<img height="1" width="1" style="display:none" src="https://www.facebook.com/tr?id=198245769678955&ev=PageView&noscript=1"/>

Znanja koja su vam potrebna za opstanak u 21. vijeku naći ćete na Youtube-u, prije nego na fakultetu

BUKA Intervju: Ivica Penić

To ja zovem balkanskom hipnozom. Navikli smo na nekakav odgoj gde je meni majka govorila 'uči sine školu da ne moraš raditi'. To su neki duhovi prošlosti, gdje smo do '80-ih godina morali imati diplomu da bismo mogli imati posao. Danas mnogim kompanijama znači isključivo šta znaš, a ne šta imaš na papiru.

12. decembar 2016, 12:00

Ivica Penić trenutno je jedan od najtraženijih stručnjaka u oblasti prodaje i online marketinga u regiji. Iako ima impresivno formalno obrazovanje, ističe da su mu znanja koja je stekao na internetu, kao i praktično iskustvo u preduzetništvu, daleko dragocjeniji za posao kojim se danas bavi. Od svoje trinaeste godine radi u porodičnoj trgovini, a već sa 21 godinu osniva vlastitu turističku agenciju. Tokom dinamične karijere, bio je i direktor jedne multinacionalne kompanije. Autor je velikog broja projekata i publikacija, a posljednje dvije godine vodio je biznis akcelerator u Skoplju. Unazad šest mjeseci, sa svojim timom radi na projektu Grow up akademije, gdje edukuje i savjetuje mlade preduzetnike sa prostora bivše Jugoslavije. Odličan je poznavalac poslovnih prilika i izazova na Balkanu, a mladi preduzetnici ga izuzetno cijene kao svog poslovnog gurua.  Za školske sisteme na Balkanu Penić kaže da su svrha sami sebi i da mladi treba da se okrenu Youtube-u i drugim stranicama na Internetu, gdje mogu besplatno dobiti znanja i vještine koje su im potrebne za opstanak u 21. vijeku.  

BUKA: Kada govorimo o online marketingu, koliki je udio ovog vida marketingau marketinškim strategijama privatnih preduzeća i šta gube kompanije i pojedinci koji još uvijek ne koriste mogućnosti koje im nudi Internet?

I. PENIĆ: Više od 65% općenitog budžeta u marketingu  još uvijek ide na televiziju, govorimo o velikim brendovima,  koji na društvenim mrežama nemaju isti tretman kakav imaju na televiziji. Na televiziji mogu kupiti prostor, dok na Facebooku ne mogu kupiti prostor  samo parama, moraju dobiti puno engagementa. Facebook je tu od 2007. godine, od 2011. godine postoje stranice za firme i jako puno ljudi se opeklo pokušavajući raditi.  Jako puno ljudi je odustalo jer su potrošili pare, neko kaže ’stavio sam 100 dolara na Facebook i pojelo mi’. Facebook nije kanal gdje može bilo ko doći, staviti 20 eura i očekivati rezultate, Facebook  je za sebe određena znanost ili vještina i neko ko je probao nije uspio, kaže ’ne isplati se to’. Puno ih se žali na organski reach koji je jako smanjen i koji se mora platiti, ali za onog ko zna raditi, Facebook je strašno efikasan alat. Facebook je mjesto  gdje se svi druže, danas velika većina ljudi ima Facebook stranicu, preko milion i po ljudi u BiH, u Banjaluci je oko 170 000 ljudi aktivno na Facebooku, 1.4 milijarde ljudi na svijetu. Svi su na Facebooku. Facebook ne samo da prati naše ponašanje na Facebooku, nego na svim stranicama koje mi posjećujemo dok smo ulogovani na Facebook, a na mobilnom smo stalno ulogovani, pošto je u pitanju aplikacija. Facebook skuplja jako puno podataka o nama, a mi smo nedavno izbacili jedan edukativni pdf materijal sa 916 opcija za targetiranje na Facebooku, ne računajući na lokaciju, gradove i jezike. To je 916 različitih mogućnosti da nađemo pravog klijenta za naš posao. Što bolje opišemo kupca, to ćemo ga lakše naći, to će nas manje koštati, to će kampanja biti efikasnija. Svi oni koji misle da Facebook nije za njih griješe, jer njihovi klijenti su svakodnevno na Facebooku.

