<img height="1" width="1" style="display:none" src="https://www.facebook.com/tr?id=198245769678955&ev=PageView&noscript=1"/>

Zlatko Dizdarević: Za pandemiju rušenja – izdržati do zime

KOLUMNA

U vrijeme teorija zavjera koje caruju unaokolo nekoliko je pobjedničkih virusa što su van svake sumnje već stvorili političku pandemiju.

20. juli 2020, 11:57

 

U vrijeme  teorija zavjera  koje  caruju  unaokolo  nekoliko je  pobjedničkih  virusa  što  su van svake sumnje  već  stvorili  političku pandemiju. Jači su iz dana u dan, klasteri su im poznati, neodgovornost masa spram njih takođe, a "zdravstveni sistem" koji bi zaštitio  nevine  već poodavno prepoznat kao nemoćan.  I obični amateri posmatrači  cijele priče vide da proizvođaći rušilačkog virusa čekaju zimu da dovrše svoj posao.

Krenimo redom. Virus ideje o rušenju  Bosne i Hercegovine – o njemu je prije svega riječ – okotio se poodavno, još u minulom ratu  i odmah nakon njega. Nije bio nepoznat  ali se vjerovalo da ga se može držati pod kontrolom. Napao je uočljivo nedovršenu državu i  vještačku, do tada nigdje poznatu konstrukciju sistema. Za lidere takvog sistema inozemni ideolozi odabrali su one koji su bivši sistem strasno rušili. "Pobjednici" su shvatili vrlo brzo da je manji problem dokrajčiti tzv. "dejtonsku državu", to će svakako ići svojim tokom i išlo je, već će značajnija pobjeda biti u rušenju društva. I pored svih zdravstvenih problema one bivše zajednice, ipak imunološki jače i generalno društveno koherentnije. Poslijeratna  proizvodnja virusa  animoziteta, sukoba, optuživanja, istorijskih falsifikata sve do mržnje  zato je usavršena do respektabilne efikasnosti. Paralelno do šprdnje dovedena državotvornost, ustavnost, institucionalizam, sistem, vladavina prava itd. naprosto su se istopili pred  infekcijom raspada i zarazom koja je razarala i razorila tkivo  kakve-takve  društvene koherentnosti.  Sa toliko  prepoznatljivim simptomima  destruktivosti uzgojenim  na svakom koraku u svakodnevnom životu, u obrazovanju, kulturi, medijima,  sa svjesno  ukinutim vakcinama bilo koje vrste protiv  bolesnog narativa da ne možemo zajedno, da je laž da smo ikada mogli skupa mimo sile i terora, da nam je genetika rasuta na tri različite strane izvan Bosne i Hercegovine – a sve to zarad kriminalne  koristi  većine onih istih pomamljenih  skorojevića što su  odabrani  kao graditelji nove "demokratske" države. Snaga bolesti njihovog interesa rasturanja države čije se porijeklo pominje prije bilo koga od "susjeda", dostigla je danas istinsku  političku, mentalnu,  kriminalnu, primitivnu  pandemiju.  

Ovaj razarajući virus ima  tri temeljna klastera. Nacionalne, zapravo odavno temeljno nacionalistiočke stranke kao mjesta bahatih derneka na kojima se unutar zatvorenog  prostora i ljubi i grli i liže i miluje, podupire i isplaćuje, pa i potajno intimno gurka u propitivanju trenutne stabilnosti i snage ...Uzajamno, klastetri se podupiru jer je jedan pojedinačni virus nedovoljan za pandemiju koja je zajednički cilj. Za javnost se to zovu mutacije u kojima su danas zajedno HDZ i SNSD protiv SDA, sutra će neočekivano i ispotiha SDA ojačati svojom kobajagi glupošću a ciljano parlamentarnu  moć HDZ na sreću SNSD-a, onda će ta ista dvojka sjesti  pa dogovoriti mimo ikakvog regularnog sistema i državnih institucija zajedniču  sreću za Mostar bez primsli da tamo ima i Srba, pa će svi zajedno i dogovorno blokirati  jednom, pa drugi put kroz parlamentarne mehanizme lokalne izbore  jer im je procjena da za sada predviđena izborna jesen nije dobar  momenat ni za koga od njih, posebno ne za Izetbegovića i Čovića. Dodiku je svejedno jer on već ima svoju državu sa dostignutom realnošću posprdnog tumačenja i nekadašnjeg kobajagi ustava  po kojem mu se ne može ništa.

