Kroz gustu zavjesu vijesti o koroni, vakcinama, svjetskoj politici farbanoj raznim posljedicama pandemije – za neke tragičnim a neke profitabilnim – jedva se evo provukla vijest koja govori o maloj ali beskrajno značajnoj pukotini na kraju tamnog svjetskog tunela što se evo osmu deceniju netačno ali uporno zove "Palestinsko pitanje". Netačno zato što je to odavno pitanje laži svijeta spram vlastitih odluka i zakletvi, onda pitanje siledžijstva Izraela, a tek potom pitanje Palestine kao žrtve.
Vijest kaže da je minule srijde, trećeg marta, glavna tužiteljica Međunarodnog krivičnog suda u Den Haagu (ICC), Fatou Bensouda, donijela odluku da se pokrene istraga o mogućim ratnim zločinima počinjenim na palestinskim teritorijama, prvenstveno u slučaju izraelskih vojnih operacija u Gazi 2014. gdine i nelegalne izgradnje jevrejskih naselja na Zapadnoj obali. Ova odluka uslijedila je nakon presude od petog februara po kojoj je sud u Haagu nadležan za taj slučaj. Prema izjavi tužiteljice ovome je prethodilo "mukotrpno preliminarno ispitivanjekoje je trajalo skoro pet godina". Čini se mnogo ali, treba li zaboraviti da palestinska potraga za minimumom pravde, međunarodno legitimisane i potvrđene, a nedostignute, traje duže o sedam decenija. Precizno, od 29. novembra 1947. i usvajanja UN Rezolucije 181 o podjeli Palestine. Tada je državi Palestini dodijeljeno mnogo manje teritorije nego što su Palestinci tamo već imali, a novoj državi doseljenih Jevreja neuporedivo više nego što su prije toga posjedovali. Nakon toga, sve palestinsko bivalo je još manje, a sve izraelsko veće i veće.
Fakti u vezi sa pozadinom cijele priće uz odluku tužiteljice ICC-a danas su slijedeći: Izrael i USA su energično odbili pomenutu odluku. Palestinska uprava pozdravlja odluku i već su iskazali spremnost da Sudu stave na raspolaganje svu raspoloživu dokumentaciju o osumnjičenima za ratni zločin sa palestinske strane. Njihov će problem biti stav Hamas da – takođe pozdravljajući istorijsku odluku ICC-a – "neće dozvoliti propitivanje postupaka njihovih lidera." Netanyahu je odmah izjavio da je odluka "politički motivisana i bez valjane pravne osnove" te da je "koncentrat antisemitizma i vrhunac licemjerja."
Iz Washingtona je rečeno da su SAD ozbiljno zabrinute zbog "pokušaja ICC-a da izvrši jurisdikciju nad Izraelom". Dobro informisani New York Times citirao je pri tome i glasnogovornika State Departamenta Ned Pricea: "Koliko se god SAD ne slaže sa postupcima Tribunala koji se odnose na palestinsku situaciju...Joe Biden namjerava temeljito preispitati sankcije koje je Trump uveo protiv tužiteljice Bensoudu i njenih kolega..." Prisjećanja radi, Trump je presudio Tribunalu u Hagu i njegovim daljim nepriznavanjem povodom slučaja SAD i Afganistan.
U slučaju Gaza ljeta 2014., jednom od dva u odluci tužiteljice, u ogromnom razaranju od pedeset dana ubijeno je 2251 Palestinaca od kojih 1462 civila a među njima 551 dijete. Na izraelskoj strani poginulo je 67 vojnika i šest civila. Jedanaest hiljada Palestinaca je ranjeno a na 360 kvaratnih kilometara Gaze masovno su razorene škole, bolnice, stambene zgrade, infrastruktura...Vidno uzdrman optužbom, u svom prvom reagovanju na vijest koju očigledno nije mogao ni sanjati prije ovoga, Netanyahu je izjavi o "licemjerju i antisemitizmu" dodao da je "država Izrael napadnuta. Sud u Hagu je presudio da su naši herojski i moralni vojnici koji se bore protiv najokrutnijih terorista na svijetu zapravo ratni ločinci...Štitićemo svakog vojnika, svakog komandanta i građanina. I ja vam obećavam – borićemo se za istinu dok se ra skandalozna odluka ne obori !"