BUKA: Ljudi kojima se Vi obraćate uglavnom su mladi, preduzetni ljudi koji žele da rade, da zarade. Kako da raspoznaju stvarne mogućnosti zarade na internetu od nekih sumnjivih oglasa koji nude brzu zaradu na internetu?

I. PENIĆ: Ne vjerujem u zaradu na internetu, internet je samo kanal, mora postojati neki proizvod ili usluga. Može se zaraditi od Youtube-a, može se zaraditi i od pisanja bloga, postoje stranice kao što su upwork.com, freelance.com, elance.com,  fiverr.com, koje nude freelancerima opcije pisanja i znam jako puno ljudi koji tako zarađuju. Tu govorimo o stvarnom poslu.  Ja ne vjerujem u afilliate marketing, cost per klick, da vi šerate razne vijagre, kreme protiv hemoroida, za rast određenih dijelova tijela, i kad neko klikne na tu reklamu, da ćete dobiti novac. Nekad se to moglo, do 2013-2014.  godine bilo je jako puno toga. Danas je Facebook jako postrožio pravila i mogućnosti i meni se svakodnevno javljaju ljudi koji vide da se bavim  online marketingom,  da me pitaju šta da rade, da im je blokiran račun. Facebook je postrožio pravila što se tiče širenja vijesti. Na internetu se ne zarađuje od interneta,  ako imate stvarni proizvod ili uslugu, stvarni posao, Facebook je samo kanal, kao što su prije toga bili bilbordi, televizija, radio ili bilo koji drugi kanali, ali je za razliku od ovih ostalih puno efikasniji i možete puno toga mjeriti. Vi ne znate koliko je ljudi vidjelo bilbord na cesti, koliko je ljudi u prime time-u vidjelo reklamu na TV-u, koliko ih je čulo na radiju,  na Facebooku znate tačno koliko ljudi, koji  ljudi, ko je kliknuo, koliko je to naplaćeno, ko su ti ljudi, odakle su došli i da li je to pravi target.

BUKA: Uz savjete koje dajete mladim preduzetnicima i freelancerima u sferi marketinga, prodaje, vi propovijedate i određen mentalni sklop, stav prema poslu, životu uopšte. Koji su to savjeti, obzirom da se radi o ljudima koji su sticajem okolnosti ili svojom voljom odabrali put koji sa sobom nosi neizvjesnost, nesigurnost...?