U svakom sluačaju, virus bolesne a moćne trojke  lebdi nad BiH koja više – tragom snage tog virusa – ne može da se pohvali ni elementarnim dignitetom državne zastave, himne, diplomatije... A to jeste bio cilj odavno, ne više ni ispotiha, već i podupiran sa strane, iz Beograda: Dodik bi glasno i javno, sa teritorijom naravno, da se preseli u drugu državu jer tamo su odavno fantazija primarno uvečavanja teritorija i pomjeranje granica. Čović bi to isto uz prelaznu fazu – svoj "lični" entitet, otvoreno žrtvujući  polovicu "njegovog" naroda u BiH, onog izvan Hercegovine a po Bosni širom istorijski rasprostrtog. Samo, ono što nije pod striktnom kontrolom  njegovog klana i uz pomoć političke "matice" u Zagrebu, ne igra. Šta je narod u koji se kuneš spram vlasti i na kriminalu zasnovanoj moći. Treći bi, Izetbegovići u užem i širem smislu, da se kobajagi bune protiv dvojke, nabacujući im svakodnevno argumente za razlaz. Što kobajagi lukavo i svjesno, što kao rezultat potpune političke  potkapacitiranosti. A kada se virus razlaza digne do nezaustavljive  pandemije, a blizu je, onda će u skladu sa imidžom vazda dobrih ali napadanih i od drugih dovedenih u škripac kazati: eto sve smo učinili da ostanemo zajedno kao merhametli i poznato patriote, ali kad "oni" to neće pa odoše, šta nam drugo preostaje nego da se između sebe uhvatimo za ruke i ostanemo sa našom braćom unaokolo. Jer ima nas i ovdje i okolo, i u Sandžaku i po svijetu, sve tamo do eno opet – naše Aja Sofije...

Uz niz starih i novih mutiranih virusa, svoj prilog pandemiji snažno je pridodao i podjednako  ljigavi virus takozvane međunarodne zajednice. Samožive, egocentrične, interesno prevrtljive i prilagodljive nekom drugačije aktuelnom konceptu, spremne da pobjedom svojih principa proglasi i najveće skandale u gaženju tih istih principa. Pa su i šutnje pred najbrutalnijim  ismijavanjem čak i  nakaradno smišljene konstrukcije Dejtona postale notorna  činjenica:  Hvale se evo glasno kao grandiozno demokratskim uspjehom legalizacijom podjela zapravo nacionalističkim  konstruktom  poput  "dogovora" o izborima u Mostaru; Kukavički se evo 11 godina šuti na otvoreno šprdanje  sa odlukama  Eropskog suda za ljudska prava u Strazburu u slučajevima Sejdić, Finci, Zornić, Pilav, Šlaku...a onda kobajagi prijeti zbog nepoštivanja standarda i principa EU; Satraše se smišljajući mjere odbrane od izbjeglica i ilegalne emigracije tamo u njih, a onda šuruju sa onima koji bi sve izbjeglice i emigrante usmjerili ovamo, nama, usput nikada ne pomenuvši ključno pitanje: odakle i zašto toliko izbjeglice i emigranate, ko im je to "u neznanju" razorio države i kuće iznutra i izvana i natjerao ih u svijet; Napravili su ovdje od nas "čedo" prema njihovim interesima, potrebama i konceptima bagatelišući sve istorijske realnosti ovoga prostora. Možda će se probuditi kada to po mnogo čemu bude kasno jer ovdašnji status quo (najvažnije je da se ne puca!), kao njihova vrhunska dobitnička opcija za Bosnu i Hercegivu ne može još dugo.

Primjera za ovu vrstu virusa je mnogo. Na nivou elementarne političke logike, tri su dominantne opcije u traganju za razlozima ovakvog ponašanja stranaca spram  Bosne i Hercegovine. Jedna je, sve raširenija uz ovdašnje tradicionalno bolećivo vjerovanje "njima": Njih mi više ne interesujemo, ne znaju šta će sa nama, ne uklapamo se više ovakvi u njihove takođe drugačije interese danas nego juče, imaju vlastite unutrašnje lomove od onih u EU do globalnih zemljotresa na svijetu. I gdje smo tu mi. Nigdje. Mali, nesposobni, bez iole samopštovanja, sado-mazohisti poklopljeni hirovima i interesima lokalnih kriminalaca raznih vrsta.  