Danas je mnogima u međunarodnoj zajednici, prema prvim reakcijama u svijetu, jasno da tezom o odluci iz Haga kao "dokazu o antisemitskom napadu na jedinu jevrejsku državu" izraelski premijer voditi i bitku za vlastiti opstanak na vlasti. Status mu je doveden u pitanje već poodavno čak i uz sudsku tužbu za mito i korupciju koja ga "čeka" nakon silaska sa vlasti. Podjednako tako, nije malo u svijetu i onih – pokazao je i slučaj Trumpa – koji bi iz vlastitih razloga i siledžijske pa i krimninalno-genocidne politikte, silno žerljeli da se ICC-u potkrešu krila. Dokaza za optužbe o genocidu, zločinima protiv čovječnosti i ratnim zločinima svakim je danom sve više na teritoriji onih koji su potpisnici Rimskog statuta. Netanyahu saa računa sa tim da Izrael nikada nije ratificirao Rimski statut. Palestinci jesu priznajući nadležnost CCI-a 2014. godine, i to prije inkriminiranog krvavog napada Izraela na Gazu dva mjeseca kasnije. Na to se sada tužiteljica iz Haga pozvala u svojoj odluci pomenutim istragama. O tome da je Netanyahu od samog početka bio svjestan ovoga potvrđuje pisanje profesionalno korektnog izraelskog lista Haaretz koji izvještava o tome kako će se u vremenu istrage zaštititi nekoliko stotina izvjesno propitivanih vojnih zvaničnika koji su djelovali u Gazi u ljeto 2014. Treba im je komandant bio Benny Gantz, lider stranke "Plavo-bijeli" i sadšnji ministar odbrane u klimavoj vladi Netanyahua.
Dobar dio ove priće pratio sam odande kao novinar. Od Camp Davida i povlačenja Izraela sa Sinaja preko ratnih bivanja u Beirutu '83., upada Sharona u Liban i pokolja u Sabri i Shatili, potom zbivanja u palaestinskim logorima Ain el Halwe, pa u Badawi kampu ko Tripolija prije ukrcavanja na brodove UN-a u novi egzodus. Potom je došao palestinski ustanak,intifada i Gaza, Jeruzalem, Hebron, Jerihon.
Između pucanja i primirja bivale su brojne konferencije, Paslestine sve manje a zločina sve više. Helsinki, Anapolis, Oslo I i II. U "Palači Borova" u Alžiru, pisana je 1988. istorija Deklaracijom o nezavisnoj Palestini. Dokument je, uz ostalo, literarni biser među tvrdim političkim tekstovima te vrste u svijetu. Pisao ga je srcem i dušom grandiozni pjesnik revolucije Sayd Darwish. Tada je, zapravo, priznat Izrael prihvatanjem rezolucija UN-a o Palestini i "razmjenom teritorije za mir". Poslije smo, kao novinari, u Madridu svjedočili prvom rukovanju Arafata i Rabina. Moćni su formirali i bliskoistočni kvartet – UN, EU, SAD i Rusija. Teško je zamisliti relevantniji tim za odluke kakve požele. Ako požele. Očigledno, nisu svi isto željeli. U susretima s legendama PLO-a u Tunisu, Beirutu, Kairu, postajalo je izvjesno koliko je vjerovanje u pravdu bvilo uzaludno.
Palestinska borba dosegla je oreol univerzalnosti i kroz nju su promicali mnogi koji su vjerovali u principe, u pravdu i istinu, među njima i istaknuti Jevreji kao Uri Davis i Amnon Kapeliuk. Prvi veliki pisac, drugi veliki novinar koji je ispisao dramatičnu storiju o masakru u Sabri i Shatili, dokumenat o zločinu u režiji Ariela Sharona koji je koljačima držao stražu. Sudovima to nije bilo potrebno.
Svijet je sve skupa promatrao uz javno prenemaganje i slijeganje ramenima. Saldo važi i danas: NE palestinskoj državi, NE granicama iz 1967., NE istočnom Jeruzalemu kao glavnom gradu te države jer su oni već odlučili da je cijeli Jeruzalem nepodijeljeni glavni grad njihovog cijelog Izraela, NE povratku izbjeglica, NE izlasku na rijeku Jordan koja tamo znači sami život, zato NE i povlačenju izraelske vojske sa obala Jordana, NE obustavi gradnje ilegalnih naselja na okupiranim teritorijama, NE nikakvom daljem razgovoru dok Palestinci ne pristanu da je Izrael ekskluzivno jevrejska država uključujući i milion ipo Palestinaca na toj teritoriji...