I. PENIĆ: Postoji ona stara izreka ‘uzdaj se u se i u svoje kljuse’. Biti freelancer ne nosi rizik. Meni je veći rizik kad se zaposlite u firmi, korporaciji ili kod privatnika i očekujete da vam plata dođe prvog ili petnaestog, veća je neizvijesnost do kada će to trajati, isključivo zato što vi ne utičete na to. Ako se zaposlite u državnoj ustanovi, u vladi, svake 4 godine su izbori, nijedna vlada nije izdržala duže od 2 mandata, tako da je to opet nešto što ne ovisi o vama. Ja ako znam šta me čeka, to onda nije neizvjesno.  Ako ste freelancer, za vas ima dovoljno posla. Sinoć smo ovdje imali jednu radionicu, došli su dečko i cura, oboje su dobili otkaz, sad vode 17 Facebook stranica i od toga žive. Može se naći dovoljno posla ako ga tražite, ako ne ovisite samo o jednom poslu. Druga stvar je da radite onoliko koliko želite. Znam tačno kad mi treba novac, koji projekti mi mogu donijeti dovoljno novca, u nekom mjesecu ću raditi za 500 evra, a u nekom mjesecu za 3000 evra. Ja jednako doživljavam poduzetnike i freelancere, s tim da su freelanceri možda malo pametniji. Poduzetnik je osoba koja će osnovati firmu, otvoriti ured, uložiti pare, a onda nuditi svoj proizvod ili uslugu na tržištu. Freelancer je osoba koja nudi svoje usluge na široko tržište, radi određeni dio posla, možda dizajna, u IT industriji uvijek ima dovoljno poslova koji su plaćeni po satu. Koliko želite dati sati, toliko će vam biti plaćeno. Jedan IOS developer zarađuje 20 dolara po satu na fiverr-u, ako je to 160 sati mjesečno, to je 3000 dolara, ovdje niko nema ni približno toliko. Šta je tu nesigurno? Danas ima 110 miliona freelancera u svijetu, predviđa se da će do 2020. godine biti više od pola milijarde samo u Americi i da će biti više freelancera nego stalno zaposlenih u svijetu.  meni na moju platu koju plaćam ovdje mora platiti doprnios. penzija ili sigurnost, što postoji kao buduća dobit. Taj zakon o međugeneracijskoj solidarnosti nastao je 1957. godine, gdje oni koji danas rade plaćaju penziju onima koji su danas penzioneri, a ovi što će nama plaćati penziju danas ganjaju pokemone po parkovima. Očekivani životni vijek te 57. godine je u prosjeku bio 69 godina, nakon 65 godine imate ješ tri-četiri godine da vas država finansira. Danas je prosječan životni vijek 82 godine, što u potpunosti mijenja stvari. Sistemi se mijenjaju, telekomi su izgubili jako puno  u posljednje tri-četiri godine prelaskom na besplatne aplikacije, Viber, Whatsup...  Whatsup ima više prometa dnevno nego svi telekomi zajedno, bankovni sistem prelazi na internet, na Paypal... Što će se dogoditi sa državom, sa porezima, sa davanjima, sigurno nas očekuju represivne mjere, jer ljudi koji rade danas na Internetu ne plaćaju poreze, ne plaćaju doprinose... Ja bih rekao da je posao koji ja nađem, koji napravim, puno sigurniji nego kad se zaposlim kod nekoga i očekujem tu plaću koja ne zavisi od mene. To je mentalni sklop koji ja forsiram, da ne radite ni za koga, već da radite za sebe. Dovoljno ima prostora u svijetu da se može raditi, samo na freelancer.com ima 16 miliona radnih mjesta, otvorenih mogućnosti.

BUKA: Koje su to vještine za 21. vijek, koja znanja se danas traže i za kojima će biti potražnje u narednom periodu? Šta savjetujete mladim ljudima u šta da ulažu vrijeme i novac, u sticanje kojih znanja i vještina?

I. PENIĆ: Vrlo malo formalnih obrazovnih ustanova radi na tim vještinama. Još uvijek ima strukovnih škola koje proizvode radnu snagu za burzu,  jer su sami sebi svrha. Puno fakulteta ne može pratiti događanja, IT stručnjak, recimo web developer, na tržištu vrijedi 9 do 12 mjeseci prije nego što njegovo znanje zastari, ekonomista otprilike 16 do 18 mjeseci.  Želim ih usmjeriti na Youtube, gdje možete naći sve ‘how to’... Ima jako puno institucija koje pružaju tu vrstu podrške, kao što je ICBL u Banjaluci. Java script, HTML programiranje i slično, to su znanja koja se mogu vrlo lako prodati. Dakle, sve ono što je vezano za Internet, za moderne tehnologije, što je dostupno na tih 5 stranica koje sam naveo su nekakva znanja za 21. stoljeće. Kao što je lov i ribolov bio prije 3 hiljade godina, danas su to znanja koja su na Internetu. Volim govoriti o online marketingu, jer svi pokušavaju prodati nešto. Treba iskoristiti internet i društvene mreže za tu prodaju i onaj ko će se snać’ u tom poslu može vrlo lako i jednostavno živjeti od toga i to živjeti jako lijepo, jer postoji toliko proizvoda.  Svijet je toliko globaliziran da moj tim i ja radimo ‘go to market’ za Ameriku, Kanadu, istočnu i zapadnu Evropu,  Tursku, Indiju, potpuno je nebitno gdje sjedimo danas.

BUKA: Radite sa mladim ljudima širom regije, koliko su svjesni izazova koji su pred njima i koliko su prijemčivi za vaše savjete?

