U sjeni sve veće krize i straha od eskalacije sukoba na Bliskom istoku, u Ukrajini traje prava drama i rat bi, kako smatraju neki vojni analitičari, u drugoj polovini 2024 godine mogao ući u prijelomnu fazu.
Trenutna “ratna sreća” donekle se okrenula u korist Rusije, a sve su oči uprte u SAD, odnosno Kongres, koji bi konačno trebao odlučiti o novoj tranši pomoći jer tamošnja eventualna radikalizacija ide na ruku Vladimiru Putinu. Republikanci i njihov predsjednički kandidat Donald Trump više su usmjereni na pomoć Izraelu nego Ukrajini, mada je i Trump donekle revidirao stavove govoreći da bi podržao pomoć, ali kao “zajam za Ukrajinu”.
No na Zapadu je u posljednje vrijeme, zbog cjelokupnog stanja u Ukrajini, paradigma promijenjena – od “Ukrajina može pobijediti” do “ne smijemo dozvoliti da Ukrajina izgubi”. Neuspjeh ukrajinske protuofenzive 2023., uz trenutno napredovanje Ruske Federacije, kao i nedostatak streljiva i blokiranje vojne potpore Ukrajini od strane SAD-a, stavlja Kijev u sve podređeniji položaj, kaže njemački vojni stručnjak i umirovljeni pukovnik Wolfgang Richter za Deutsche Welle. Doduše, unatoč čestim pesimističnim ocjenama, koje su više rezultat razočaranja zbog često nerealnih očekivanja od ukrajinske vojske, Ukrajina ipak ne stoji toliko loše. Na mnogim sektorima fronta dobro se drži, a često se zanemaruje da je Ukrajina, koja praktički nema flotu, uspjela devastirati rusku crnomorsku flotu, čija je “djelatnost” prilično desetkovana.
Stoga se čini da je sada glavna stavka upravo na tome, mada vojni analitičari ne smatraju da bi Rusija mogla napraviti značajnije prodore, premda se očekuje da će krenuti u ofenzivu osvajanja drugog po važnosti višemilijunskog grada Harkiva, a slično se pokušava i s Odesom, da se grad onesposobi za normalan život stanovnika. Rusi su krenuli taktikom spaljene zemlje, otprilike onako kako su protiv njih u Drugom svjetskom ratu ratovali nacisti. Što je svakako porazno za Rusiju, pogotovo kada govori da je cilj njezine tzv., spacijalne vojne operacije denacifikacija Ukrajine, a potom i Europe, kako često govore ruski prorežimski politički i medijski trbuhozborci. Ovo spominjemo usput, u sklopu onih špekulacija što bi Putin napravio da pobijedi Ukrajinu.
Stoga su upravo Harkiv i okolica posljednjih dana izloženi bjesomučnim raketnim napadima, pogotovo na tamošnju komunalnu i energetsku infrastrukturu. Time bi Rusi, kažu analitičari, iscrpili i tamošnje stanovništvo i branitelje, po principu koji su još u prvoj godini rata definirali kao “vratimo Ukrajinu u kameno doba”. Naime, Rusi bi osvajanjem Harkiva na neki način stvorili ono što je Putin nazvao “sanitarnom zonom” prema Rusiji (mada je Donbas prošle jeseni anektirao i proglasio Rusijom), ali bi to sigurno djelovalo i psihološki na Ukrajince. Doduše, i tu ima velikih problema za Ruse jer je za osvajanje tako velikog grada potrebna i velika snaga – bez mobilizacije najmanje 350-400 tisuća novih vojnika te angažiranje stotina tenkova i zrakoplova. Nešto takvo nije baš lako ostvarivo i pitanje je ima li Rusija snage za to, pogotovo što u tom slučaju ipak mora “oslabiti napade i obranu” u drugim sektorima fronta. Tako da je “operacija Harkiv” ipak nešto što još visi u zraku. Osim toga, imajući u vidu dosadašnji tempo “ruskog napredovanja”, teško je očekivati da bi Harkiv “pao samo tako” jer je, podsjetimo, za osvajanje malih gradiće poput Bahmuta ili Avdiivke Rusima trebalo devet odnosno čak 12 mjeseci iscrpljujućih borbi. Stoga su i krenuli na taktiku potpunog uništenja ili stvaranja “pakla na zemlji”, odnosno onemogućavanja bilo kakvog normalnog života civila.
Konačno, Harkiv je bio grad od preko 1,7 milijuna stanovnika, a ondje ih je danas manje od pola milijuna. No u pozadini ruskih napada na infrastrukturu ukrajinskih gradova, ali i povremenih ukrajinskih napada na ciljeve u Rusiji (vojne baze, skladišta streljiva i rafinerije), situacija na frontu ostaje teška. Ukrajinskoj vojsci nedostaje ljudi i streljiva, pogotovo artiljerijskog, a prema nekim analitičarima treba joj najmanje 400 do 500 tisuća novih vojnika, što dovodi zemlju na rub izdržljivosti, ali i tolerancije.
Stoga se predviđa nekoliko mogućih varijanti – prva je, optimistična da se ponovo otvaraju sve pipe pomoći i u financijskom i oružanom smislu, što Kijevu ne bi samo omogućilo da zaustavi rusko napredovanje nego da ponovo razmišlja o protunapadu. Doduše, to je varijanta na koju bi, barem u ovom trenutku, malo tko stavio veći ulog.