Oni što su pomislili da može drukčije i da Palestina treba postati država i trajna garancija opstanku Izraela, ubijeni su. Poput Jichaka Rabina i kasnije Yassera Arafata. Svijet se prenemagao zbog te “nesreće” a Izrael nije postao trajno sigurna država. Agresija i okupacija u otetoj Palestini zaštićeni su ogromnim zidom. Betonski monstrum ne odvaja Palestince samo od njihove zemlje, vode, maslinjaka, prirodnih blaga, škola i komunikacija. Odvaja ih od smisla života i logike humanog postojanja. Kobajagi naivni onda se zgražavaju nad Hamasom u Gazi. Oni što su ga stvorili izvana kao "arapska braća" i kobajagi pomagali, dobro znaju kako i koliko Hamas i slični svojim postojanjem služe – Izraelu, u sprečavanju stvaranja palestinske države. Teza odavno glasi: S Palestincima se ne može pregovarati o državi jer su oni teroristi, eno vam Hamasa kao dokaz. A ne može ni s Abbasom jer on nije lider svih Palestinaca. Proizvedeni terorizam i borba protiv njega pomeli su sa scene pregovore o državi. Za to su, kažu, krivi Palestinci. I tako vječito. Uzaludno čekanje boljeg se zove "proces". I sada kada se u "procesu" našao neko da barem malo uspostavi balans odgovornosti za tamošnje zločine – kaže tužiteljica Bensouda da obećavaju principijelno suđenje povodom žrtava kako palestinskih tako i izraelskih – evo nevjerice kod sila nebeskih da se to može i smije. Pa izraelski ambasaor u SAD Gilad Erdan najavljuje nedvosmisleno da će "nastaviti raditi zajedno sa Washingtonom protiv ove sramotne odluke".
I tako dođe do prvog istinskog "procesa", pravnog. Malo se pomjerile okolnosti pa se poklopile kockice u novoj slagalici. Nema više Trumpa i njegovog zeta koji je dirigovao business-cionizmom u Americi, u korist Izraela. Netanyahu se evo zubima jedva još drži vlasti u državi u kojoj ni tamošnji stanovnici ne mogu vječito osluškivati zvuke danas jačeg Hamasa. Nisu došli u Izrael da ratuju, snovi su bila drugi. Nakupila se i energija nepravde u svijetu ali i snovi o pravdi povodom raznih pravih i lažnih pandemija unaokolo.
Slučaj odluke ICC-a o pokretanju istraga o ratnim zločinima u Palestini u još uvijek važećem odnosu istorijskih snaga na Bliskom istoku, teško će u potpunosti zadovoljiti proklamovanu pravdu sa kojom se realnost unaokolo šprda. Velikog trijumfa ICC-a na liniji odlučne Fastou Bensouda, baš i neće biti. Uostalom, Bliski istok nikada nije pelcovan protiv virusa kultnog sporazuma Britanca Sykesa i Francuza Picota, sklopljenog prije 105 godina, o podjeli tog tamo interesa i prostora. Taj se projekat prostim okom tamo prepoznaje i danas. Nema tu predviđenih prava za Palestince. Ipak, ima ona konačno otvorena uska pukotina kroz koju se naslućuje malo svjetla na kraju potpuno mračnog tunela dugog sedam decenija i još duže.
Nasljednik današnje tužiteljice Bensouda je Britanac koji se zove Karim Khan i stupa na dužnost 16. juna ove godine. Advokat je za ljudska prava, istražitelj UN-a o zločinima ISIL-a itd. Kao kao novi tužilac nije nužno vezan odlukom svoje prethodnioce. Njegovi dobri poznavaoci iz profesije vele kako ne znaju stav Britanca Khana o slučaju...Može li biti nebritanski ? Uz to, UN sa 193 članice više nije član Međunarodnog krivičnog suda u Hagu, kao što nisu ni SAD i Izrael. To nekako vraća zebnju da će se i onih sedamdeset godina nastaviti.
Ipak, ima detalj koji je malo drugačiji. To je mala ali po efektu ogromna pukotina kroz koju se provuklo i ovo malo svjetla sa optužbom za zlo u Palestini. Po prvi put.
