<img height="1" width="1" style="display:none" src="https://www.facebook.com/tr?id=198245769678955&ev=PageView&noscript=1"/>

Zoran Cvijanović: &quot;Toliko smo otrovani da više ne reagujemo na činjenice&quot;

"Iskreno sam radostan jer mi se čini da je uspeo da napravi svoj film. Znam koliko je bio angažovan. To traje već dve godine. Često me je zvao kasno noću ili rano ujutru da mi priča o nekim idejama. Za nas, koji ga znamo jako dugo, pokazao je energiju i zrelost koju dosad nije imao prilike da pokaže. Sve zajedno nas to posebno raduje i jedva čekamo premijeru", kaže u razgovoru za Danas glumac i producent Zoran Cvijanović.

15. novembar 2016, 12:00

Izvor: Danas.rs
"Stado", u kome pored Koje i Cvijanovića igraju i Vesna Trivalić, Nataša Ninković, Srđan Timarov, Nikola Đuričko, Vojin Ćetković, Petar Strugar... premijerno će biti prikazan u sredu, 23. novembra, u Sava centru i u bioskopu Cineplexx Ušće. Film je satirična komedija o životu iza kamere i kako se do sjaja crvenog tepiha ne dolazi putem posutim ružama, već kompromisima, borbom, pa i paktom sa đavolom, ako je potrebno. 

* Sarađivali ste sa brojnim rediteljima, a kakav je iz vašeg ugla bio Koja kao reditelj?

- Iznenađujuće spreman. On je tačno znao šta hoće. Imao je potpuno jasnu viziju. S druge strane, imao je i pomoć u svojim saradnicima - u snimatelju Dušanu Joksimoviću, u montažeru, scenografima, kostimografima.... Podržala ga je cela ekipa, jer nam je bilo zadovoljstvo da radimo s njim. 

* Prvobitno je film trebalo da režira Goran Gajić...

- Koja je pozvao Gajića da režira film, i on je mesec dana radio probe sa nama. Ali je Goran shvatio da je to toliko Nikolin film da bi bilo bolje, pametnije i dragocenije da ga Koja i režira, a da on pomogne koliko god može. Dogovorili su se da Goran bude supervizor i da igra jednu manju ulogu u filmu. To je jedna neuobičajena situacija koja je donela neko opšte zadovoljstvo. Zato što u našem, kao i u nekim drugim poslovima, dominira sujeta, koja obavezno proizvodi veliku štetu, a ovde se desilo nešto iskreno prijateljski da će se to videti i na filmu. 

* Da li vi imate rediteljskih ambicija? Šta vas je povuklo da se bavite produkcijom?

- To su dve potpuno različite discipline. Ja nemam ambicija da se bavim režijom. Naprotiv, gajim ogromno strahopoštovanje prema tom poslu. Na to me je podstakao i profesor Minja Dedić, koji je mi je, na moj komentar da bih nešto režirao, objasnio gde mi je mesto. S druge strane, produkcija je borba da se realizuje neka ideja. Naše ideje bile su fenomenalne. Moj prvi film kao producenta bio je "Munje", a zatim i "Kad porastem biću kengur", "Sjaj u očima", "Edit i ja", "Karaula"... Produkcija je posebna vrsta izazova zato što se borite za sebe i svoje prijatelje, za nešto za šta mislite da je dobro. A kad pogledam kakav rejting imaju ti filmovi, izgleda da smo bili u pravu. 

* "Stado" upravo govori o toj borbi. Pa kako nastaje film u Srbiji?

- U ovom filmu ćete videti sve ono što smo mi doživeli baveći se našim poslom. Možda je za mene ovaj film posebno dirljiv, bez obzira što se radi o komediji, baš iz tih razloga. S druge strane, to je film o prijateljstvu, o lojalnosti, ljubavi... Iz nekog drugog plana pojavljuje se ta emocija koja ovaj film potpuno zaokružuje. Nadam se da će to i publika da primeti. 

* Koliko je ova glumačka priča bliska široj publici?

- Do sada smo videli da su se ljudi potpuno prepoznavali u našim situacijama, jer se one preslikavaju na opšte društveno stanje. Generalno to je ista borba za život, pa kome šta zapadne. Neko se bori da ostane častan lekar, častan profesor, a neko častan glumac i umetnik. Kad sabereš sve to zajedno, neprijatelj je isti. 

* Zašto su za nas umetnici uvek zvezde po ugledu na Američke, pa tek neke tragične priče mogu da nas podsete da su i oni obični ljudi koji se bore sa kreditima, izdržavaju svoje porodice, razmišljaju o odlasku iz Srbije...

- Zato što postoje dve realnosti. Jedna su mediji a druga je realni život. Možda tu zabunu dodatno podstiče pojava rijaliti programa koji se samo zovu "realnost", a u stvari je to grupa koja uz vrlo neprijatan napor, na manijakalan način pokušava da nešto ispriča o sebi. Ne može biti bolesnije. Ako je to realnost, onda smo mi, kojima je profesionalni posao da nešto zaista i glumimo, na neki način kompromitovani. Stvari su se izmešale i to pravi ambijent u kome živimo. 

* Nikola Koja je rekao da je "Stado" metafora za narod koji srlja u propast bez razmišljanja. Hoće li se to ikada promeniti?

- Ne znam šta da vam kažem. Hoće se promeniti ako svako bude sebi odredio mesto i radio ono što najbolje zna. Nažalost, mi smo sada razdvojeni i podeljeni. Ljudi su se okrenuli sami sebi. Digli su ruke od bilo koga drugoga i prestali su se da se nadaju bilo čemu. A to ne može da donese nikakav boljitak. Ako želimo da nam se nešto bolje desi, to možemo i moramo samo zajedno. Ali poštujući se međusobno. 