I. PENIĆ: Moram reći da se radi o vrlo malom broju, često istih ljudi, koji najčešće dolaze iz obitelji koje već razmišljaju tome, već dolaze iz takvog okruženja. Najčešće su to studentske organizacije, AIESEC centri koji već obrazuju svoje ljude. Problem je balkanska hipnoza, navikli smo već na nekakav odgoj, na odgoj gdje je meni majka govorila ‘uči sine školu da ne moraš raditi’. To su neki duhovi prošlosti, gdje smo do 80-ih godina  morali imati diplomu da bi mogli imati posao.  Danas mnogim kompanijama znači isključivo šta znaš,  a ne šta imaš na papiru. Ali jako puno,  preko 90% ljudi od 18 do 25 godina živi i razmišlja u tom sistemu. Radimo besplatne ‘intro’ radionice od sat vremena, a ljudi pitaju da li dobiju certifikat. Ali ima događanja, ima ljudi koji ne očekuju više da im država nešto organizira, da im da posao, sigurnost. Radili smo istraživanje 2011-2012. godine i otprilike 84 odsto srednjoškolaca se  nadalo državnom poslu, odnosno poslu u državnoj firmi. Danas je taj postotak  50 posto, što znači da klinci koji odrastaju razmišljaju o tome. Problem je opet taj formalni sistem edukacije, koji ne govori o vještinama koje ljudima trebaju. Ja se bavim marketingom i prodajom, a nijedno sveučilište, univerzitet na Balkanu nema postdiplomski na temu prodaje, a zato ima 9 predmeta menadžmenta i upravljanja nečim što je prevaziđeno.

BUKA: Kakva je onda budućnost tih mladih ljudi i regije uopšte?

I. PENIĆ: Ima nade, ima budućnosti. U BiH i RS se godišnje osnuje 17 do 20 hiljada novih preduzeća. Mit o preduzetniku kao tajkunu, ratnom profiteru, nekome ko je ukrao nešto od nekoga, a koji smo dobili iz novina - uvijek je taj privatni poduzetnik prikazan u negativnom kotnekstu - prelazi u fazu u kojoj ljudi razmišljaju da imaju posao, imaju mogućnost... IT kompanije su najbolji primjer tome, koje imaju po 20-30 zaposlenih, gazda ne vozi mercedes ili audi, sjedi sa zaposlenima u jednom otovrenom prostoru, nema sto od mahagonija... Ima pozitivnih pomaka, ali definitivno ne brzo da bi ova zemlja osjetila uticaj toga. Može svako od nas privatno imati firmu i da našoj familiji bude dobro, ali to nije dovoljno. Moja misija je da želim mijenjati život ljudima jedan po jedan, ne mogu uticati na mase, nemoguće je, ali svaki dan po jedan. Trebalo nam je 25 godina da upropastimo što smo imali, a sad bi to vratili preko noći sa jednom idejom, ne ide to baš tako.

BUKA: Jeste li imali saradnje sa obrazovnim sistemima u regiji, sa državnim institucijama, koliko oni imaju sluha za promjene o kojima govorite i o izazovima savremenog svijeta?

I. PENIĆ: Sistem je sam sebi svrha, studenti, učenici su taoci tog sistema. Držao sam predavanja na univerzitetima širom regije, ali gdje god sam došao na ekonomski fakultet više mi ne daju da dođem. Ja to otvoreno govorim, program po kojem oni rade kada je u pitanju marketing je iz 1986. god.  Oni kažu ‘studenti moraju znati osnove’, ali ’86-te  je imati auto ili TV u boji bilo luksuz, danas govorimo o potpuno novom svijetu.  Sveučilišta moraju biti samoodrživa, moraju imati profitabilnost, što znači da moraju naplatiti svoje usluge. Dalje, profesori koji tamo rade najčešće su već dugi niz godina tamo, imaju karijeru od 35-40 godina, grade sebi iste takve, od asistenata, demonstratora... Inteligencija u školskom sistemu znači naučiti ono što je rečeno i ponoviti ono što je pisalo u knjizi. To nije način na koji danas razmišljamo, danas djeca moraju biti kreativna. Bili smo u jednoj IT firmi ovdje koja radi za Ameriku, jedan od zaposlenih ima dijete koje ide u vrtić i koje već ima svoj kanal na Youtube-u. Kad to dijete krene u školu, učiće po sistemu po kojem sam i ja išao u školu 1987. god.,  to dijete će se izgubiti, razočarati... Dijete koje ne šuti, ne miruje, ne radi što mu se kaže, nije dobrodošlo u takav sistem. Profesor ga ne može podnijeti, ima lošije ocjene, a onda loše ocjene  utiču na njegov odnos prema školi na njegovu mogućnost upisa srednje škole, fakulteta, zapošljavanja, a onda je pitanje koliko roditelji mogu uticati na takvo dijete i pomoći  mu.