Druga je varijanta, čini se realna, da bi se Ukrajinci morali “dragovoljno” povući s nekih područja i uspostaviti liniju obrane koja se ne smije prijeći. Izgradnja obrambenih utvrda i rovova je već počela, pa bi trebalo što dulje izdržati neki pozicioni rat, do promjene globalnih odnosa, koji bi omogućili da Ukrajina možda ponovo krene u oslobodilačke akcije. No to bi bilo na dugom štapu jer puno toga ovisilo bi i o eventualnoj promjeni u Bijeloj kući i ponovnom ulasku Donalda Trumpa u Ovalni ured, što bi, prema sadašnjim očekivanjima, bilo pogubno za Kijev.
No neki “zloguki” proroci, ili “analitičari koji čvrsto stoje na zemlji”, pak smatraju da bi to prepuštanje područja i utvrđivanje fronta, odnosno pat-pozicija slična onoj u Prvom svjetskom ratu na zapadnom frontu, zapravo bili uvod u stvaranje uvjeta za zamrznuti sukob, ali i sve više “šansi” da se Kijev “nagovori” da se, uz uvjet da Rusija nakon toga ostavi Ukrajinu na miru, odrekne jednog dijela svog teritorija, Krima i Donbasa, odnosno otprilike 15 do 20 posto. To bi bilo stvaranje tzv. korejskog scenarija.
No tu je nekoliko začkoljica – zamrznuti sukob uvijek u sebi nosi klicu novog sukoba, koji se kad-tad može ponovo razbuktati. Drugo važno pitanje je – bi li Kijev na to pristao, ali i, naravno, bi li Moskva to prihvatila? Naime, i za jedne i za druge ta varijanta bi bila smatrana zapravo neuspjehom, odnosno i porazom. Ni jedna strana ne bi dobila ono što je postavila kao svoje konačne ciljeve. To bi teško zadovoljilo, barem kako sada stvari stoje, i jedne i druge. Pitanje je kako bi reagirale tamošnje javnosti, pogotovo ukrajinska, koja je puno demokratičnija od ruske unatoč ratu, ali čak i ruska, mada je ona pod sve jačom represijom koja stvara “ravnodušnost” javnosti i prihvaćanje svega što im se servira.
Ne zabravimo da Putin “pregovore” ionako shvaća samo kao “potpisivanje kapitulacije Ukrajine” što, naravno, onda cijelom tom “opusu” daje drugačiji okus. Konačno, teško da bi strana koja misli da može pobijediti pristala na pregovore, osim pod svojim uvjetima. Iako možda nebitan, nedavno je proruski slovački premijer Robert Fico kazao kako je izlaz u tome da se Kijev odrekne Krima i Donbasa, ali i snova o članstvu u NATO-u, a i republikanski kandidat za predsjednika Donald Trump je kao svoju viziju završetka rata također ukalkulirao da se Ukrajina odrekne dijela teritorija. No, ponavljamo, pitanje je bi li to, čak i da Volodimir Zelenski i ukrajinska javnost na to pristanu, to zadovoljilo Putina, koji bi možda tražio još jer bi u tome, naravno, učio slabost i strah Kijeva. Kremlj je posljednjih dana podržao gotovo godinu dana star kineski mirovni prijedlog, koji je prilično općenit i fluidan, a za kojih mjesec i pol trebao bi se održati “masovni” mirovni summit u Švicarskoj na kojem bi sudjelovalo stotinjak država, ali ne i Rusija, a čini se ni Kina, pa je teško dokučiti je li on uopće provodiv.
Ima još jedna bitna stvar, a to je da svi smatraju da bi rat mogao potrajati još godinama. Drastičnije promijene, kažu, mogle bi se u Rusiji osjetiti – a što bi onda direktno utjecalo na tamošnju ekonomiju i odrazilo bi se na rat – tek za nekih godinu i pol do dvije. Naime, pretpostavlja se da bi Rusija tek u drugoj polovini 2026. ili početkom 2027. godine mogla osjetiti drastičan pad ekonomije te osjetiti iscrpljenost ratom. Naime, Rusija zahvaljujući vojnoj industriji bilježi rast BDP-a, a smatra se da to ipak nije dugog vijeka te da bi se već 2025. mogli osjetiti prvi problemi, ali ne takvi da donesu recesiju. Rusija trenutno ne može zaustaviti inflaciju, a u 2025. bi mogla dostići zabrinjavajuće razmjere, prema nekim ruskim neovisnim ekonomistima.
Doduše, dosta toga ovisi i o nastavku zapadne pomoći Ukrajini, ali i o razvoju situacije na Bliskom istoku jer bi radikalizacija dovela do destabilizacije tržišta energenata, pogotovo nafte. To konvenira Rusiji, koja smatra da bi onda ona ponovo mogla diktirati Europi svoje energetske uvjete, odnosno da bi se Europa morala pomiriti s tim da joj Rusija ponovo postaje jedini dostupni izvor energenata. Stoga je svakako vrlo važno da situacija na Bliskom istoku ne postane eksplozivna. Rat protiv Ukrajine se nastavlja i ulazi u odlučujuću fazu, koja bi mogla odrediti koliko će to još trajati i u kom bi se pravcu moglo odvijati