Druga je varijanta nešto optimističnija, posebno onima koji su se davno priklonili mentalitetu  potpune ovisnosti izvana. Za takve, jednostavno, još nismo došli na red u pospremanju raspada Balkana izvana ma koliko možda bili na tom putu. Eto završena je Crna Gora, ušao im NATO a Rusima zatvoren izlaz na Jadran.Makedonija i ime žrtvovala ali opet kroz NATO ojačala leđa Grčke, nanovo važne uz nestašluke Erdogana na Mediteranu. Za Kosovo i Albance gura se američka opcija za Vučića, uz sve nervoznije Ruse tim povodom. Poklon bi mu bio za priklanjanje Vašingtonu u toj prići – širenje teritorije na sjever Kosova. Otvaranje Pandorine kutije u Bosni i Hercegovini legalizacijom tog poteza velike ne interesuje. Posebno kad ni sami nismo bili spremnii da se odbranimo od istorijskog političkog kriminala i dekandencije iznutra. Treća, najgora slutnja u vezi sa strancima i BiH jeste da nekim novim,  ekstremno globalističko-profiterskim  idejama i snagama haos do krvi ovdje čak i odgovara. Pa da im se skinemo s vrata zanavijek. No, očigledno je da svekolika pandemija virusa protiv pameti i logike buja na svim stranama, pa se ni na odgovore spram prethodnih slutnji ne mora dugo čekati.

Naš unutrašnji kapacitet da u toj boleštini koliko-tolikjo pomognemo sami sebi nažalost ravan je manirima i znanju koje smo pokazali u dosadašnjem toku pandemije korone. Kriminalci su ojačali, neznalice i trećekategornici učvrstili pozicije, narod izluđen čeja sa zebnnjom zimu kada će svekoliku katastrofu ponovo preknjižiti na svpoj konto korumpirani, unaprijed zaštićeni i podmireni, organitzovani da privode i osuđuju one špto su remetilački faktor  i što pozivaju na ulicu. A greška je ogromna. Ne treba pozivati na ulicu, ulica se odavno uselila u državu i među ljude.

Šta je ovo što živimo danas. Projekat ili bolest, proizvedeni ili prirodni virus?  Skoro da više nije ni važno. Možda bi ti izbori predviđeni prvo za oktobar  pa odgađani jednom, pa drugi put, pa najavljuju i treći, dali neki odgovor na sve ovo. Uz dodatno one izbore za dvije godine. Kada bi ih bilo. Ima li snage za njih  ili će se pandemija rušenja uz plansku proizvodnju  postojećih i mutiranih virusa  nastavitio do zime kada će i od svake ulice biti jača priroda koja uvijek, ovako ili onako uzvrati udarce što sada jeste slučaj – vidjet će se.

Kako će i šta će u ovom trenutku, trojka je saglasna jer im je cilj isti. Za nove elite, udenute prevashodno u profiterski institucionalizam "konstitutivnosti" na ekskluzivno korupcionaški  način čitane i tumačene, vjekovna država i posebno društvo postaju višak. Na tom putu  negativne "emancipacije" u kojoj bi nekadašnje vrline postale  prepreka za otimačinu  i  uzdizanje, a zov plemenske dužnosti  neophodan, nije teško bilo uspostaviti zajednički interes među njima. Oni sad taj interes više ne brane ni iz kakvih ideoloških razloga pa ni zaraznim nacionalnim interesom. On se brani u borbi na život i smrt, jer bi samo i korak ka ozdravljenju države i naroda njih doveo tamo gdje im je mjesto i od čega, noramlno, imaju patološki strah. U tome je razlika između bitaka vođenih prije tridesetak  godina i ovih danas. Onda se, možda, i branila ideja. Danas se brani opstanak sa svim onim u međuvremenu što je knjiženo kao  fakinski dobitak sa tuđih leđa. Hoće li im biti lako ili ne u toj borbi koliko sutra, do opljačkanih je. Ako omogući već postignuta, svekolika pandemija unaokolo.