Rasule se zvijezde po nebu poput klikera pa šakama stišćem misli baš onako kako bih nekad grudve pravila pa ih ciljano bacala na svoje mete -u ovom slučaju ne bi li se koja za jednu od njih gore zakačila pa se do tebe spustila -jer nebo je nebo. I tamo i 'vamo. Svake noći polako ispraćam zimu i slažem prve zalihe proljeća trudeći se da sutra znam gdje mi je ona peta ili sedamnaesta zraka čistog, proljetnog sunca.
Nije noćas toliko toplo koliko je jučer bilo hladno. Sarajevo je večeras obuklo neko sofisticirano, bečko odijelo i baš kada me uvjeri da mu se opet nisi uvukla u lijevi džep; naleti nekakav snažan vjetar i nanese tvoj miris. Pa se otimam i navlačim nebesa na sebe da se ugrijem, jer koliko god ugodan, to je miris kojeg mi više ne donosiš ti već neko drugi. A od tog me studen hvata. I nikakvi pokrivači niti odjeća ne pomažu.
Vidim -provjeravam-kao i uvijek kakva je temperatura kod tebe. Pa kad se desi da nije daleko od ove ovdje otkinem od tkanine ove beskonačne ljubavi dovoljno da znam da će te zgrijati i onda spokojno plovim ovom svojom hladnoćom. Mila, ne pitaj me što i za sebe isto ne učinim. Ma koliko debela, duga i čvrsta, a pogotovo moja bila od te tkanine korist imaš samo ti. Ja se njom mogu jedino ogrnuti pa poput super heroja preskočiti sve kilometre i tebe spasiti kada si u nevolji, ali sebi... sebi nikako ne mogu pomoći.
To je onaj plašt po kom te svi znaju i prepoznaju jednako dobro i u Sibiru i u Sarajevu.. plašt što vremenom prestaje biti odjeća i postaje ud pa sve i da ga hoćeš amputirati -ne možeš, jer jedino što bi boljelo više od njegovog postojanja jeste gubitak istog.
Eto, ja sam ti onako kako si ti, a ti kako si?
Emina Basara
10.03.2018.
Sarajevo