* Da li je humor jedini način da se kritički govori o takvoj situaciji?

- I kad je sam čovek u pitanju, humor je najbolja terapija. Čovek kad ima problema, treba da se nasmeje sam sebi. U nekom širem kontekstu, kada je društvo u pitanju, humor je najbolji lek da se neke stvari sagledaju, razumeju i promene. Hvala bogu pa mi imamo pisce kao što je Dušan Kovačević, koji taj princip demonstrira svakim svojim tekstom. Zato su njegove predstave i filmovi toliko voljeni i gledani. 

* Na taj lekoviti način delovao je i Mile Tranzicija. Fali li nam danas Mile?

- To je ista situacija sa piscem Srđom Anđelićem, koji je pisao uz "Mileta" i "Do koske", "Artiljero", "Munje"... Kad imaš talentovanog, dobrog pisca, tvoj posao je samo da to tako izgovoriš da stigne do ljudi. Da stvar bude lakša i lepša to je režirao Raša Andrić, pa je sve to bilo tako pitko da su to ljudi toliko i voleli. Mileta nema jer nema ni tranzicije. I u to vreme mi smo bili jedini koji su izgovarali tu reč. Ona danas ne postoji, a nemam pojma šta je ovo sada. To je reč koje se niko više ne seća i koja je van upotrebe. Kao i mnoge druge reči. 

* A protiv čega bi se onda danas Mile borio, ako nema tranzicije?

- Protiv samog društva, opšte otupelosti, apatije... Protiv toga što su ljudi digli ruke od svega. Protiv estradizacije života, društva... Bukvalno protiv svega. 

* Da li je način borbe i učešće u političkom životu? Kako danas gledate period kada ste se bavili politikom?

- Ako, kad kažete da sam s bavio politikom, podrazumevate to da sam bio savetnik za održivi razvoj i da sam se bavio zaštitom životne sredine u kabinetu tada potpredsednika vlade Božidara Đelića, onda se slažem s vama. Ako je to politika, onda sam se bavio politikom. Razlog zašto sam to prihvatio je taj što mislim da je zaštita životne sredine hitno pitanje u našem društvu. Poglavlje 27 je u takvom stanju danas da ga mi nikad nećemo ispuniti. Ne samo da nemamo s kim i ne znamo kako, nego i što košta više od dvadesetak milijardi evra. Da bi ljudi to lakše razumeli, mogu da postavim jedno vrlo jednostavno pitanje - zna li iko u ovoj državi da je paljenje njiva zakonom zabranjeno. A to nije samo slika stanja administracije u našoj zemlji, nego i naše kolektivne svesti. Meni se čini da smo mi već toliko otrovani da više uopšte ne reagujemo na činjenice. I da postaviti ovakvo pitanje liči na razgovor sa pijanim čovekom koga pokušavate da ubedite da ne može da vozi kola, a on vam odgovara da je i pijan bolji vozač od vas. I dalje tvrdim da ne postoji neka jača kohezivna sila koja može ponovo da okupi ovaj narod u zajednicu, jer nas sve druge sile na političkoj sceni uglavnom navode na neprijateljstvo, podele, predrasude... 

* Nedavno ste glumili i u filmu "Na mliječnom putu" Emira Kusturice...

- Sticajem okolnosti desilo se da moje učešće u filmu "Na mliječnom putu" bude i moj 50. film. To mi je posebno drago. Bilo je zadovoljstvo da budem u prisustvu jednog čoveka koji potpuno vlada situacijom. Da smo radili pre dvadesetak godina verovatno bih imao tremu i ne bih tako otvoreno uživao u tom poslu. Sad sam bio potpuno spreman i tešila me je misao da u njegovim filmovima igra mnogo životinja, pa sam računao da ako može vola da natera da zaspe u kadru, da će verovatno i sa mnom nešto da uradi. (smeh) 

* Šta se dešava sa Akademijom umetnosti u Andrićgradu, na kojoj ćete i vi predavati?

- Akademija će početi s radom u sledećoj školskoj godini. Zakasnili smo ove godine i nismo bili zadovoljni administrativno-tehničkim uslovima. Pošto je bilo veliko interesovanje, odlučili smo da sve te ljude ugostimo, da im omogućimo da upoznaju prostor, uslove, i da na nežan način razmene utiske s profesorima, s obzirom na delikatnu situaciju u kojoj se ti mladi ljudi nalaze i velike odluke koje stoje pred njima. 

* Pričali smo o nekim ružnim stvarima u vašem poslu, a šta ćete učiti studente - vredili se boriti za glumu?

- Pored Kusturice sam u potpunosti promenio svoj stav prema umetničkim školama jer sam do sada uglavnom pokušavao da obeshrabrim svakoga ko mi se po tom pitanju obratio. Sada mislim da ne postoji bolja škola od toga da studenti rade ono što najviše vole ali u jednom snažno armiranom okruženju - pre svega fenomenalnim profesorima, ambijentom i programom koji bi trebalo da im da obrazovanje koje bi trebalo da ih pripremi za život. U smislu da će moći da se odluče da li će da se bave time što su završili ili će to iskoristiti da svoj život razviju u nekom drugom pravcu. Na primer, umesto da režiraju da pišu, umesto da glume da produciraju, umesto da montiraju da predaju...



Razgovarala: Marija Krtinić