BUKA: Kada govorimo o neformalnom obrazovanju koje vi zagovarate i školskim sistemima u regiji, jesu li to dva paralelna svijeta?

I. PENIĆ: To su dva paralelna svijeta koja se vrlo često dodiruju, dodiruju se kao konkurencija. Na ekonomskom fakultetu u Skoplju je 400 ljudi došlo na moje predavanje. Na kraju, kad su čuli šta pričam, nisam više bio dobrodošao. U Banjaluci su mi rekli da nema šanse da ljudi dođu na predavanje, na kraju je 200 ljudi bilo u amfiteatru.  Sutra je bila frka zašto nismo tražili profesora marketinga. Bio je asistent marketinga, koji mi je prišao i rekao ‘svaka čast, ja ovo još nisam doživio’. Sljedeći put kad smo pokušali raditi, rekli su ‘nema mjesta za vas’. Ja sam završio dvije godine turizma i vanjske trgovine na ekonomskom fakultetu u Zagrebu, u Dubrovniku 4 godine organizacije i menadžmenta, i magistrirao sam na organizaciji i menadžmentu, školovao sam se u Švicarskoj na St. Gallenu, to je sve formalna edukacija, koja meni znači neki papir, ali imam toliko pročitanih knjiga, toliko pdf-ova se može skinuti sa interneta, svaki  dan konzumiram neki video sa Youtube-a... Ljude koji prodaju svoje proizvode ili usluge, daju i besplatno neka znanja, to se zove ‘thank you’ marketing. Fakulteti ne daju ništa, nego imaju svoja pravila i stvaraju određen elitizam. Faklutet, što više košta, ima perceptivno veću vrijednost, a u biti daju isto ono što su davali prije 10 godina. Ne vidim da ćemo to sastaviti zajedno i da će to imati smisla. U svijetu, Harward, Stanford, Yale, sve su to privatni fakluteti. Kakvu percepciju imaju privatni fakulteti na Balkanu? Da tamo studiraju bogati koji plaćaju da prođu i nemaju nikakvo znanje.

BUKA: Šta onda savjetujete mladim ljudima?

I. PENIĆ: Treba početi u osnovnoj školi djeci pričati o postavljanju ciljeva, o tome kako postaviti životne ciljeve i kako prilagoditi posao životnim ciljevima. Napisao sam knjigu 2010. godine koja se zove ‘Ne možeš pogoditi metu koju ne vidiš’ koja govori o tome. 2012. Izašao je ‘sales program’, prva online akademija koja pomaže ljudima da u svoje vrijeme, sa puno manje novaca, dobiju određeno znanje. Svi ovi univerziteti koje sam nabrojao na www.coursera.com imaju potpuno besplatne kurseve, dakle, možete iz Banjaluke završiti Harward, sjedeći kod kuće. Nećete dobiti taj životni stil, ali ćete dobiti znanje koje je potrebno i neće vam niko pomoći, to je ono najvažnije, neće vam niko dati ništa. Svi ovi koji obećavaju radi političkih poena, radi svoje fotelje, radi svoje koristi, to je manipulativni marketing. Zakon o zaštiti potrošača zabranjuje reklame koje navode kupca na krivu misao, nema više reklama za orbit u kojima kad neko puhne zaledi stakla, ali zato politčari koji vode sve ove zemlje mogu da pričaju  šta hoće prije izbora i da to završi bez ikakvih konsekvenci, osim da izgube na sljedećim izborima, ali 4 godine je puno za ovo gdje mi živimo danas.

Ivica Penić u Banjaluci je boravio u sklopu regionalnog programa podrške  preduzetništvu Swiss Entrepreneurship Program, koji implementira Swisscontact.

Razgovarala Milica Plavšić