u...
Erdoganova ambicija "po svaku cijenu" spram istočnog Mediterana i ogromnih zaliha gasa pod morem, postala je jasna prije nekoliko sedmica, kada je slutilo da će Haftar ući u Tripoli i trijumfalno dovršiti ambiciozni zahvat uz zadovoljstvo Kaira, Emirata i "Totala"... Uz mnoge druge. I dok su generalu partneri pomagali dozirano, oprezno i "taktički", Erdogan je shvatio da tu igra samo njegov način, brutalni i podjednako lukavi, već podugo testiran i spram neodlučnih Vašingtona i Moskve, te odavno nemoćne Evrope ne samo na tim prostorima. Iznenađen je bio čak i uvijek na sve spremni Izrael čiji "plinski" planovi na tom dijelu Mediterana, sada presječenog Erdoganovim upadom, nisu mali. I dok su se mnogi premještali sa noge na nogu, "sultan" se ugnijezdio tamo odakle ga se može istjerati samo silom, što je krajnje dubiozna varijanta. Ili velikom trgovinom koja će mnoge silno koštati a za Turčina biti negdje neki novi dobitak.
Erdoganovi se zahtjevi uglavnom prepoznaju: ostanak u Siriji ili u nekoj vrsti autonomije na teritorijama gdje su "njegovi", ili kroz učešće takvih u vlasti u Damasku. U svakoj varijanti uz uslov da mu se Kurdi po svaku cijenu "sklone" ne samo sa granice sa Sirijom, već i sa širih prostora na sjeveru ove zemlje. Putin mu je – u želji da ostane "kooperativan " sa svim akterima Bliskog istoka, od Sirije, Izraela, Turske, Irana itd. već učinio ustupak, povlačeći svoje paramilitarne formacije iz Libije uz "kompenzaciju" drugoj strani i slanju aviona Haftaru koji nisu mogli spriječiti generalov poraz, za sada. Asada kao da niko od njih i ne pita šta misli o tome što mu se silno pritiskuje na odluku da kraja rata nema dok se sirijdska vojska ne vrati na svaki pedalj svoje zemlje. I njemu je kompenzacija iz Moskve u slanju borbenih Mig-29 ! Sa zapada, zato – po starom oprobanom receptu – eno ponovo organizovanja demonstracija na ulici protiv vlade u Damasku. Uz to je i ekonomija ionako razrušene zemlje izolacijom i sankcijama Vašingtona i šutnjom EU dovodena do potpunog kolapsa. Ionako 60 puta devalvirana valuta od početka tzv. "proljeća" samo u jednom danu ove sedmice izgubila je polovinu svoje vrijednosti, a hljeb je u tom danu poskupio četiri puta. Efikasnijeg upaljača za ulicu protiv vlade i svega što je učinila da bi država opstala – nema. Rusi će pomoći ali se već ispostavljaju cijene za tu pomoć, od širenja vojnih i civilnih "baza", do traženja "fleksibilnosti" spram turskih apetita u Siriji. Jer ako Erdogan ne dobije makar djelomično ono što tamo hoće, evo ga opet prema Vašingtonu, ma koliko mu Rusi prodavali moćni raketni sistem S-400. "Mir" sa Erdoganom u matematici Moskve znači i sigurnost njihovog "mekanog stomaka" na Crnom morau Dakle sigurnost od NATO-a zahvaljujući Turskoj, vojno moćnoj članioci – NATO-a !
U suštni, velikih tajni u ovom naizgled haosu nema. U uslovima potpuno rasturenog sistema međunarodnih odnosa i nekada dignitetnih a sada marginaliziranih Ujedinjenih nacija , poniženog multilateralizma, nekadašnji planetarni poredak i svojevrsni dignitet u politici – ostala je važeća samo geostrategija energije i granica, a posebno na Bliskom istoku i Mediteranu. Uz to realizovana silom. Igra je zato opasna. Erdogan se minule nedelje telefonom "došaptavao" sa Trampom nakon toga ozaren "dogovorom oko nekih stvari..." Kojih, još nije precizirano. Kaže, razgovarali su o Libiji, Siriji i istočnom Mediteranu. Nimalo slučajno, isti dan u Turskoj je počeo i talas novih hapšenja "Gulenovaca", na stotine osumnjičenih za urotu protiv Erdogana i države. Veliki uspjeh vani mora se kapitalizirati kod kuće gdje se počelo silno klimati, do gubljenja izbora na najvažnijem mjestu, u Istambulu. Igra je krajnje grupa a mnogi na drugim stranama su zbunjeni i plaćaju danak neodlučnosti. I Kairo, i Moskva i Vašington. Na nogama su povodom otimanja mora Grčka, Kipar i Izrael, uznemireni Rim i Pariz...
Erdogan, igrač rastao u "čaršiji", ne u diplomatskim školama, svjestan snage političke i otomanske nostalgije uz populizam, autokrata nesklon čekanju, nijansiranju i politici u rukavicama, vjeruje da živi zvjezdane trenutke. A iza velike zavjese razne "epidemije" uzdrmavaju do juče moćne. Kako i sa kakvim ciljevima – tek će se pokazati. Ipak, teško je vjerovati da razna carstva neće uzvratiti udarac, samo što to neće moći u igri jedan na jedan. Realnost se istovremeno na svim stranama šprda sa kolektivizmom, solidarnošću i uvažavanjem nekada neupitnih regula u međunarodnim odnosima. Za mentalni sklop i ambicije poput Erdoganovih, današnji svijet je idealan. Konci se vuku organizovano, od ulice do general-štabova, političkih i vojnih. Sve u ime demokratije i "novog svijeta".
